Image Hosted by ImageShack.us

26.09.2006., utorak

Sv. Jure (676 m/nv) - Kozjak

Kako će na nekoliko tjedan Zizi morati svoje planinarenje staviti u drugi plan, zbog obveza oko pripreme stručnog ispita, morao sam se ovog puta odlučiti za uspon na kontrolnu točku koju smo već zajedno obišli – Sv. Jure na Kozjaku. Na ovom izletu mi se pridružio i prijatelj Plavi, koji s nama nije planinario još od onog uspona na Vidovu goru u veljači. Vjerovao sam da će mu ovo biti idealna trening-tura s obzirom na tako dugu apstinenciju, jer je izrazio želju da s nama ide na Velebit, a tamo bi se mogao dovesti u pogibelj ukoliko ne podigne razinu kondicije. Stoga sam ga za početak odlučio provesti ovom stazom od Putlja grebenom do Sv. Jure i onda spust u Solin, za što je potrebno 3-4 h hoda.


Čuvarkuća (Sempervivum tectorum L.)

Zizi nas je automobilom odvezla do Gospe od Doca, odakle kreće uspon prema Planinarskom domu Putalj. Tu staza vodi kroz požarom opustošene padine, koje su nekad bile pune grmlja planike, a danas su prekrivene visokom travom. Srećom je tih dana bar Dom sačuvan od vatrene stihije. Već je taj prvi dio uspona davao jasne naznake da će nam za ovu turu trebati puno više vremena od predviđenog. Plavi je poprilično zaostajao, pa sam sve češće morao stajati da ga pričekam. Na jednom od tih stanki sam naišao na postarijeg gospodina koji mi se pohvalio da on tako svakog dana propješači do Doma i natrag. Moram biti iskren i priznati da sam mu u tim trenucima bio zavidan.


Sv. Jure u daljini

Usput me upozorio da pripazim na poskoke, jer se sad kote po granju drveća, a i ispričao mi je i njegovo viđenje razloga tomu. Naime, on smatra da je to zbog toga da mama poskok ne bi pojela bebe poskoke. Doduše čuo sam ja i drugo objašnjenje. Ono da je to zbog toga što bebe poskoci imaju jaku koncentraciju otrova i da ne bi slučajno u trenutku poroda gricnuli mamicu. Ne znam što je od toga ispravno tumačenje, ali je u svakom slučaju poanta ista: Pažljivo prolaziti ispod granja. Nakon što smo se ispred Doma pozdravili sa starčićem, nastavili smo naprijed prema grebenu. U tim trenucima je iz škvera u Kaštelanski zaljev isplovio tanker na kojem su se očito obavljala neka završna ispitivanja prije isporuke i time znatno zaokupirao moju pozornost dok sam čekao Plavog da me sustigne.


Pogled na Split

Dolaskom na greben, skrećemo desno prema Sv. Juri, jer je lijevo put prema crkvici Sv. Luke, koja se nalazi ispod planinarima nedostupnog najvišeg vrha Kozjaka – Veli vrj (779 m/nv), gdje je radarska vojna baza. Staza prema Sv. Juri vodi preko visoravni, koja je u prvom dijelu prekrivena travom i niskim raslinjem, a u drugom dijelu šumom bijelog graba i hrasta medunca. Markacija je relativno rijetka, ali orijentacija uopće nije problematična. I to ne govorim samo zbog toga što sam već dosta puta prošao ovom stazom, već zbog činjenice da je markantni vrh Sv. Jure cijelom stazom doslovno pred očima.


Detalj s grebena

Pogled sa strmih litica na cijeli Kaštelanski Zaljev od Splita do Trogira jednostavno mami da im se neprestano približi, a na jednom od takvih vidikovaca sam naišao na stado koza koje uopće nije uznemiravala moja nazočnost. Približio sam im se na svega par metara i u jednom trenutku čak pomislio da su malo previše hrabre, pa bi me mogle nehotice srušiti niz liticu. Stoga sam udario štapom po kamenu i uvjerio se da baš i nisam u pravu. Kako su prošla četiri sata otkad nas je Zizi iskrcala na početnoj točki, nazvala me na mob da provjeri koliko nam je još preostalo. Nije mi zvučala uopće iznenađeno što smo u tim trenucima bili gotovo sat vremena udaljeni od vrha.


