Planinarstvo

29.06.2006., četvrtak

Cres i Lošinj

Protekli vikend smo proveli obilazeći dva bisera kvarnerskog arhipelaga: Cres i Lošinj. Oboje nam je ovo bio prvi put na njima, pa je uzbuđenje pred put bilo posebno izraženo. Jedva sam čekao da u petak završim s poslom kako bi se uputili prema gore. Znali smo da nas išćekuje duga i naporna vožnja po ovoj vrućini, ali to nije ni najmanje utjecalo na naš entuzijazam. Opet smo naravno putem stali u Grebaštici osvježiti svoja na suncu iscrpljena tijela. To nas je preporodilo i pomoglo da lakše prebrodimo nadolazeće sate vožnje. Doduše i nije sve išlo baš tako glatko kao dan prije na Pašmanu i Ugljanu. Malo prije Karlobaga smo u zavoju naletili na kamenje po cesti. Zizi je prvoga uspjela izbjeći, ali drugi nam je probio rezervoar goriva. Srećom se vozimo na plin. I kad smo napokon stigli oko 3 u trajektno pristanište u Brestovi saznajemo da ne primaju kartice. Ovo je možda i jedino mjesto gdje se trajektne karte ne mogu kupiti karticom, a nije nam se stajalo putem tražiti bankomat. Prvi trajekt je u 4.30, a na ukrcaj je već čekalo desetak automobila. Nakon te porazne činjenice odlučujemo negdje u blizini prenoćiti, pa uskoro i pronalazimo prekrasno mjesto za podići šator.

Mali Lošinj

Nakon prospavane noći, izjutro krećemo natrag prema Lovranu u potrazi za bankomatom. Nismo ga dugo tražili, jer se nalazi neposredno na magistrali, pa smo žurno krenuli natrag prema Brestovi. A kad tamo šok i nevjerica. Kolona automobila duža od 2 km i čekanje ukrcaja se razvuklo na više od 2 sata. Zizi je postala vidno uznemirena i imao sam osjećaj da će mi izbiti zube zbog toga što sam je dovukao ondje da se prži na suncu. Srećom sam preživio ta 2 sata njenih prijekih pogleda i konačno smo se ukrcali na trajekt na kojem su sve same talijanske i slovenske registracije. Ovog puta smo se ukrcali kao peti od kraja. Nakon 20-tak minuta vožnje pristajemo u Porozinu i u koloni vozimo uskom cestom uzbrdo preko Cresa do Lošinja, gdje smo pronašli jednu osamljenu plažu na izlasku iz Sv. Jakova, 2 km južnije od Nerezina koje su nam početna točka uspona na kontrolnu točku HPO-a - vrh Sv. Mikula na Osorčici.

Pogled na Lošinj s Osorčice

S plaže nas je sunce brzo otjeralo, pa smo novo osvježenje odlučili potražit u Malom Lošinju. Cijeli grad je obilježen dupinima, od imena restorana, kafića, trgovina do lijepog vodoskoka u centru mjesta. Ali nažalost cijelim našim boravkom na Lošinju u ta dva dana nismo vidjeli nijednog u moru. Tu smo na Rivi popili i dosad najjeftiniji capuccino u životu. Nismo mogli vjerovati vlastitim ušima kad nam je rekla da je svaki po 5 kuna. A za jedno tako renomirano turističko središte očekuješ i iznadprosječnu cijenu apsolutno svega. Doduše složili smo i teoriju da možda jeftinim capuccinom samo mame nove goste da dođu. Nakon obnovljenih zaliha u obližnjem dućanu i pekari krenuli smo natrag na plažu, koja je sad već bila prepuna kupača. Ali sreća nas je pomazila, pa smo u blizini pronašli lijepu uvalu, a poviše njega i fantastično mjesto za logorovanje. Idealna kombinacija! Na plaži smo proveli ostatak poslijepodneva, a kad smo zaključili da više nije toliko vruće u 19 h krenuli u potragu za početkom staze u obližnjim Nerezinama.

Zalazak sunca gledan s Osorčice

Sv. Mikula (557 m/nv) - Lošinj

Brzo smo uz cestu pronašli putokaz s natpisom Sv. Nikola i zaključili da je u pitanju ipak Sv. Mikula. Prvih desetak minuta hoda je dijelom po asfaltu, dijelom po makadamu, a onda se na jednom mjestu staza odvaja ulijevo. Staza nije posebno naporna, čak i se reklo da je i ugodna jer dobrim dijelom prolazi borovom šumom. Ali nam to i nije bilo od osobite pomoći, jer je bilo iznimno sparno, a od povjetarca ni p. Putem smo sreli veći broj planinarau silasku, uglavnom Slovenaca, ali i jednu našu grupicu. Gotovo bi se mogao zakleti da je jednome od potonje trojice na majici bio logo Mosorskog planinarskog maratona. Vjerojatno hvataju formu za neki od sljedećih maratona. Nakon ukupno 1.15 h hoda stižemo u 20.30 h ispred prekrasne kamene kapele «Sv. Mikule».

