Sjeverni Velebit - 2. dio
Buđenje sljedećeg jutra je za mene uslijedilo tek u 8.30, što znači da sam spavao i za mene nevjerojatnih 11 sati. Prvo što sam primjetio je mokar beton na balkonu, a približavanjem balkonskim vratima i guste oblake koji su potpuno skrili planinske vrhunce poviše nas. Moram priznati da je u tim trenucima kroz mene strujao samo jedan osjećaj, i to onaj zabrinutosti. Nisam želio vjerovati da će nam kiša pokvariti dan, posebice nakon onog jučerašnjeg izvrsnog vremena za planinarenje. Ali nisam se nikako uspjevao othrvati misli da bi nam ovo moglo skratiti ovotjedni boravak na Velebitu. Nakon što smo s našim domaćinima riješili troškove boravka u njihovom domu, noćenje nas je koštalo 80,00 kn po osobi, ipak smo krenuli s određenom dozom nade natrag prema Zavižanu. Tek kad smo se približili samoj nadzorničkoj postaji na Babić Siči sunce je napokon sramežljivo provirilo kroz gustu masu oblaka. Po prvi puta nam je ukazalo vedro nebo i u nas ubrizgalo dodatnu dozu optimizma, a kako smo se približavali Domu na Zavižanu sve su češće bile rupe vedrog neba u sivom oblačnom krovu. Vozeći se automobilom nismo ni imali osjećaj koliko je u stvari vani hladno, pa je izlazak iz automobila u doslovnom smislu riječi za nas bio hladan šok. Brzo sam se vratio natrag i na sebe nabacio još dva dodatna rukava, a moj primjer je s još većom revnošću pratila Zizi. Bura je ledila krv u žilama, ali je zato srećom jamčila skoru konačnu pobjedu nad oblacima iznad nas.  Početak Premužićeve staze Tog dana nam je bilo u planu proći Premužićevom stazom do Rossijeve kolibe, s usputnim usponom na Gromovaču, koja je tik uz samu stazu. To je inače čak 57 km duga planinarska staza od Zavižana do Baških Oštarija, a ime je dobila po svom projektantu ing. Anti Premužiću. Staza je sagrađena u 3 godine, od 1930. do 1933. godine zahvaljujući ogromnom trudu lokalnog življa, koje je u to doba velikog siromaštva na taj način svojim nadnicama došlo u mogućnost da prehrane svoje obitelji, a nama je danas ostalo u trajno nasljeđe ovo jedinstveno remek-djelo planinarske arhitekture. Ovog ljeta su po popularnoj «Premužički» postavljeni i informativni panoi, kao dio poučnog puta, a na njima se može saznati puno o geologoškoj i biološkoj raznovrsnosti ovog prostora.  Škrape uz stazu Stoga nije ni čudo da smo na samom početku staze zatekli veliki broj školaraca s njihovim vodičima, koje ni ovaj prohladan dan nije obeshrabrio da posjete Velebit. Staza je većim dijelom poprilično ravno postavljena, pa tako gotovo da ni ne postoji nekih uspona. Samim tim je i razumljivo zašto je staza vrlo pogodna za školske izlete, ali i za sve izletnike bez pretjerane kondicije. Nakon prvog prolaska preko travnatog proplanka ubrzo smo ušli u bukovu šumu, koja nam je pružila savršeno utočište od jakih udara bure. Na samom početku šume smo s lijeve strane šume primjetili nekoliko plastičnih tubi postavljenih u liniji, koje se najvjerojatnije koriste za skupljanje kiše za potrebe obližnje meteorološke postaje na Zavižanu. Tu su se naša ogromna pratnja zadržala što nam je omogućilo da ih prijeđemo i nastavimo dalje stazom. U tim početnim trenucima nam se staza činila poput neke na našem Marjanu, ali smo nakon desetak minuta hoda napokon izašli iz šume.  Neobični krški oblici uz stazu Tek se tu u punom obimu mogla uvidjeti ljepota ove staze, koja je na pojedinim mjestima probijena tik uz rubove brojnih ponikvi i ponora. Usprkos još uvijek gustim oblacima u smjeru jugoistoka, magična divljina Rožanskih i Hajdučkih kukova je bila sve samo ne samozatajna. Doimlju se poput kamenih divova koji mame da im se približi. U nedjelju nažalost nije bilo vremena i za to, ali će nam to bez sumnje biti sljedeća tura po Sjevernom Velebitu. Negdje oko podne smo stigli do odvojka staze udesno prema našem prvom vrhu tog dana – Gromovači (1676 m/nv). Put do vrha nije osobito dug, svega 15 minuta hoda, odnosno da se točnije izrazim puzanja. Staza u početku opet vodi bukovom šumom, a pred sam vrh je kamena glavica okružena borom krivuljom. Tu smo ostavili štapove, jer su nam samo smetali pri kretanju i četvoronoške se uzverali do samog vrha.  