Plavi u trenucima odmora


Kako smo sve češće prolazili ispod granja, tako je rastao i moj oprez. Tako sam znao i po nekoliko trenutaka temeljito pogled pretražiti granje kako se na nekom od njih ne bi zatekao poskok. Posebice nakon što sam putem naišao na prvog, a do Rupotina sam naletio na još dva. Doduše sva tri su bila na tlu. Na vrhu sam pola sata pričekao Plavog, a u međuvremenu su se automobilom makadamskim putem sa sjeverne strane Kozjaka dovezla dva tipa koja su gore nešto snimala. Na kraju su čak i nas dvojicu snimili kako prolazimo ispod odašiljača, pa postoji velika vjerojatnost da završimo kao statisti u najnovijem dijelu «Kozjaka».


Sv. Jure

Silazak s vrha se pokazao kao najproblematičniji, jer sam se odlučio na spust prema Solinu. Tim dijelom je markacija potpuno zapuštena i izblijedila, tako da se jedva uočava odvojak za Solin. A onda slijedi spust niz liticu koja na nekoliko mjesta predstavlja veliki problem Plavom, pa sam mu pomagao objašnjenjima kako se treba spustiti niz njih. Srećom je sve to dobro prošlo i nakon prolaska kroz hrastov šumarak i niz kratki sipar, završili smo na šumskom putu kojim smo se spustili do Rupotina, gdje smo na staroj kliškoj cesti sačekali Zizi.

- 12:36 - Komentari (39) - Isprintaj - #

20.09.2006., srijeda

Papuk (Češljakovački vis i Lapjak)

Iako je za protekli vikend u planu bio posjet Zavižanu i Sjevernom Velebitu, vremenske neprilike su nas usmjerile prema Slavoniji koja je prema predviđanjima meteorologa trebala biti pošteđena kišnih padalina. Dobrim dijelom su za to zaslužni i posljedni postovi naših slavonskih kolega Ericce i Romanticusa. Odredište je tako iznenada postao Papuk, na kojem smo prema prvotnim predviđanjima trebali proći tri kontrolne točke – Češljakovački vis, Lapjak i Ivačka glava. Iskreno govoreći, njihova imena mi nisu puno značila, ali mi je zato Jankovac kao start ove ture itekako poznat.


Jankovac

Otkad sam ga po prvi puta vidio u jednom od prošlogodišnjih brojeva Hrvatskih šuma dogodila se ljubav na prvi pogled. Svaka fotografija kao da je predočavala neko mjesto iz bajke. U ovom slučaju to je bila bajka grofa Josipa pl. Jankovića koji ju je ovdje pretočio u zbilju od koje svim posjetiteljima zastaje dah. Umjetna jezera s pastrvama, prostrane livade, prekrasno uređene šetnice s poučnom stazom, planinarski dom koji izgleda kao mali dvorac, magičan Skakavac i visoke bukove šume koje sve to okružuju. Potonji slap je bio i prvo na što smo naišli na našem putu od Slatinskog Drenovca prema Jankovcu, neposredno ispod samog Doma.


Slap "Skakavac"

Tu smo se zadržali desetak minuta uživajući u pogledu na slap, koji je navodno još ljepši zimi kad se zaledi, a istovremeno su nam pozornost odvraćali članovi GSS-a koji su upravo tu imali svoju vježbu. Dobro je znati da su u blizini, za svaki slučaj. Ispred Doma nismo zatekli puno izletnika, a za to je vjerojatno u dobroj mjeri zaslužno oblačno vrijeme, tek pokoji automobil i jedan autobus. Nakon plaćene ulaznice i neuspješne potrage za planinarskom kartom Papuka, nudi se isključivo turistička karta, krenuli smo uzbrdo kroz šumu prema Češljakovačkom visu. Tako je jedina karta koju smo imali sa sobom bila ona isprintana sa službene stranice Parka prirode Papuk, a ona se kasnije u dva slučaja pokazala poprilično netočnom. Naime, na toj karti su dva silaska sa staze prema Planinarskoj kući Trišnjica postavljena poslije skretanja za Češljakovački vis i to nas je poprilično zbunilo kad smo došli do njih, jer smo logično pomislili da smo promašili skretanje. Tu smo izgubili pola sata u potrazi za markacijom, koja je na ovoj dionici iznimno rijetko postavljena, da bi se napokon uvjerili da smo još uvijek na pravom putu, a pri tom smo kao bonus još uspjeli doživjeti i prebliski kontakt s koprivom.


