Pregled posta

Papuk (Češljakovački vis i Lapjak)

Iako je za protekli vikend u planu bio posjet Zavižanu i Sjevernom Velebitu, vremenske neprilike su nas usmjerile prema Slavoniji koja je prema predviđanjima meteorologa trebala biti pošteđena kišnih padalina. Dobrim dijelom su za to zaslužni i posljedni postovi naših slavonskih kolega Ericce i Romanticusa. Odredište je tako iznenada postao Papuk, na kojem smo prema prvotnim predviđanjima trebali proći tri kontrolne točke – Češljakovački vis, Lapjak i Ivačka glava. Iskreno govoreći, njihova imena mi nisu puno značila, ali mi je zato Jankovac kao start ove ture itekako poznat.


Jankovac

Otkad sam ga po prvi puta vidio u jednom od prošlogodišnjih brojeva Hrvatskih šuma dogodila se ljubav na prvi pogled. Svaka fotografija kao da je predočavala neko mjesto iz bajke. U ovom slučaju to je bila bajka grofa Josipa pl. Jankovića koji ju je ovdje pretočio u zbilju od koje svim posjetiteljima zastaje dah. Umjetna jezera s pastrvama, prostrane livade, prekrasno uređene šetnice s poučnom stazom, planinarski dom koji izgleda kao mali dvorac, magičan Skakavac i visoke bukove šume koje sve to okružuju. Potonji slap je bio i prvo na što smo naišli na našem putu od Slatinskog Drenovca prema Jankovcu, neposredno ispod samog Doma.


Slap "Skakavac"

Tu smo se zadržali desetak minuta uživajući u pogledu na slap, koji je navodno još ljepši zimi kad se zaledi, a istovremeno su nam pozornost odvraćali članovi GSS-a koji su upravo tu imali svoju vježbu. Dobro je znati da su u blizini, za svaki slučaj. Ispred Doma nismo zatekli puno izletnika, a za to je vjerojatno u dobroj mjeri zaslužno oblačno vrijeme, tek pokoji automobil i jedan autobus. Nakon plaćene ulaznice i neuspješne potrage za planinarskom kartom Papuka, nudi se isključivo turistička karta, krenuli smo uzbrdo kroz šumu prema Češljakovačkom visu. Tako je jedina karta koju smo imali sa sobom bila ona isprintana sa službene stranice Parka prirode Papuk, a ona se kasnije u dva slučaja pokazala poprilično netočnom. Naime, na toj karti su dva silaska sa staze prema Planinarskoj kući Trišnjica postavljena poslije skretanja za Češljakovački vis i to nas je poprilično zbunilo kad smo došli do njih, jer smo logično pomislili da smo promašili skretanje. Tu smo izgubili pola sata u potrazi za markacijom, koja je na ovoj dionici iznimno rijetko postavljena, da bi se napokon uvjerili da smo još uvijek na pravom putu, a pri tom smo kao bonus još uspjeli doživjeti i prebliski kontakt s koprivom.


Staza kroz bukovu šumu

Staza se većim dijelom poklapa sa šumskim putem koji se s obzirom na duboke tragove itekako učestalo koristi od strane šumara, a tome svjedoče i uredno složena posjećena debla uz put. Za izvlačenje istih sasvim sigurno koriste konje, jer smo na nekoliko mjesta naišli na kola prilagođena za vuču konjima, a i konjski izmet putem nam dokazuje da smo u pravu. U daljini smo čuli i zvuk motorne pile, ali putem ipak nismo na nikoga naišli. Do vrha nam je zbog lutanja kod onih skretanja za Trišnjicu u konačnici trebalo gotovo dva sata hoda od Jankovca.


Češljakovački vis (825 m/nv)

Sam vrh inače ne posjeduje apsolutno nikakav pogled, jer je okružen gustom šumom, a na jednom od stabala je postavljena metalna kutija s upisnom tekom i dva žiga unutar nje. Tu smo se i fotografirali pored imena vrha, te izgubili daljnjih pola sata za zasluženi objed. Već smo tu postali svjesni činjenice da neće biti dovoljno vremena za obilazak Ivačke glave, ali smo ipak nastavili dalje prema Lapjaku u nadi da ćemo se u Jankovac vratiti do mraka. Vratili smo se do skretanja sa izvorom vode i krenuli strmo nizbrdo prema Trišnjici. Ispred nje smo zatekli skupljalište drvene građe koje se tu spuštala na makadamsku cestu kako bi se otpremila dalje prema Velikoj. Tom istom cestom smo i mi nastavili dalje naš put prema predjelu Duboka, gdje se nalazi u okoliš lijepo uklopljena zgrada Šumarskog fakulteta, točnije Nastavno-pokusna šumska zgrada Velika Duboka.


