Sv. Jure (1762 m/nv) - Biokovo
Kako je i ovog vikenda Zizi iz već dobro znanih razloga morala apstinirati od planinarenja, odlučio sam se opet na kontrolnu točku koju smo zajedno već obišli. Tadašnji uspon na nju sam opisao u jednom od onih postova koji su igrom slučaja nestali s Bloga, pa ću sad iskoristiti prigodu da opišem uspon na najviši vrh Biokova – Sv, Jure (1762 m/nv). To je jedan od vrhova kojemu sam često pohodio. Većinom iz pravca Makra, a jednom i sa zagorske strane. U nedjelju sam se zbog kondicije svojih supenjača – Plavog i Nuića, odlučio na skraćenu verziju uspona s primorske strane. Dakle, od Vošca prema Sv. Juri za što prosječnom penjaču treba cca. 2 sata. U park prirode smo ušli točno u 8 sati, točno u vrijeme otvaranja za posjetitelje. Nakon plaćenih ulaznica od 20 kn po osobi krećemo Biokovskom planinskom cestom prema Planinarskom Domu pod Vošcem, gdje smo trebali napustiti mog limenog ljubimca i uputiti se uskom stazom prema našem cilju.  Ekipa kreće prema vrhu Pretpostavljao sam da je Plavi uhvatio štogod kondicije, zahvaljujući prošlotjednom usponu na istoimeni vrh na Kozjaku, ali sam ipak odredio kao gornju granicu trajanja ovog uspona 3 h. Srećom se kasnije pokazalo da za to uopće nije bilo potrebe, jer se držao tempa koje bi trebao većini na ovoj dionici. Nakon pola sata hoda smo naišli na prvu i kako se kasnije pokazalo jedinu skupinu planinara tijekom uspona. Ekipa je bila iz Belišća, a jedan od njih je bio ni manje, ni više nego naš kolega bloger Romanticus. Teško je nekome opisati koliko smo mi planinari sretni kad gore susretnemo nekoga poznatog. U ovom slučaju je taj netko koga sam dosad poznavao samo u virtualnom blog-svijetu. A baš sam neki dan čitao jedan post o tome kako zamišljamo druge blogere i shvatio da ja uopće ne razmišljam o tome. I naravno da iz tog razloga nisam ni prepoznao Romanticusa, ali je srećom on mene odmah prepoznao. Doduše tome su kumovale i neke moje slike s bloga, ma koliko sitne i nejasne bile. Njegova ekipa je na Biokovo stigla dan ranije i prenoćila u Planinarskoj kući pod Sv. Jurom, ali detalje o tome će te sigurno uskoro naći na njegovom blogu. Inače tek da se zna, ovog sam tjedna srušio rekord upoznavanjem dvoje blogera. Nakon pozdrava i tradicionalnih planinarskih želja, u koje se ukomponirala i ona da Zizi uspješno prebrodi stručni ispit, krenuli smo još poletniji naprijed.  Pogled prema Vošcu Kako se svako malo pred našim očima otkrivao toranj odašiljača na vrhu, koraci su postajali sve lakši, bar Nuiću i meni. Dobro, posebice Nuiću, jer ga na leđima nije opterećivala naprtnjača. Plavi je sve do križanja za Lokvu uspješno držao korak za nama, ali je onda tu već polako počeo zaostajati. Ali nije ni to bilo loše, jer smo bar u tim trenucima čekanja njega da nas sustigne mogli uživati u prekrasnim pogledima na vrhove Biokova, sve od Kimeta, preko Vošca, pa do Sv. Ilije daleko prema zapadu. Šteta samo što su ovog puta divokoze bile previše sramežljive, a baš sam se ponadao da će i njih dvojica imati užitak gledati svu gracioznost njihovih pokreta na biokovskom kršu. Bez njih bi Biokovo sigurno bilo puno siromašnije i sva sreća da se netko dosjetio reintroducirati ih u ovaj za njih idealan okoliš. Kad smo izašli na cestu odlučeno je da se Plavi zbog iscrpljenosti uputi asfaltom tih zadnjih 15-tak minuta serpentinama prema vrhu, dok smo nas dvojica krenuli stazom strmo uzbrdo od Planinarske kuće pod Sv. Jurom prema vrhu.  Pod vrhom Ta staza je cijelim putem osigurana konopom, što je od velike pomoći u zimskim uvjetima penjanja. Ispred crkvice Sv. Jure smo se napokon malo okrijepili, a Plavi je napokon uspio i dokrajčiti svoj sendvič. Crkvica se inače ne nalazi na samom vrhu, jer je premještena malo istočnije zbog izgradnje odašiljača, tako da je sad izvan ograde objekta. Na vrhu smo se zadržali gotovo sat vremena i pri tom je dvotrećinskom većinom odlučeno da se na povratku držimo ceste. Demokratski sam se pokorio toj odluci i krenuli smo asfaltom natrag prema Vošcu.  Razigrano društvo na vrhu Putem smo svako malo morali preskakivati brojne automobile i kombije koji su se zbijali na cesti, jer su rijetka proširenja za mimoilaženje, posebice pod samim vrhom. Mislim da je krajnje vrijeme da se po Biokovu uvede organizirani prijevoz, uračunat u cijenu ulaznice, i time konačno izbjegnu ovi krkljanci, koji su u ljetnjim mjesecima epohalnih razmjera. Kad smo se napokon dovukli do pred sami Dom, nagovorili smo Plavog da skupi snage za još jedan završni 20-minutni uspon na Vošac, obećavajući mu prekrasne vidike. I nije požalio!  Mozaik unutar crkvice Sv. Jure Popevši se gore, njegov se foto-aparat pregrijavao od okidanja na sve one prekrasne detalje koje pruža pogled s Vošca. Od panoramskog pogleda na Makarsku, na u oblake okovane zapadne vrhove Biokova, na zaigrane paraglaidere na nebu poviše grada… Toliko je toga za slikati da je u tim trenucima poželio novu karticu od 2 GB. Tim usponom na Vošac je završio i naš izlet na Biokovo, a siguran sam da će ga ova ista ekipa uskoro opet pohoditi, ali se nadam da će nam se onda moći pridružiti i moja Zizi. Bez nje ni planinarenje više nije toliki užitak.  Pogled na Makarsku s Vošca |