Staza kroz bukovu šumu

Staza se većim dijelom poklapa sa šumskim putem koji se s obzirom na duboke tragove itekako učestalo koristi od strane šumara, a tome svjedoče i uredno složena posjećena debla uz put. Za izvlačenje istih sasvim sigurno koriste konje, jer smo na nekoliko mjesta naišli na kola prilagođena za vuču konjima, a i konjski izmet putem nam dokazuje da smo u pravu. U daljini smo čuli i zvuk motorne pile, ali putem ipak nismo na nikoga naišli. Do vrha nam je zbog lutanja kod onih skretanja za Trišnjicu u konačnici trebalo gotovo dva sata hoda od Jankovca.


Češljakovački vis (825 m/nv)

Sam vrh inače ne posjeduje apsolutno nikakav pogled, jer je okružen gustom šumom, a na jednom od stabala je postavljena metalna kutija s upisnom tekom i dva žiga unutar nje. Tu smo se i fotografirali pored imena vrha, te izgubili daljnjih pola sata za zasluženi objed. Već smo tu postali svjesni činjenice da neće biti dovoljno vremena za obilazak Ivačke glave, ali smo ipak nastavili dalje prema Lapjaku u nadi da ćemo se u Jankovac vratiti do mraka. Vratili smo se do skretanja sa izvorom vode i krenuli strmo nizbrdo prema Trišnjici. Ispred nje smo zatekli skupljalište drvene građe koje se tu spuštala na makadamsku cestu kako bi se otpremila dalje prema Velikoj. Tom istom cestom smo i mi nastavili dalje naš put prema predjelu Duboka, gdje se nalazi u okoliš lijepo uklopljena zgrada Šumarskog fakulteta, točnije Nastavno-pokusna šumska zgrada Velika Duboka.


Velika Duboka

S obzirom da se kiša već počela osjećati u zraku, vremena za uživanje u ovom lokalitetu nije bilo napretek, pa smo hitro morali nastaviti naprijed u potrazi za skretanjem prema Lapjaku. Na jednoj oštroj okuci, tik uz rampu za Duboku, naišli smo na putokaz prema Nevoljašu i krenuli njime uzbrdo. Tu smo uočili i drugu nepravilnost u odnosu na onu s karte. Naime, staza prema karti ide u smjeru sjeverozapada, a naša nas je vodila u smjeru jugozapada što nas je uz kišu, koja je u tim trenucima upravo počela padati, dodatno izluđivalo. Srećom smo se ipak dovukli do grebena i križanja lijevo prema Velikoj i desno prema Nevoljašu. Mi smo bez razmišljanja krenuli prema Velikoj, iako nismo bili sigurni jesmo li na greben izašli južno ili sjeverno od Lapjaka. Nakon pola sata hoda šumom kroz sve jaču kišu napokon smo se dočepali vrha.


Lapjak (667 m/nv)

Vremena za bilo kakvo zadržavanje, osim obaveznog fotografiranja pored drvenog panoa koji je dio poučne staze, jednostavno nije bilo. Već se ozbiljno smračilo, a kiša je bila u stalnom jačanju. Stoga smo hitro krenuli natrag prema onom križanju staza i onda prema Nevoljašu. U tim trenucima se više markacija nije uopće mogla uočiti, pa smo upalili nepromočivu svjetiljku, kako ne bi zalutali. Ovdje je staza na pojedinim mjestima poprilično zapuštena i vrlo je teško primjetiti da je uopće riječ o planinarskoj stazi. Srećom su markacije gušće postavljene od onih na stazi prema Češljakovačkom visu, inače bi se u onom mraku proveli kao bosi po trnju. Jedino čega se sjećam na toj dionici da smo prošli pored neke žičare potpuno obrasle grmljem i da smo vidjeli neku kućicu za koju pretpostavljam da je Planinarska kuća Jezerce.


