Nakon tri tjedna evo nas opet na Velebitu. Ovog puta smo kao «bazni kamp» odredili Baške Oštarije, pa smo obilazili kontrolne točke uokolo njega. Prvotni plan je uključivao 4 vrha, ali je Šumarkinim savjetom to prošireno na još jedan vrh.
Iz Splita smo se uputili u subotu rano izjutro i u Gospiću sišli s autoputa nakon nešto manje od 2 sata vožnje, te krenuli u smjeru Karlobaga. Ubrzo smo na jednom oštrom desnom zavoju skrenuli lijevo prema Rizvanuši, koja je navedena kao jedina sigurno ishodišna točka za uspon na naš prvi cilj tog dana – Visočicu (1615 m/nv).
Visočica
Automobilom smo vozili do kraja sela, gdje smo napustili asfalt i dalje nastavili makadamom. U prvom dijelu je bio još u kako tako dobrom stanju, ali uskoro uviđamo da je možda bilo bolje da smo ovaj vrh ostavili za sutra, jer bi tad imali dovoljno vremena za četvorosatni uspon iz Rizvanuše. Šumarska vozila su u tolikoj mjeri razrovali makadam, da je po sredini ceste nagomilano kamenje, koje smo često morali odgurivati s ceste da bi prošli automobilom. Na jednog od tih velikih kamiona za izvlačenje trupaca smo naišli putem, ali smo srećom bili dovoljno blizu jednog manjeg ugibališta. A osim toga je na nekoliko mjesta zemljani put natopljen vodom i pod utjecaj velikih kamionskih kotača u još gorem stanju. Srećom nismo proklizali ni na jednom od tih problematičnih mjesta, jer bi se teško izvukli iz tog blata bez tuđe pomoći. Putokazi su postavljeni na sva križanja, pa nije bilo straha da ćemo pogriješiti smjer. Ukratko, na svim križanjima treba skrenuti ulijevo. I još je jedan bitan savjet koji sam dobio na Planinarskom forumu. Treba imati na umu da je minirana lijeva strana ceste, točnije padina prema Lici, ukoliko nekome zatreba najbliži grm. Mi srećom nismo imali takvih problema, ali mislim da je i očajno stanje makadama bio i više nego dovoljan problem za jedan dan. Tih 13 km smo prešli za cca 1 h vožnje i napokon parkirali automobil na mjestu odakle se više jednostavno nije moglo naprijed bez gusjeničara.
Pogled s grebena
Na tom mjestu je i staza presjecala cestu, pa smo krenuli strmo uzbrdo kroz bukovu šumu. Staza je malo nezgodna za koračanje zbog suhog lišća po njoj, ali su zato srećom tu naši štapovi da nam se ne dogodi kakva nezgoda. Nakan pola sata hoda stigli smo do ruševina Gojtanovog doma, koji je izgorio početkom Domovinskog rata. Tu i prestaje šuma, pa dalje nastavljamo travnatom padinom prema samom vrhu, stazom koja na nekoliko mjesta dodiruje i sam hrbat s kojeg se pružaju prekrasni vidici na Ličko polje. Metalni tuljac s upisnom tekom smo našli pedesetak metara niže od vrha, a pored njega je i metalni žig u stijeni. Ipak smo prvo produžili naprijed do vrha, na kojem je podignuta neka antena, a putem smo promatrali gotovo meditativno lebdenje dva orla nad liticama Visočice. Na vrhu je puhao jak vjetar, pa nam je postalo jasnije zašto je tuljac postavljen niže. I mi smo se nakon fotografiranja spustili do njega, gdje smo se i malo okrijepili. 90 % mog umora je potjecalo kao izravna posljedica one naporne vožnje, a sad se još i trebalo vratiti natrag. Pregledom upisne knjige uočavamo jedno poznato ime – naše kolegice Šumarke, čiji nam je post s Visočice puno pomogao prilikom planiranja obilaska ovog vrha, ali i sljedećeg cilja tog dana.