Velika Duboka

S obzirom da se kiša već počela osjećati u zraku, vremena za uživanje u ovom lokalitetu nije bilo napretek, pa smo hitro morali nastaviti naprijed u potrazi za skretanjem prema Lapjaku. Na jednoj oštroj okuci, tik uz rampu za Duboku, naišli smo na putokaz prema Nevoljašu i krenuli njime uzbrdo. Tu smo uočili i drugu nepravilnost u odnosu na onu s karte. Naime, staza prema karti ide u smjeru sjeverozapada, a naša nas je vodila u smjeru jugozapada što nas je uz kišu, koja je u tim trenucima upravo počela padati, dodatno izluđivalo. Srećom smo se ipak dovukli do grebena i križanja lijevo prema Velikoj i desno prema Nevoljašu. Mi smo bez razmišljanja krenuli prema Velikoj, iako nismo bili sigurni jesmo li na greben izašli južno ili sjeverno od Lapjaka. Nakon pola sata hoda šumom kroz sve jaču kišu napokon smo se dočepali vrha.


Lapjak (667 m/nv)

Vremena za bilo kakvo zadržavanje, osim obaveznog fotografiranja pored drvenog panoa koji je dio poučne staze, jednostavno nije bilo. Već se ozbiljno smračilo, a kiša je bila u stalnom jačanju. Stoga smo hitro krenuli natrag prema onom križanju staza i onda prema Nevoljašu. U tim trenucima se više markacija nije uopće mogla uočiti, pa smo upalili nepromočivu svjetiljku, kako ne bi zalutali. Ovdje je staza na pojedinim mjestima poprilično zapuštena i vrlo je teško primjetiti da je uopće riječ o planinarskoj stazi. Srećom su markacije gušće postavljene od onih na stazi prema Češljakovačkom visu, inače bi se u onom mraku proveli kao bosi po trnju. Jedino čega se sjećam na toj dionici da smo prošli pored neke žičare potpuno obrasle grmljem i da smo vidjeli neku kućicu za koju pretpostavljam da je Planinarska kuća Jezerce.


Pod Jezerskim vrhom

Kako bi izbjegli daljnju šetnju gustom šumom odlučili smo izaći na onu makadamsku cestu koja spaja Slatinski Drenovac i Veliku, kako bi bar izbjegli mogućnost poskliznuća u mraku. Staza se s njom spaja kod nekog spomenika s desne strane, kojeg također zbog dobro znanih razloga nismo imali mogućnost malo bolje promotriti, te smo skrenuli desno u smjeru Jankovca. Putem smo naišli na jedan jedini automobil, ali je išao u suprotnom smjeru od našeg. Vjerojatno se i vozač čudio što to po ovakvom vremenu i to još po mraku radimo na Papuku. Do Doma smo došli u 20.40 h i našoj sreći jednostavno nije bilo kraja kad smo napokon sa sebe skinuli kabanice. Moram priznati da sam imao informacije o lošoj markiranosti pojedinih dijelova Papuka, posebice onog oko Češljakovačkog visa, ali me je zatečeno stanje ipak uspjelo neugodno iznenaditi. Kad drugog puta dođemo obići i preostale kontrolne točke to će biti faktor koji ću bolje imati na umu. Posebice zbog ne posjedovanja kvalitetne karte terena. Ipak smo prezadovoljni izletom, jer je Papuk doista planina koja zaslužuje još puno naših posjeta. Ponajviše zbog bogatog biljnog svijeta, kojem se ovom prilikom nažalost nismo mogli više posvetiti.
Ovom turom smo obišli i deseto područje HPO-a i time stekli uvjete za brončanu značku. Uskoro Dnevnici s fotografijama kreću prema Zagrebu i Hrvatskom planinarskom savezu, a mi dalje u obilazak Hrvatske planinarske obilaznice.

Post je objavljen 20.09.2006. u 13:40 sati.