Pod Jezerskim vrhom

Kako bi izbjegli daljnju šetnju gustom šumom odlučili smo izaći na onu makadamsku cestu koja spaja Slatinski Drenovac i Veliku, kako bi bar izbjegli mogućnost poskliznuća u mraku. Staza se s njom spaja kod nekog spomenika s desne strane, kojeg također zbog dobro znanih razloga nismo imali mogućnost malo bolje promotriti, te smo skrenuli desno u smjeru Jankovca. Putem smo naišli na jedan jedini automobil, ali je išao u suprotnom smjeru od našeg. Vjerojatno se i vozač čudio što to po ovakvom vremenu i to još po mraku radimo na Papuku. Do Doma smo došli u 20.40 h i našoj sreći jednostavno nije bilo kraja kad smo napokon sa sebe skinuli kabanice. Moram priznati da sam imao informacije o lošoj markiranosti pojedinih dijelova Papuka, posebice onog oko Češljakovačkog visa, ali me je zatečeno stanje ipak uspjelo neugodno iznenaditi. Kad drugog puta dođemo obići i preostale kontrolne točke to će biti faktor koji ću bolje imati na umu. Posebice zbog ne posjedovanja kvalitetne karte terena. Ipak smo prezadovoljni izletom, jer je Papuk doista planina koja zaslužuje još puno naših posjeta. Ponajviše zbog bogatog biljnog svijeta, kojem se ovom prilikom nažalost nismo mogli više posvetiti.
Ovom turom smo obišli i deseto područje HPO-a i time stekli uvjete za brončanu značku. Uskoro Dnevnici s fotografijama kreću prema Zagrebu i Hrvatskom planinarskom savezu, a mi dalje u obilazak Hrvatske planinarske obilaznice.
- 13:40 - Komentari (40) - Isprintaj - #

05.09.2006., utorak

Sveti Vid (348 m/nv) - Pag

Protekli vikend smo odlučili provesti na Pagu. Naravno ne samo zbog Zrća, već prvenstveno s namjerom da nastavimo naše uspone na preostale kontrolne točke HPO-a. Na tom otoku, koji me je uvijek intrigirao svojim mjesečevim krajobrazom dok bi se vozio jadranskom magistralom pod Velebitom, čekao nas je vrh Sv. Vid visine 348 m nad morem. Krenuli smo u subotu poslijepodne kako bi u nedjelju rano ujutro krenuli s usponom. Taj prvi dan je naravno većinom proveden u brčkanju na plaži, a kasnonoćna potraga za mjestom za kampiranje u onom kamenjaru se pokazalo gotovo nemogućom misijom. Srećom smo ipak bar na nekoliko sati ubili oko i koliko toliko odmorni ujutro krenuli u potragu za početkom staze. Znali smo da se nalazi negdje na predjelu Dubrave, do kojih se dolazi starom cestom prema Novalji uz Paški zaljev. Za uspon na vrh inače postoje i dvije lakše staze iz smjera Šimuna i Kolana, ali smo željeli dobiti što bolji uvid u stanje Zizinog stopala za skoru velebitsku turu. Nakon nekoliko kilometara vožnje cesta se iz asfaltne pretvorila u makadam i nakon daljnjih par stotina metara stigli smo ispred kružnog vidikovca u kojem se nalazi ploča s naznakom da se nalazimo točno na 15. merdijanu.


"Merdijan"

Ploču je naravno po našem dobrom starom običaju netko srušio, tako da sad gornji dio stoji samo naslonjen na donji na kojem je očito napisana posveta povodom postavljanja, ali je vidljiv samo manji dio teksta. Na tom sam mjestu po prvi puta dobio dobar uvid u smjer staze, koja se u serpentinama uspinjala kroz sipar. Na prvi dojam, dosta me podsjećalo na moje Biokovo. Uspon smo započeli ispred putokaza stotinjak metara od "Merdijana" u smjeru grada Paga, a početni dio staze vodi kroz hrastov šumarak koji ubrzo napuštamo, pa se nadalje krećemo isključivo kroz kamenjar i uvijek neugodne sipare.