Na vrhu Visočice
Na silasku smo naišli na Blaženka, momčića iz sela u podnožju ovog vrha, koji se hrabro odlučio uspeti na vrh u koji svakog dana gleda. Da je bar više ljudi poput njega. A ne da se zadovoljavaju isključivo boravkom u zadimljenim kafićima. Nakon što smo mu zaželjeli sreću, krenuli smo u potragu za našom. A ona je uključivala što bezbolniju vožnju natrag onim istim šumskim putem. Ne mogu vam zorno dočarati svoju sreću kad su kola napokon opet dodirnula asfalt. Tad smo krenuli natrag na cestu Gospić – Karlobag i skretanjem lijevo se uputili ususret Baškim Oštarijama. S obzirom da je preostalo vrlo malo vremena do mraka, odluka je pala na uspon na Kizu (1274 m/nv). Prolaskom pored hotela «Velebno» u Baškim Oštarijama skrenuli smo desno uskom asfaltnom cestom prema zaseoku Stupačinovo. Tu je nestao asfalt, pa smo dalje nastavili makadamom. Ali ipak puno boljim od onoga koji smo preživjeli svega nekoliko sati ranije na Visočici.
Litice na početku uspona na Kizu
Tu su nam se ukazuje prekrasni krševit greben, koji ljepotom svojih impresivnih kukova mami poglede. Nije trebalo ni baciti oko na kartu, odmah smo shvatili da je to naše odredište. Nakon par stotina metara smo na jednom ugibalištu ostavili automobil i uputili se opet strmo kroz bukovu šumu ususret našem drugom cilju tog dana. Na početku staze je navedeno da do vrha ima 1h hoda, a kako je u tom trenutku već bilo gotovo 16.00, ubrzali smo korak da nas opet ne bi uhvatio mrak na ovom krševitom terenu. Uskoro nam se otvorio pogled prema moru i Pagu, ali nam ovog puta nažalost bura nije pomogla da uživamo u lijepim vidicima na naše otoke. Ali je zato uskoro sve kompezirano fantastičnim pogledom na Dabarske kukove, čiji je inače sastavni dio i Kiza. Točnije njihov završetak. Nadam se da ćemo uskoro lutati i tim impozantnim kukovima, koji su neodoljivi mamac svim penjačima. Mi ćemo se zadovoljiti samo šetnjom među tim kamenim divovima.
Pogled na Dabarske kukove s Kize
Na sami vrh se nisam uspeo, jer mi je to Zizi izričito zabranila. A kako sam se opravdano pobojao da bi zbog svoje tvrdoglavosti te noći u planinarskoj kući krevet morao dijeliti s nekim hrčućim planinarom, nisam se ni trenutka prepirao s njom. Metalni tuljak se nalazi u stijeni na visini od nekoliko metara, a u njemu je upisna teka u kojoj opet nailazimo na ime naše Šumarke. Metalni žig je u stijeni pored. Kako je u to vrijeme Sunce već počelo zalaziti, kompletni kuk je dobio crvenkasti zagasiti ton, što ga je činilo još mističnijim. Noć se nažalost sad već opasno približavala, pa više nije bilo vremena za duže uživanje u tom prekrasnom lokalitetu. Na vrh smo se uspeli za 45 minuta, a sišli smo za 40, što je u svakom slučaju manje od naznačenog na početku staze. Ili smo mi postali prebrzi ili je netko jako umoran procjenjivao stazu. Planinarska kuća «Vila Velebita» u kojoj smo dogovorili noćenje je do našeg dolaska već bila dobrano popunjena. To je suvremeno opremljen objekt uz samu cestu u Baškim Oštarijama, a održava ga PD «Željezničar» iz Gospića. Noćiti mogu isključivo članovi planinarskih društava, uz cijenu od svega 50 kn po osobi. Stoga svi u najbliža planinarska društva po vaše iskaznice.
Kukovi Kize
Nakon kraćeg razmišljanja o tome što nas sutra sve očekuje, svladalo nas je blaženstvo sna. A o nedjelji i njenim iznenađenjima više u sljedećem postu.
Post je objavljen 31.10.2006. u 14:30 sati.