Gromovača Pogled s njega je naprosto fantastičan. Usprkos vidiku na gotovo kompletan Sjeverni i Srednji Velebit, meni su pažnju najviše odvlačili vidici na zapjenjeno more, Pag i Rab, te Lošinj i Cres u izmaglici. Bura je poprilično potpomogla da pred sobom imamo savršen pogled na ova prva dva otoka. Ali nam zato nije dopuštala duže zadržavanje na vrhu, jer smo zbog jakih udara gotovo stalno morali čučati, kako nas ne bi kojim slučajem oborila s nogu, kao što je naravno u prenesenom smislu uspjelo ovom prekrasnom vidikovcu. Žiga na vrhu nije bilo, samo temelj za isti. Ne znam je li tome kumovala neka od ovdašnjih čestih bura ili ipak neki vandal, ali se nadamo da će i on uskoro biti vraćen na svoje mjesto. Nakon povratka na Premužićku krenuli smo naprijed na polusatni hod prema Rossijevoj kolibi, zadnjoj točki koju ćemo danas obići na ovoj fenomenalnoj stazi. Putem smo primjetili da nas je u međuvremenu prestigla ona ogromna kolona školaraca, ali se ipak nisu zadržavali pred Rossijevom kolibom. Vjerojatno ih čeka autobus na Alanu, pa su jednako ograničeni vremenom.  Rossijeva koliba Rossijeva koliba je planinarsko sklonište smješteno pod Pasarićevim kukom koje je dugo stajalo zapušteno, ali je srećom danas zahvaljujući planinarima iz PD Degenija opet obnovljeno i uređeno. Ime je dobilo po poznatom botaničaru Ljudevitu Rossiju, koji je zaslužan za upoznavanjem s nadasve bogatom florom Velebita. Nakon male stanke istom stazom smo krenuli natrag prema Botaničkom vrtu Zavižan, odakle smo započeli s usponom na naš posljedni vrh ovog vikenda – Balinovac (1602 m/nv). Botanički vrt je osnovan 1967. u Modrić Dolcu i pruža savršen uvid u bogatstvo velebitske flore. Ovo je nažalost doba godine kad tu ljepotu nažalost ne možemo vidjeti u punom obimu, pa ćemo za to morat pričekati proljeće, vjerujem već sljedeće. Krenuli smo udesno kružnom turom uokolo Balinovačke ponikve i nakon svega par minuta hoda došli do putokaza koji nas je usmjeravao desno uzbrdo.  Pogled na Balinovac s ulaska u Botanički vrt Staza je lijepo uređena, posebice prvi dio kroz bukovu šumu s velikim brojem primjeraka velebitskog bilja, uz koje stoje pločice s hrvatskim i latinskim nazivom. Na trenutke se doimlje poput nekog stepeništa, pa je uspon tom dionicom vrlo ugodan. Na izlasku iz šume zatječemo pred sobom veliku kamenu glavicu s travnatim proplankom i omanjim siparom pred samim vrhom. Tim putem se uspinjemo prema vrhu, a gore nas očekuje još ljepši pogled na otoke od onoga s Gromovače. Pred nama, kao na dlanu, Rab i Pag. Mislim da smo u daljini ugledali čak i riječke nebodere. Ni ovdje nam nažalost bura nije dopuštala duže zadržavanje i divljenje vidicima s vrha. Stoga sam Zizi udario još jedan žig u Dnevnik, obavio obavezno fotografiranje i krenuli natrag dolje. Putem smo susreli i neke njene kolege iz studentskih dana, koji su u Botanički vrt došli s naumom o snimanju nekog povjesnog filma. Nismo baš shvatili o kakvom uratku je riječ, ali se nadamo da ćemo ga uskoro moći pogledat.  Pogled na Rab s Balinovca Time je završio naš dvodnevni boravak na Sjevernom Velebitu. Usprkos obaveznoj pripremi pred turu, moram priznati da me Velebit uspio iznenaditi. I to ugodno! Stoga se veselimo novom posjetu i novim iznenađenjima, koje nam zasigurno Velebit sprema za sljedeći put. |