Putokaz na početku staze

Na takvom terenu se dobro snalaze samo ovce i koze, a stado potonjih nas je i znatiželjno promatralo s vrha sipara, dok smo se polagano uspinjali. Kao da nam daju do znanja da je ovo njihov teren i da se ne plaše naše prisutnosti. Uostalom ovo i je njihovo carstvo. Ovo je carstvo paškog sira, koji je nadaleko poznat po svojoj slanoći i okusu kojeg mu daju eterična ulja brojnih aromatičnih biljki koje rastu u ovom kršu, pa tako i paške janjetine koja se nudi doslovno u svakoj birtiji uz cestu, ali čak ni ona nije uspjela dovesti u pitanje našu vegetarijansku opredjeljenost.


"Okamenjeni val"

Uspon prema vrhu je trajao cca. 40 minuta, a u donjem dijelu staze pozornost nam je najviše privlačio "okamenjeni val", koji je vjerojatno nastao pod utjecajem atmosferskih prilika što nije ni čudno s obzirom kojom brzinom ovdje zimi puše bura s Velebita. Zbog te iste bure je i vegetacija ove strane otoka i više nego oskudna. Putem se mogu primjetiti tek grmići kadulje, kojima očito ovakvi uvjeti ni najmanje ne smetaju. U nedjelju srećom nije bilo bure, a ni sunce nije bilo prejako, pa nam je jedini problem predstavljalo penjanje uz sipar, dok smo istovremeno razmišljali koliko će tek nezgodan biti silazak po ovakvom terenu. Raspoloženje nam je bar popravljalo učestalo okretanje kako bi pogledom potražili neku lijepu osamljenu plažu na kojoj bi odmorili svoje umorne nogice. I već su nam prvi pogledi otkrivali nekoliko zanimljivih mjesta, pa je kasnije osvrtanje bilo isključivo s namjerom da se uvjerimo da su i dalje usamljene.


Sipar

Na vrhu se nalazi porušena crkvica Sv. Vida, po kojoj je i vrh dobio ime. To je inače u našim krajevima poprilično česta pojava da neka od crkvica na vrhovima brda i planina dobije ime Sv. Vida ili neku izvedenicu tog imena, a razlog tome vjerojatno leži u činjenici da imenom dosta podsjeća na staroslavenski kult Sventovida, pa ga je tadašnjim stanovnicima bilo lakše prihvatiti i početi štovati Sv. Vida. A osim toga taj je svetac zaštitnik vida, pa je i za očekivat da će se crkvice u njegovu čast graditi na takvim vidikovcima poput planinskih vrhova. A vidik s ovog vrha puca uzduž cijelog otoka s nepreglednim pašnjacima omeđenima suhozidovima, koji se najčešće spuštaju sve do samog mora.


Pašnjaci na visoravni pod vrhom

Zbog jutarnje izmaglice i nismo baš imali dalek vidik, ali smo mogli uživati u pogledu na Paški zaljev i Velebit s druge strane kanala. S vrha se lijepo vidi kako je u biti zelen samo uski pojas uz more, a i za to je vjerojatno zaslužno to što su svi vlasnici žicom ogradili svoje okućnice kako se i njihova zemlja ne bi pretvorila u kamenjar pod navalom gladnih koza i ovaca. U upisnoj knjizi smo uočili da je ovaj vrh omiljeno izletište lokalnih gostiju, većinom Slovenaca, ali smo primjetili čak i jednu bilješku gosta s Tajvana. Žig se, kao i upisna knjiga, nalazi u metalnoj kutiji pored crkvice, a u neposrednoj blizini je i betonski stup s natpisom vrha i nadmorskom visinom, pored kojeg smo se i slikali.


