Nakon dva dana lutanja po Mljetu vratili smo se u našu uvalu puni dojmova koje ću sad podijeliti s vama. Iz Vele Luke smo krenuli u četvrtak rano izjutro kako bi uhvatili što bolje mjesto za ukrcaj u trajekt i na naše veliko iznenađenje stigli smo točno na ukrcaj. Očito su uvedene dodatne linije imeđu Dominča i Orebića, a to je odmah probudilo nadu da će se odgovorni sjetiti učiniti isto i s linijom Prapratno (Pelješac) – Sobra (Mljet). Nakon plovidbe od 15-tak minuta pristajemo u Orebić i uz nezaobilaznu jutarnju kavicu obavljamo prijeko potrebnu spizu, s obzirom da ne znamo što nas čeka na Mljetu, a zatim krećemo uzduž cijelog Pelješca prema novoizgrađenom trajektnom pristaništu u Prapratnom. Njime je plovidba do Mljeta skraćena na minimalnih 40 minuta. A našem oduševljenju nije bilo kraja kad nam je u biljetarnici rečeno da trajekt odmah isplovljava, jer smo se već pripremili na gotovo dvosatno čekanje u luci. Dolaskom u trajektno pristanište Sobra, koje je od samog mjesta udaljeno 2,5 km, stiže i prvi šok. Iako nam je telefonski u TZ Mljet rečeno da taxi-kombiji neprestano voze prema Nacionalnom parku, u skladu s dolascima trajekata, to se pokazalo potpuno netočnom informacijom. Naime, dolaskom u trajektno pristanište nismo zatekli apsolutno nijedan kombi, osim autobusa koji vozi tek poslijepodne kad stiže jedini brod iz Dubrovnika. Nije nam preostalo ništa nego krenuti prema Sobri i tamo okušati sreću s prijevozom.
Odisejeva špilja
Put se malo odužio, jer su nam cijelim putem slasno društvo činile najveće kupine koje smo dosad vidjeli u životu. A kasnije smo se uvjerili da ih je prepun otok. U Sobri smo uočili jedan kombi i počeli se vrzmati oko njega, a to je brzo uočila vlasnica i pristupila nam s «Hello». Kad je uvidjela da smo domaći možda je malo i splasnuo njen entuzijazam o brzoj zaradi, jer iako nam je dala svoj broj telefona to se kasnije pokazalo potpuno bezvrijednim. Srećom nam se uskoro osmjehnula sreća, jer nam je na izlasku iz mjesta stala jedna mještanka s Golfom i ponudila se da nas preveze do Babinog Polja. Milo joj je bilo kad ns je vidila s onim ruksacima na leđima. I ne samo da smo dobili prijevoz, odvezla nas je točno poviše Odisejeve Šplije, koja je jedno od mjesta kojesmo definitivno morali posjetiti na Mljetu. Tu smo se oprostili od nje uz zahvalu i krenuli uskom stazicom na petominutni hod do špilje uz konstantne duhovite prometne znakove nacrtane u okolnim stijenama. Pogled s južne strane je naprosto nezaboravan. Otvoreno more dokle god doseže pogled, a uz obalu se sve pjeni od razbijenih valova od stijene. Kupanje tu je definitivno otpalo, ali smo bar mogli uživati u prekrasnoj špilji u kojoj je prema Homeru doplivao Odisej, nakon brodoloma na stijenama otoka Ogigije i pronašao nimfu Kalipso, kći boga Posejdona, zbog koje je na otoku ostao 7 godina.
