Marketing
Sveti Vid (348 m/nv) - Pag
Protekli vikend smo odlučili provesti na Pagu. Naravno ne samo zbog Zrća, već prvenstveno s namjerom da nastavimo naše uspone na preostale kontrolne točke HPO-a. Na tom otoku, koji me je uvijek intrigirao svojim mjesečevim krajobrazom dok bi se vozio jadranskom magistralom pod Velebitom, čekao nas je vrh Sv. Vid visine 348 m nad morem. Krenuli smo u subotu poslijepodne kako bi u nedjelju rano ujutro krenuli s usponom. Taj prvi dan je naravno većinom proveden u brčkanju na plaži, a kasnonoćna potraga za mjestom za kampiranje u onom kamenjaru se pokazalo gotovo nemogućom misijom. Srećom smo ipak bar na nekoliko sati ubili oko i koliko toliko odmorni ujutro krenuli u potragu za početkom staze. Znali smo da se nalazi negdje na predjelu Dubrave, do kojih se dolazi starom cestom prema Novalji uz Paški zaljev. Za uspon na vrh inače postoje i dvije lakše staze iz smjera Šimuna i Kolana, ali smo željeli dobiti što bolji uvid u stanje Zizinog stopala za skoru velebitsku turu. Nakon nekoliko kilometara vožnje cesta se iz asfaltne pretvorila u makadam i nakon daljnjih par stotina metara stigli smo ispred kružnog vidikovca u kojem se nalazi ploča s naznakom da se nalazimo točno na 15. merdijanu.
"Merdijan"
Ploču je naravno po našem dobrom starom običaju netko srušio, tako da sad gornji dio stoji samo naslonjen na donji na kojem je očito napisana posveta povodom postavljanja, ali je vidljiv samo manji dio teksta. Na tom sam mjestu po prvi puta dobio dobar uvid u smjer staze, koja se u serpentinama uspinjala kroz sipar. Na prvi dojam, dosta me podsjećalo na moje Biokovo. Uspon smo započeli ispred putokaza stotinjak metara od "Merdijana" u smjeru grada Paga, a početni dio staze vodi kroz hrastov šumarak koji ubrzo napuštamo, pa se nadalje krećemo isključivo kroz kamenjar i uvijek neugodne sipare.
Putokaz na početku staze
Na takvom terenu se dobro snalaze samo ovce i koze, a stado potonjih nas je i znatiželjno promatralo s vrha sipara, dok smo se polagano uspinjali. Kao da nam daju do znanja da je ovo njihov teren i da se ne plaše naše prisutnosti. Uostalom ovo i je njihovo carstvo. Ovo je carstvo paškog sira, koji je nadaleko poznat po svojoj slanoći i okusu kojeg mu daju eterična ulja brojnih aromatičnih biljki koje rastu u ovom kršu, pa tako i paške janjetine koja se nudi doslovno u svakoj birtiji uz cestu, ali čak ni ona nije uspjela dovesti u pitanje našu vegetarijansku opredjeljenost.
"Okamenjeni val"
Uspon prema vrhu je trajao cca. 40 minuta, a u donjem dijelu staze pozornost nam je najviše privlačio "okamenjeni val", koji je vjerojatno nastao pod utjecajem atmosferskih prilika što nije ni čudno s obzirom kojom brzinom ovdje zimi puše bura s Velebita. Zbog te iste bure je i vegetacija ove strane otoka i više nego oskudna. Putem se mogu primjetiti tek grmići kadulje, kojima očito ovakvi uvjeti ni najmanje ne smetaju. U nedjelju srećom nije bilo bure, a ni sunce nije bilo prejako, pa nam je jedini problem predstavljalo penjanje uz sipar, dok smo istovremeno razmišljali koliko će tek nezgodan biti silazak po ovakvom terenu. Raspoloženje nam je bar popravljalo učestalo okretanje kako bi pogledom potražili neku lijepu osamljenu plažu na kojoj bi odmorili svoje umorne nogice. I već su nam prvi pogledi otkrivali nekoliko zanimljivih mjesta, pa je kasnije osvrtanje bilo isključivo s namjerom da se uvjerimo da su i dalje usamljene.