Zajednička fotografija na vrhu

Iz smjera Šimuna smo uočili da se vrhu približava dvojac, ali ih nismo imali vremena čekati jer smo se već počeli zamišljati kako se brčkamo u nekoj od onih uvalica koje smo ostavili za sobom. Nakon zakuske smo krenuli natrag, a silazak je trajao znatno duže od uspona, jer nam je trebalo gotovo sat vremena za sići. Doduše tome je dijelom kumovalo i često zaustavljanje zbog fotografiranja ovog nadasve neobičnog krajobraza. U uvalici u koju smo se spustili zatekao nas je još neobičniji izgled stijena, koje kao da su preostali dio scenografije sa snimanja nekog filma. Stijene su potpuno oble, gotovo se mrve pod rukama i doista izgledaju kao da su napravljene od pur-pjene.


Neobična stijena u našoj uvalici

Uskoro se u susjednu uvalicu spustila grupa od dvadesetak čeških učenika sa svojim voditeljom, koji im je očito objašnjavao geološko porijeklo ovih stijena, ali su nam ipak bili predaleko da bi bilo što čuli, iako smo maksimalno napregnuli svoje uši. Kasnije smo ih primjetili kako kroče istom onom stazom prema vrhu, kojom smo i mi ranije tog dana prošli. Nakon višesatnog boravaka na plaži uslijedio je i poslijepodnevni obvezatan posjet Zrću, gdje je sezona očito već spustila svoj zastor, a putem smo primjetili još dvije zanimljivosti. Gotovo uzduž cijele ceste se može vidjeti trstika, kao da smo na nekom močvarnom terenu, a malo poslije Dubrava smo vidjeli nekoliko ogromnih rupa promjera pedesetak metara i dubine dvadesetak metara, koje su pretvorene u odlagališta otpada. Šteta što ne postoji neka poučna staza, jer me njihov nastanak itekao zaintrigirao. Uostalom cijeli je Pag tako neobičan u odnosu na sve otoke koje smo ovog ljeta obišli, kako vegetacijski, tako i geološki. Po mnogo ćemu se ističe i bez sumnje zaslužuje naše veće zanimanje.

- 14:25 - Komentari (51) - Isprintaj - #

< rujan, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

ASMA
Bloga mi moga
Borut
Kačić
Kosamja
Mali brat Karlo
Mrvica
Pedeset +
Sick of it all
Podgorani u Dubaiu


Dosad ispenjani vrhovi HPO-a

1. područje
SLAVONIJA
1. Papuk - vrh Lapjak (667 m)
2. Papuk - vrh Češljakovački vis (825 m)

2. područje
MOSLAVAČKA GORA I BILOGORA
1. Moslavačka gora - vrh Vis (444 m)

3. područje
HRVATSKO ZAGORJE I MEĐIMURJE
1. Ivanščica - vrh Ivanščica (1060 m)
2. Ivanščica - Oštrcgrad (746 m)
3. Kalnik - vrh Vranilac (642 m)

4. područje
MEDVEDNICA
1. Sljeme - vrh (1033 m)
2. Medvedgrad (579 m)
3. Kameni svati (489 m)

5. područje
SAMOBORSKO GORJE
1. Plešivica - vrh (779 m)
2. Oštrc - vrh (752 m)
3. Japetić - vrh (879 m)
4. Veliki Lovnik - vrh (737 m)
5. Okić - vrh (499 m)

6. područje
ŽUMBERAČKA GORA
1. Pliješ - vrh (977 m)
2. Ječmište - vrh (976 m)
3. Zečak - vrh (795 m)

7. područje
KARLOVAČKO POKUPLJE, BANOVINA I KORDUN
1. Vinica - vrh (321 m)
2. Martinščak - vrh (346 m)


8. područje
GORSKI KOTAR - južni dio
1. Ogulin (323 m) - Zavičajni muzej - alpinistička zbirka
2. Klek - vrh (1181 m)
3. Viševica - vrh (1428 m)
4. Zagradski vrh - vrh (1187 m)
5. Javorova kosa - vrh (1015 m)
6. Bjelolasica - vrh Kula (1534 m)


9. područje
GORSKI KOTAR - sjeverni dio
1. Skradski vrh (1043 m)
2. Špičasti vrh (702 m)
3. Snježnik - vrh (1505 m)
4. Kamenjak - vrh (837 m)

