Marketing
Sjeverozapadni Biokovo - Sv. Ilija i Šćirovac
Ove nedjelje smo posjetili i posljednje dvije kontrolne točke na Biokovu – Sv. Ilija i Šćirovac, smješteni u sjeverezopadnom dijelu planine, poviše Baške Vode. S obzirom na relativno veliku udaljenost od svih mjesta na koje se može pristupiti automobilom, vrlo je rijetko posjećeno područje Biokova. Iz bilo kog smjera da se uputite prema Sv. Iliji trebat će vam cca. 5 sati hoda. Bilo iz Gornjih Brela, s primorske strane iz Basta, s Vošca ili sa zagorske strane iz Zagvozda. Iz prva dva smjera sam se već pokušao uspeti pred jedno 15-tak godina i oba su pokušaja bila neuspješna. Na usponu iz Basta me zaustavila kiša, kojoj je kumovala i loša markacija, pa sam na kraju odabirom lošeg smjera završio na stijeni s koje nije bilo povratka prema Bastu. Srećom sam se ipak dohvatio grebena i kasnije se spustio prema Vošcu i Makarskoj. U onom pokušaju uspona iz smjera Gornjih Brela mene i brata je zaustavila tada potpuno zapuštena i obrasla staza, na kojoj nije bilo markacije ni za lijeka. Tako da smo nakon dva sata lutanja odlučili da nam se najpametnije vratiti natrag. A sad sam bio uvjeren da je nakon puno vremena kucnuo čas da se napokon uspnemo i na Sv. Iliju. Treća sreća, reklo bi se.
Na vršnom grebenu
Automobil smo stavili u Bastu, a do Doma pod Vošcem nas je prebacio moj otac. Očito nam se opet poklopio posjet Biokovu s tradicionalnim "Pozdravom litu", baš kao i za vrijeme našeg prvog zajedničkog posjeta Biokovu, točnije Botaničkom vrtu Kotišina i Sv. Juri. Tako da smo eto nakon godinu obišli prvu polovicu od planiranih 100 kontrolnih točki HPO-a. Ovog puta smo na svu sreću već u 8.00 bili na ulazu u Park prirode, tako da smo izbjegli onu cestovnu gužvu, zbog koje sam prošle godine ludio. Oko Doma smo zatekli veći broj automobila i podignutih šatora s ekipom koja se upravo u tim trenucima izvlačila iz njih. Kako smo zbog možda i preambicioznog plana bili u stisci s vremenom, nije bilo mogućnosti za zadržavanje, već smo se uputili direktno prema Lokvi. S obzirom da smo tu stazu već predstavili u onom postu o usponu na Šibenik, a ne bi se volio ponavljati, molim sve koje to zanima da bace oko na taj post. Točnije na dionicu te ture od Vošca do Motike. Uz stanku od 15 minuta na Lokvi zbog nužno potrebne marende, na Motiku smo stigli nakon ukupno 2 sata i 20 minuta. Tu nam se po prvi puta otkriva prekrasan pogled na zapadni dio Makarske Rivijere i sjevernu stranu otoka Brača.
Pogled s Motike
Neposredno pred sami dolazak na prijevoj Motiku poviše Basta, skrećemo strmo uzbrdo. Markacija je obnovljena, pa nema problema s održavanjem pravog smjera. Doduše na ovoj dionici po grebenu to ne bi ni predstavljalo neki osobiti problem, jer je kapelica na vrhu vidljiva izdaleka. Malo poviše Motike smo vidjeli i našu prvu divokozu tog dana. Dobar znak da ćemo i ostatak puta uživati u njihovom oku ugodnom društvu. Uz stazu nam se cijelo vrijeme izmijenjuju brojne ponikve i danas, na ovom dijelu planine, rijetko održavane vrtače s cijenjenim biokovskim krumpirom. Uz njih su smješteni i ruševni pastirski stanovi, a na dva takva mjesta smo zatekli i jame s vodom. Samo s obzirom na izgled površine baš i nisam siguran da bi se odvažio napiti iz njih. A tko zna, možda i bi da zagusti. Ovog puta smo srećom imali dovoljno tekućine sa sobom, pa nisam imao potrebe to provjeravati, već smo nastavili dalje u utrci s vremenom. Bura je na pojedinim prijevojima imala čak i olujne udare, ali je ipak većinom bilo vrlo ugodno za planinarenje. Na većom dijelu staze od Motike do Sv. Ilije smo mogli uživati u pogledu na zaleđe, od Kamešnice, preko Buškog Blata, pa sve do Hercegovačkih Alpi. I to ponajprije zahvaljujući toj istoj buri. Gledajući Čvrsnicu u daljini pomislio sam na to kako sam i ja sljedećeg vikenda mogao na nju s našim matičnim društvom HPD "Mosor" iz Splita , ali sam se na kraju ipak odlučio radije provesti vikend sa Zizi. Ionako se zbog posla premalo viđamo tijekom radnih dana, a za sve mi dobro dođe izlika da mi je uostalom ovo radna subota. Nakon 1.50 h hoda od Motike, napokon smo stigli na Sv. Iliju (1642 m/nv).