Sipar
Na vrhu se nalazi porušena crkvica Sv. Vida, po kojoj je i vrh dobio ime. To je inače u našim krajevima poprilično česta pojava da neka od crkvica na vrhovima brda i planina dobije ime Sv. Vida ili neku izvedenicu tog imena, a razlog tome vjerojatno leži u činjenici da imenom dosta podsjeća na staroslavenski kult Sventovida, pa ga je tadašnjim stanovnicima bilo lakše prihvatiti i početi štovati Sv. Vida. A osim toga taj je svetac zaštitnik vida, pa je i za očekivat da će se crkvice u njegovu čast graditi na takvim vidikovcima poput planinskih vrhova. A vidik s ovog vrha puca uzduž cijelog otoka s nepreglednim pašnjacima omeđenima suhozidovima, koji se najčešće spuštaju sve do samog mora.
Pašnjaci na visoravni pod vrhom
Zbog jutarnje izmaglice i nismo baš imali dalek vidik, ali smo mogli uživati u pogledu na Paški zaljev i Velebit s druge strane kanala. S vrha se lijepo vidi kako je u biti zelen samo uski pojas uz more, a i za to je vjerojatno zaslužno to što su svi vlasnici žicom ogradili svoje okućnice kako se i njihova zemlja ne bi pretvorila u kamenjar pod navalom gladnih koza i ovaca. U upisnoj knjizi smo uočili da je ovaj vrh omiljeno izletište lokalnih gostiju, većinom Slovenaca, ali smo primjetili čak i jednu bilješku gosta s Tajvana. Žig se, kao i upisna knjiga, nalazi u metalnoj kutiji pored crkvice, a u neposrednoj blizini je i betonski stup s natpisom vrha i nadmorskom visinom, pored kojeg smo se i slikali.
Zajednička fotografija na vrhu
Iz smjera Šimuna smo uočili da se vrhu približava dvojac, ali ih nismo imali vremena čekati jer smo se već počeli zamišljati kako se brčkamo u nekoj od onih uvalica koje smo ostavili za sobom. Nakon zakuske smo krenuli natrag, a silazak je trajao znatno duže od uspona, jer nam je trebalo gotovo sat vremena za sići. Doduše tome je dijelom kumovalo i često zaustavljanje zbog fotografiranja ovog nadasve neobičnog krajobraza. U uvalici u koju smo se spustili zatekao nas je još neobičniji izgled stijena, koje kao da su preostali dio scenografije sa snimanja nekog filma. Stijene su potpuno oble, gotovo se mrve pod rukama i doista izgledaju kao da su napravljene od pur-pjene.
Neobična stijena u našoj uvalici
Uskoro se u susjednu uvalicu spustila grupa od dvadesetak čeških učenika sa svojim voditeljom, koji im je očito objašnjavao geološko porijeklo ovih stijena, ali su nam ipak bili predaleko da bi bilo što čuli, iako smo maksimalno napregnuli svoje uši. Kasnije smo ih primjetili kako kroče istom onom stazom prema vrhu, kojom smo i mi ranije tog dana prošli. Nakon višesatnog boravaka na plaži uslijedio je i poslijepodnevni obvezatan posjet Zrću, gdje je sezona očito već spustila svoj zastor, a putem smo primjetili još dvije zanimljivosti. Gotovo uzduž cijele ceste se može vidjeti trstika, kao da smo na nekom močvarnom terenu, a malo poslije Dubrava smo vidjeli nekoliko ogromnih rupa promjera pedesetak metara i dubine dvadesetak metara, koje su pretvorene u odlagališta otpada. Šteta što ne postoji neka poučna staza, jer me njihov nastanak itekao zaintrigirao. Uostalom cijeli je Pag tako neobičan u odnosu na sve otoke koje smo ovog ljeta obišli, kako vegetacijski, tako i geološki. Po mnogo ćemu se ističe i bez sumnje zaslužuje naše veće zanimanje.
Post je objavljen 05.09.2006. u 14:25 sati.