10. područje
ISTRA
1. Ćićarija - vrh Veliki Planik (1272 m)
2. Učka - vrh Vojak (1396 m)
3. Učka - vrh Knezgrad (612 m)
4. Ćićarija - vrh Orljak (1116 m)
5. Ćićarija - Županj vrh (1138 m)

11. područje
SJEVERNI VELEBIT
1. Veliki Zavižan - vrh (1676 m)
2. Balinovac - vrh (1602 m)
3. Zavižanski Pivčevac - vrh (1676 m)
4. Mali Rajinac - vrh (1699 m)
5. Gromovača - vrh (1676 m)
6. Veliki Kozjak - vrh (1629 m)
7. Krajačev kuk - vrh (1659 m)
8. Vratarski kuk - vrh (1676 m)
9. Golubić - vrh (1650 m)

12. područje
SREDNJI VELEBIT
1. Kiza - vrh (1274 m)
2. Ljubičko brdo - vrh (1320 m)
3. Metla - vrh (1288 m)
4. Bačića kuk - vrh (1304 m)
5. Budakovo brdo - vrh (1317 m)
6. Velinac - vrh (965 m)
7. Zečjak - vrh (1622 m)
8. Šatorina - vrh (1624 m)

13. područje
JUŽNI VELEBIT
1. Visočica - vrh (1615 m)
2. Veliki Sadikovac - vrh (1286 m)
3. Bojin kuk - vrh (1110 m)
4. Crnopac - vrh (1402 m)
5. Anića kuk - vrh (712 m)
6. Debeli kuk(Stap) - vrh (1269 m)
7. Vlaški Grad - vrh (1383 m)
8. Sveto brdo - vrh (1751 m)
9. Vaganski vrh (1757 m)


14. područje
LIKA
1. Kremen - vrh (1590 m)
2. Zir - vrh (850 m)
3. Poštak - vrh (1425 m)
4. Oštri Medvjeđak - vrh (884 m)
5. Lička Plješivica - vrh Ozeblin (1657 m)

15. područje
JADRANSKI OTOCI - sjeverni dio
1. Cres - vrh Sis (639 m)
2. Lošinj - vrh Sv. Mikula (557 m)
3. Pag - vrh Sv. Vid (348 m)
4. Rab - vrh Kamenjak (408 m)

16. područje
JADRANSKI OTOCI - južni dio
1. Brač - vrh Vidova gora (780 m)
2. Šolta - vrh Vela Straža (237 m)
3. Ugljan - vrh Šćah (286 m)
4. Pašman - vrh Veliki Bokolj (274 m)
5. Hvar - vrh Sv. Nikola (626 m)
6. Vis - vrh Hum (587 m)
7. Korčula - vrh Kom (508 m)
8. Mljet - vrh Velji grad (514 m)
9. Dugi otok - vrh Orljak (270 m)

17. područje
DALMATINSKA ZAGORA
1. Dinara - vrh Sinjal (1831 m)
2. Svilaja - vrh Svilaja (1508 m)
3. Kozjak (kod Kijeva) - vrh Bat (1206 m)
4. Promina - vrh Čavnovka (1147 m)
5. Kamešnica - vrh Kruge (1606 m)
6. Dinara - vrh Badanj (1281 m)

18. područje
DALMACIJA
1. Trtar - vrh Orlovača (494 m)
2. Kozjak - vrh Biranj (631 m)
3. Kozjak - vrh Sv. Jure (676 m)
4. Mosor - vrh Ljubljan (1262 m)
5. Mosor - vrh Veliki Kabal (1339 m)
6. Mosor - vrh Kozik (1319 m)
7. Omiška Dinara - vrh Kula (863 m)
8. Mosor - vrh Debelo brdo (1044 m)
9. Vilaja - Crni vrh (739 m)

19. područje
BIOKOVO I ZAGORA
1. Sv. Jure - vrh (1762 m)
2. Sutvid - vrh (1155 m)
3. Sv. Ilija (kod Gradca) - vrh (773 m)
4. Vošac - vrh (1421 m)
5. Kimet - vrh (1536 m)
6. Drveničke stine - vrh Sokolić (788 m)
7. Matokit - vrh Sv. Rok (1062 m)
8. Šibenik - vrh (1467 m)
9. Sv. Ilija - vrh (1642 m)
10. Šćirovac - vrh (1619 m)

