Marketing
Sv. Jure (676 m/nv) - Kozjak
Kako će na nekoliko tjedan Zizi morati svoje planinarenje staviti u drugi plan, zbog obveza oko pripreme stručnog ispita, morao sam se ovog puta odlučiti za uspon na kontrolnu točku koju smo već zajedno obišli – Sv. Jure na Kozjaku. Na ovom izletu mi se pridružio i prijatelj Plavi, koji s nama nije planinario još od onog uspona na Vidovu goru u veljači. Vjerovao sam da će mu ovo biti idealna trening-tura s obzirom na tako dugu apstinenciju, jer je izrazio želju da s nama ide na Velebit, a tamo bi se mogao dovesti u pogibelj ukoliko ne podigne razinu kondicije. Stoga sam ga za početak odlučio provesti ovom stazom od Putlja grebenom do Sv. Jure i onda spust u Solin, za što je potrebno 3-4 h hoda.
Čuvarkuća (Sempervivum tectorum L.)
Zizi nas je automobilom odvezla do Gospe od Doca, odakle kreće uspon prema Planinarskom domu Putalj. Tu staza vodi kroz požarom opustošene padine, koje su nekad bile pune grmlja planike, a danas su prekrivene visokom travom. Srećom je tih dana bar Dom sačuvan od vatrene stihije. Već je taj prvi dio uspona davao jasne naznake da će nam za ovu turu trebati puno više vremena od predviđenog. Plavi je poprilično zaostajao, pa sam sve češće morao stajati da ga pričekam. Na jednom od tih stanki sam naišao na postarijeg gospodina koji mi se pohvalio da on tako svakog dana propješači do Doma i natrag. Moram biti iskren i priznati da sam mu u tim trenucima bio zavidan.
Sv. Jure u daljini
Usput me upozorio da pripazim na poskoke, jer se sad kote po granju drveća, a i ispričao mi je i njegovo viđenje razloga tomu. Naime, on smatra da je to zbog toga da mama poskok ne bi pojela bebe poskoke. Doduše čuo sam ja i drugo objašnjenje. Ono da je to zbog toga što bebe poskoci imaju jaku koncentraciju otrova i da ne bi slučajno u trenutku poroda gricnuli mamicu. Ne znam što je od toga ispravno tumačenje, ali je u svakom slučaju poanta ista: Pažljivo prolaziti ispod granja. Nakon što smo se ispred Doma pozdravili sa starčićem, nastavili smo naprijed prema grebenu. U tim trenucima je iz škvera u Kaštelanski zaljev isplovio tanker na kojem su se očito obavljala neka završna ispitivanja prije isporuke i time znatno zaokupirao moju pozornost dok sam čekao Plavog da me sustigne.
Pogled na Split
Dolaskom na greben, skrećemo desno prema Sv. Juri, jer je lijevo put prema crkvici Sv. Luke, koja se nalazi ispod planinarima nedostupnog najvišeg vrha Kozjaka – Veli vrj (779 m/nv), gdje je radarska vojna baza. Staza prema Sv. Juri vodi preko visoravni, koja je u prvom dijelu prekrivena travom i niskim raslinjem, a u drugom dijelu šumom bijelog graba i hrasta medunca. Markacija je relativno rijetka, ali orijentacija uopće nije problematična. I to ne govorim samo zbog toga što sam već dosta puta prošao ovom stazom, već zbog činjenice da je markantni vrh Sv. Jure cijelom stazom doslovno pred očima.
Detalj s grebena
Pogled sa strmih litica na cijeli Kaštelanski Zaljev od Splita do Trogira jednostavno mami da im se neprestano približi, a na jednom od takvih vidikovaca sam naišao na stado koza koje uopće nije uznemiravala moja nazočnost. Približio sam im se na svega par metara i u jednom trenutku čak pomislio da su malo previše hrabre, pa bi me mogle nehotice srušiti niz liticu. Stoga sam udario štapom po kamenu i uvjerio se da baš i nisam u pravu. Kako su prošla četiri sata otkad nas je Zizi iskrcala na početnoj točki, nazvala me na mob da provjeri koliko nam je još preostalo. Nije mi zvučala uopće iznenađeno što smo u tim trenucima bili gotovo sat vremena udaljeni od vrha.
Plavi u trenucima odmora
Kako smo sve češće prolazili ispod granja, tako je rastao i moj oprez. Tako sam znao i po nekoliko trenutaka temeljito pogled pretražiti granje kako se na nekom od njih ne bi zatekao poskok. Posebice nakon što sam putem naišao na prvog, a do Rupotina sam naletio na još dva. Doduše sva tri su bila na tlu. Na vrhu sam pola sata pričekao Plavog, a u međuvremenu su se automobilom makadamskim putem sa sjeverne strane Kozjaka dovezla dva tipa koja su gore nešto snimala. Na kraju su čak i nas dvojicu snimili kako prolazimo ispod odašiljača, pa postoji velika vjerojatnost da završimo kao statisti u najnovijem dijelu «Kozjaka».
Sv. Jure
Silazak s vrha se pokazao kao najproblematičniji, jer sam se odlučio na spust prema Solinu. Tim dijelom je markacija potpuno zapuštena i izblijedila, tako da se jedva uočava odvojak za Solin. A onda slijedi spust niz liticu koja na nekoliko mjesta predstavlja veliki problem Plavom, pa sam mu pomagao objašnjenjima kako se treba spustiti niz njih. Srećom je sve to dobro prošlo i nakon prolaska kroz hrastov šumarak i niz kratki sipar, završili smo na šumskom putu kojim smo se spustili do Rupotina, gdje smo na staroj kliškoj cesti sačekali Zizi.
Post je objavljen 26.09.2006. u 12:36 sati.