Zizi u Odisejevoj špilji
Ulaz je inače moguć i s morske strane, ali zasigurno ne i danas. Nakon kraćeg nagovaranja Zizi se za mnom spustila u špilju, na što joj moram odati priznanje jer litice izgledaju doista zastrašujuće, a zemlja je izrazito klizava zbog kiše koja je očito padala noć prije. Dovoljno je reći da smo se od brojnih posjetitelja uokolo špilje jedini odlučili spustiti dolje. U špilji se nalazi istezalište brodova s brojnim barkama i vršama uokolo, a ispod jedne od barki pronalazimo i potpuno pokislu ptičicu, koja je vjerojatno ovdje došla potražiti spas. Ostavili smo je na miru i krenuli prema izlazu iz špilje, a zatim Babinom polju. Staza vodi kroz maslinike sve do nove ceste koju na istom mjestu prelazimo i stepenicama uz školu, koja je upravo bila u fazi preuređenja za nadolazeću školsku sezonu, sve do stare ceste.
Pogled na Velji vrh i Babino Polje u njegovom podnožju
Tu nam je jedan susretljivi mještanin do detalja objasnio sve o stazi i prekrasnom pogledu s vrha. Najbitnije je da smo saznali da staza počinje kojih 100 metara niže od pošte u smjeru Sobre, a tu se doduše nalazi i putokaz prema vrhu. Prvi dio staze vodi pored staja iz kojih su izvirivale znatiželjne glave magarca, par koza i jednog razigranog psića. Nakon 10 minuta hoda smo napravili pauzu za zasluženi objed, a pogled na Babino polje je tome dalo poseban začin. Uskoro nas je prestigla četvoročlana grupa, koja očito ima isto odredište kao i nas dvoje. Nakon daljnjih 40-tak minuta hoda uz glasna razmišljanja o tome hoće li nam se posrećiti bar s vremenom, kad već nije s prijevozom, dočepali smo se vrha. Na njemu je smješten neki odašiljač i strašno nagrđuje njegov izgled i pogled uokolo. Betonski stup s kotom se nalazi iza objekata, a pored njega i metalni tuljak zaštićen plastičnim poklopcem od atmosferskih utjecaja. U njemu se nalazi žig s jastučićem, ali od upisne teke ni traga.
Autor bloga na vrhu
Već se tu opet počelo mračiti nebo, pa smo se odlučili ne zadržavati previše da nas ne uhvati nevrijeme. Zadnjih 20-tak minuta silaska nam je ne osobito jaka kiša i pravila društvo. Sklonište smo potražili u obližnjem kafiću i u tim trenucima otkrili da je Zizi negdje izgubila svoj džemper. Nije bilo druge nego krenuti u potragu za njim. Zadnje mjesto na kojem se sjeća da ga je imala zavezanog oko pojasa je bila Odisejeva špilja, pa smo se naravno opet uputili prema njoj. Nakon dva đira uokolo Zizi ga je napokon uočila uguranog u grmlje. Vjerojatno ga je neka dobra duša pronašla, pa ga je tamo ostavila da ga ne odnese vjetar. Sretni napokon krećemo natrag prema cesti, a zatim u smjeru Nacionalnog parka. Na putu su nam dva kampa, jedan u Babinom polju, a drugi u Ropi, ali je odluka brzo pala na ovaj potonji, jer je puno bliži našem sutrašnjem odredištu. Do njega nam je preostalo 9 km standardno dosadnog hoda cestom. Jedina lijepa točka je bio prekrasan pogled na pitoreskno selo Blato uz rub istoimenog polja, a na drugom kraju jezerce Blatina.
Mačkomobil uz cestu
U predvečerje prvog dana našeg lutanja Mljetom smo se spustili u Ropu, gdje je smješten kamp koji nam je trebao pružiti konaćište. Prvi dojam je bio da je pun kao šipak, ali nas je vlasnica obradovala informacijom da su preostala još dva slobodna mjesta za naš šator. Preostalo je još taman vremena za jedno brzo rashlađivanje u moru i onda na zasluženi spavanac. Dok sam napuhao dušeke, dijelu čitateljstva poznatijem kao luft-madrace, komarci su na mene navalili poput pirana. Od toga ih nije uspio odvratiti ni miris kvasine kojom sam se namazao u nadi da će me poštediti njihovih bjesomučnih napada. Zizi je za to vrijeme mudro ostala unutar šatora. Noć je prošla relativno mirno uz povremena remećenja sna od strane hrčućeg vepra iz susjednog šatora. Rano ujutro smo prvi skočili na noge, jer nas je očekivalo još 10-tak km hoda do NP-a. Već je prvi pogled davao jasne naznake da će za razliku od jučerašnjeg ovaj dan biti prekrasan. A i bolje da je jučer bilo oblačno, jer tko zna bi li uopće uspjeli sve ono otpješačiti s teškim ruksacima na leđima.