20. područje
DUBROVAČKO PODRUČJE
1. Pelješac - vrh Sv. Ilija (960 m)
2. Sniježnica - Ilijin vrh (1234 m)


DALMATINSKI BISERI
Otok Murter
Skradin
Imotska jezera
Vela Luka


PO PLANINAMA BiH-a
Troglav
Prenj, drugo ime za čeif 2.dio
Prenj, drugo ime za čeif 1.dio
40. Bjelašnički dani
Hranisava (Bjelašnica)
Tušnica

PO PLANINAMA CRNE GORE
O planino, prokleto li si lijepa
Vukovi s Prokletija
Ganga s Prokletija

RAZNI IZLETI
Lokva (Biokovo)
Konj (Kamešnica)
Planina Šibenik
Sv. Ilija (Biokovo)
Sv. Jure (Biokovo)
Motika (Biokovo)
Svilaja nakon požara


OPĆA PLANINARSKA ŠKOLA
1. tjedan - Mosor
2. tjedan - Mosor
3. tjedan - Biokovo
4. tjedan - Omiška Dinara
5. tjedan - Sv. Mihovil
6. tjedan - Vranjača
7. tjedan - Kozjak
8. tjedan - Velebit



Planinarski i sportski blogovi

SAK Extrem - Makarska
HPD Biokovo - Makarska
HPK Dalmacija - Split
PD Sv. Ilija - Orebić
Catvulgaris
Diavola
Ericca35
Gogh
Gogoo
Gojzom po svijetu
Hrvatska cipelcugom
Iris
Ironije
Lastavica
Mali...veliki svijet
Melez
Mijo
Orlalala
Pevci
Planinar
Priroda
Pustolofka
Romanticus
SumarKA
Visokogorci
Welcome2
Zgubidanije

HRVATSKA PLANINARSKA OBILAZNICA



Dnevnik: cijena: 40 kn, posljednje izdanje 2007. g.

U prva dva izdanja dnevnika HPO bilo je 135 kontrolnih točaka. U trećem izdanju, ožujak 2005. naknadno je uvršteno još 13 KT. A u četvrtom izdanju su dodane nove 3 kontrolne točke, te ih je sad ukupno 151.

Za glavninu ostalih KT Hrvatske planinarske obilaznice prilazni putovi su opisani u planinarsko-turističkom vodiču Hrvatske planine dr. Željka Poljaka. Isto tako, za glavninu KT bit će od velike pomoći i Hrvatski planinarski atlas dr. Željka Poljaka (Golden marketing 1996. i 2002.)

Vrsta priznanja:

brončana značka – potrebne KT iz 10 područja s najmanje 25 KT



srebrna značka – potrebne KT iz 15 područja s ukupno 50 KT (obavezna je Sinjal - Dinara)



zlatna značka – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 75 KT



posebno priznanje - potrebne KT svih 20 područja s ukupno 100 KT



visoko priznanje – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 125 KT



NOVOST:
najviše priznanje - potrebno 150 KT

Ovakav slijed izdavanja priznanja ne može se preskočiti. Vrijeme obilaska nije ograničeno.


Blogovi koje rado pogledamo:

Aquaria
Big Vern
Bivis
Borovci
Brlje
Brod u boci
Bugenvilija
Čiovka
Darkwolf
Demijan
Domena
Emanuele
Feby
Fidel
Fotoblog
Gugo
Gustirna
Jocker
Juliere
Justawomen
Kašeta
Katrida
Koki
Kratke
Lagrima
Lanterna
Lino
Lipa Mare
Lipota zore
Little Miss G
Lolina
Ljelja
Mima
Mosor2
Neron
Oceana
Objektiv
Ovajonaj
Pea
Pegy
Rozza
Rudarka
Santea
Shrimpy
Siscijanka
Stereokemija
Suncokreta2
Svantevid
Teta u pubertetu
Teeja
Teuta
Tija
Trill
Xiola bleu
Why o why
ZiziMars14
Zvrk
Život na sjeveru

Moj e-mail:
denis.vranjes@public.carnet.hr



od 11.06.2007.