Pogled sa Sv. Ilije na Šćirovac
Na ovom mjestu je Biokovo najuže, te se planira probijanje 4 km dugog tunela kroz Biokovo s, moram pripomenuti, vrlo sumnjivom studijom o utjecaju na okoliš, tako da se opravdano sumnja da je odluka o gradnji tunela prvenstveno političke naravi. Ali neću danas o politici, već ću opisati crkvicu Sv. Ilije koja je s obzirom na odloženi građevinski materijal uokolo nje, još uvijek u fazi obnove. Poviše ulaznih vrata je smještena kamena ploča iz koje saznajemo da ju je 2000. godine obnovili vjernici iz Zagvozda. Unutra se iznad improviziranog oltara nalazi zanimljiv odlijev s prikazom Sv. Ilije Ognjenog u kolima s plamenim konjima, a na oltaru se između dviju svijeća nalazi 20-tak kuna lemuzine. Žig je smješten u južnom zidu crkvice, a metalna kutija s upisnom tekom je u neposrednoj blizini samih ulaznih vrata crkvice. Nakon što smo taman napravili sendviče za okrijepu počelo je pristizati jedno imotsko društvo, koje je krenulo iz Rastovca. Predvodnik grupe je bio gosp. Šuto, a u razgovoru s njim sam saznao da je u studentskim danima bio član speleološke sekcije našeg planinarskog društva. I dok smo mi tako ugodno razgovarali, polako je pristizao i ostatak njegovog društva, a naposlijetku i još jedna grupa iz njihovog smjera. A bio sam uvjeren da ćemo na jednom ovako "zabačenom" vrhu biti sami. Predvodnicu te druge grupe je prepoznao gosp. Šuto kao svoju studentsku kolegicu, a ja jednog od njih kao Arathona , člana planinarskog foruma HPS-a.
Trenutak susreta na Sv. Iliji
Eto koliko je Biokovo malo, ali baš je lijepo u planini susresti poznato lice. Prvo prije dva tjedna naletim na Romanticusa , a sad i na Arathona. Baš se mislim tko je slijedeći u tom nizu. Na vrhu se nismo namjeravali zadržati više od pola sata, ali smo eto igrom slučaju ostali 45 minuta i to nam je na kraju stvorilo probleme. Nakon pozdrava krenuli smo uskim grebenom dalje prema Šćirovcu (1619 m/nv) , poznatijeg i kao Miletnjak. I s južne i sa sjeverne strane su strme padine, pa je na ovom mjestu potreban najveći oprez. Srećom je bura već dovoljno oslabila da nam ne predstavlja veće probleme pri tom žongliranju. A ubrzo smo izašli i na travnati proplanak, pa je koraćanje postalo znatno lakše. Tek je završni uspon na kamenu glavicu Šćirovca pokazao koliko smo umorni od gotovo cjelodnevne šetnje Biokovom. Čak i taj omanji sipar je znatno usporio naše napredovanje, pa smo se tek nakon 1.30 h hoda od Sv. Ilije napokon uspeli i na našu drugu kontrolnu točku tog dana. Pogled s njega je neuporedivo bolji od onoga sa Sv. Ilije. Doduše ja sam za takvu prosudbu možda i presubjektivan, jer puca na moj rodni grad, pa vas ostavljam da o tome sami donesete sud usponom na ova dva vrha.
Šćirovac
Na susjednom vrhu smo promatrali dosad najbrojnije stado divokoza, od cca. 15 jedinki, koje je kao okamenjeno stajalo nad liticom. Naša blizina ih uopće nije uznemiravala, ali mi fotoaparat nema dovoljno jak zoom za iole kvalitenije slike s tolike udaljenosti. Metalni žig je inače ubetoniran u stijenu desetak metara jugozapadno od vrha, a upisnu teku nismo primjetili. Kako je u tim trenucima već bilo 15.30 odlučili smo odmah krenuti sa silaskom prema Bastu. Spustili smo se natrag do prijevoja Mijaći, gdje se križaju uzdužna staza po Biokovu – BPS (Biokovska planinarska staza), s onom poprečnom iz Primorja prema Zagori, te krenuli južnom padinom prema Bastu. Koljena su počela sve više štekati, pa su nas nogama u pojedinim situacijama održavali samo štapovi. Sipar je uvijek nezgodan, a posebice nakon gotovo kontinuiranog dugotrajnog hoda. Svako malo bi pokoji kamen pobjegao pod nogom, ali smo srećom ipak bili dovoljno prisebni da uspješno održavamo ravnotežu. A najteže je bilo gledati kuće u selu i boriti se s mišlju da da njih moramo stići prije 18.30 h kako nas ne bi uhvatio mrak na jednom ovako nezahvalnom terenu za silazak. Do mraka smo stigli tek na raskrižje staza prema Topićima i Bastu. Iako obožavam onu prigušeno crvenu boju sunca u sumrak, ovaj zalazak sunca nad Bračom mi je bilo sve samo ne ugodno gledati.
Zalazak sunca nad Bračom
Na raskrižju je pisalo da do Basta ima još pola sata hoda, ali se zbog mraka nama to odužilo na čitavi sat, usprkos posjedovanju ručne svjetiljke. Tako smo u kamenolom, gdje smo izgubili markaciju, stigli u 19.35. Uz isprike čuvaru, kojeg naš prolazak kroz kapiju s krive strane uopće nije uznemirio, napokon smo se dovukli do automobila, sretni što nas je poslužilo vrijeme da posjetimo ova dva nepravedno zapostavljena vrha s fantastičnim pogledima. A ovo posebice vrijedi za Šćirovac.
Post je objavljen 19.10.2006. u 14:31 sati.