Pogled na ulaz u Veliko Jezero
Nakon 40-tak minuta hoda smo ušli unutar granica NP «Mljet». Od tog mjesta je i naše kretanje postalo znatno lakše, jer je od tog mjesta cesta u konstantnom hladu visokih stabala alepskog bora. Uskoro smo uz rub ceste uočili početak staze prema Solinama i tu se napokon oprostili od asfalta, iako je već nešto niže postojao i odvojak na šumski put za koji je također bilo navedeno da vodi u Soline. Markacija i nije bog zna što, ali orijentacija i nije posebno problematična s obzirom da smo u Babinom polju na jednom panou fotografirali kartu Mljeta. Uskoro smo napokon ugledali Veliko Jezero i shvatili da će naš trud biti bogato nagrađen kupanjem u njemu. Cijela južna obala Mljeta je okružena visokim stijenama na kojima je kupanje gotovo nemoguće. Bar je nama tako izgledalo odozgo. Stoga se kupanje u Velikom Jezeru nametalo kao spas od ovog već uzavrelog zraka. Kad je šumski put presjekao našu stazu odlučili smo ne gubiti vrijeme u potrazi za njenim nastavkom i dalje nastavili šumskim putem. Tu je već nastao problem, jer se dotad sunce već dobrano podiglo nad horizontom i nemilice nas tuklo u leđa. Ipak smo se uz dosta muke dovukli do Velikog jezera, točnije jedne uvalice između Solina i Pristaništa.
Veliko Jezero
Iscrpljeni smo skočili u more i zaboravili na sve dotadašnje teškoće. Već smo čitali da je u jezerima temperatura znatno viša, nego na otvorenom moru, ali moram priznati da je bilo i više nego ugodno uroniti u ono plavetnilo. Nakon par sati uživanja smo se nevoljko morali odvojiti od naše lagune, jer je trebalo misliti i na povratak u Sobru. A toliko toga je ostalo neviđeno. Stoga je bez puno razmišljanja donesena neopoziva odluka da ćemo se vratiti sljedećeg ljeta, ali tad isključivo zbog upoznavanja ljepota Nacionalnog parka. Zatim smo odlučili krenuti prema Polačama i tamo okušati našu sreću s prijevozom. Ali smo tamo uvidjeli da je jedini prijevoz katamaranom «Nona Ana» i to tek u 18.20. što je prekasno da bi u dogovoreno vrijeme stigli u Prapratno, gdje nas je trebao čekati prijevoz za natrag. Odluka je pala na stopiranje, ali smo zbog činjenice da je izrazito loš promet bili svjesni da će to bit tvrd orah. Ipak nam se napokon nakon što smo gotovo izgubili volju smilovao neki Francuz i prevezao nas sve do poviše samog trajektnog pristaništa. Ma svaka mu dala, osim moje! A već smo intezivno počeli razmišljati o tome da prenoćimo još jednu noć na Mljetu i sutra se vratimo bilo autobusom s Pelješca, bilo brodom na Korčulu. Kasnije smo uvidjeli da bi svaki ostanak završio loše po nas zbog neverina koji je tu noć zahvatio akvatorij. U trajektnom pristaništu smo čekali gotovo dva sata, a to vrijeme je Zizi naravno iskoristila za završno kupanje na Mljetu. Ovog puta joj je za to poslužio lukobran.
Sve u svemu, prekrasan izlet s fascinantnim krajolicima, ali ga dogodine ponavljamo isključivo s automobilom!
|