Kapela Sv. Mikule

Pogled na Unije, Susak i Srakane je doista nezaboravan. Zatim ulazimo u kapelu, a u njoj pronalazimo upisnu teku s popisom dosadašnjih posjetitelja. Neki su nažalost svoja imena ostavila i po zidovima iste. Mi svoja ipak upisujemo u teku, te se ispred kapele neko vrijeme divimo zalasku sunca nad pučinom, kao svojevrsnom nagradom za ovaj uspon. Nasuprot kapele se na jednoj stijeni nalazi natpis vrha, a pored njega i metalna kutijica, ali nažalost pod lokotom, pa nismo bili u mogućnosti provjeriti njen sadržaj. Kad je došlo vrijeme za fotografiranje otvaranjem ruksaka sam otkrio da mi se izlio iso-sport i potpuno smočio majicu, koju sam putem skinuo kako bi mi bar malo bilo lakše. Po prvi puta sam poželio da ima žig na vrhu, ali ovaj ga naravno nije imao. I tako sad s vrha imam fotografiju na kojoj sam gol do pojasa. Mislit će gore u HPS-u da se preseravam sa svojim "bicepsima". Vremena za duže uživanje nije bilo, jer se trebalo spustiti što prije spustiti natrag u Nerezine, iako smo sa sobom ponijeli lampadinu. Na silasku su nas neprestano svojim šuškanjem plašile bezbrojne ovce iz okolnih grmova, koje su se se pojavljivale i nestajale poput onih strašnih figura po tunelima straha luna-parkova. Srećom sam ipak preživio taj silazak bez dodatnih sijedih na glavi i u Nerezine smo došli u 22 h. Putem smo naletili i na jednu kunu bijelicu, ali mi je i ta vješto pobjegla, kao i sve dosad njene rođakinje iz novčanika. Noćili smo u šatoru na onoj već spomenutoj plaži, ali ipak ne u šumarku, već na muliću.

Naš šator na muliću u Sv. Jakovu

Sis (639 m/nv) - Cres

Usprkos ponovljenom šuškanju ovaca po okolnom grmlju, umor nas je shrvao pa smo brzo utonuli u san. A ujutro me oko 5 probudio čudan zvuk na plaži. Bio je to ronilac, koji se upravo pripremao na ranojutarnju misiju. Do 8 smo vrijeme proveli uživajući u moru, a onda smo krenuli prema Cresu i njegovoj kontrolnoj točki – Sisu. Cres je inače poslije Brača naš najviši otok, a navodno po najnovijim istraživanjima i naš površinom najveći otok. Uspon na Sis smo započeli s prijevoja Križići, gdje smo i ostavili automobil. Taj prijevoj se nalazi na križanju za selo Beli u kojem se nalazi čuveni Eko-centar za proučavanje bjeloglavih supova. Markacijsku oznaku smo lako uočili na početku suhozida, a bilo je naznačeno da do vrha ima 45 minuta hoda. Prvi dio staze je strm i prati taj isti suhozid po grebenu. Cijela je padina inače prepuna kadulje i njen miris daje posebnu čar ovom usponu.

Uspon s Križića na Sis

Pogled s grebena puca na Krk i Riječki zaljev, ali zbog sumaglice i nije baš nezaboravan. Na vrhu se nalazi kameni humak, a s njega imamo pogled na cijeli Cres i istočnu obalu Istre. Šteta samo što nismo vidjeli nijednog supa. Na vrhu se nalazi natpis s imenom vrha i nadmorskom visinom, a neposredno uz njega i metalni žig na stupiću. Nakon silaska brzo stižemo u Porozine i kao kompenzacija za dvosatno ukrcavanje na trajekt dan ranije, sad se ukrcavamo bez ikakvog stajanja. Ostatak dana provodimo kod Zizine rodbine u Rabcu, a onda kupimo Plavog u Rijeci i krećemo natrag prema Splitu. Naravno da smo se putem opet stali okupati. Ovog puta negdje poslije Novog Vinodolskog i more je bilo osjetno hladnije nego na Lošinju, ali zato iznimno osvježavajuće. Vjerojatno je u blizini neki izvor vode. U Split stižemo nešto poslije ponoći, potpuno iscrpljeni, ali iznimno zadovoljni s provedenim vikendom...usprkos početnim poteškoćama.

Pogled na Cres sa Sisa

I tako eto prođe i lipanj. Dosad planinarenjem najplodonosniji mjesec sa sedam odrađenih kontrolnih točki. I ostatak ljeta namjeravamo provesti isključivo na otočnim vrhovima, a jedan od njih je u planu već za ovu nedjelju.

- 14:35 - Komentari (60) - Isprintaj - #

26.06.2006., ponedjeljak

Pašman i Ugljan

Prošli četvrtak smo iskoristili za obilazak Pašmana i Ugljana i njihovih kontrolnih točki. Iz Splita smo krenuli rano izjutro kako bi na vrijeme stigli na trajekt iz Biograda n/m prema Tkonu na Pašmanu. Usprkos živahnoj vožnji moje Zizi po magistrali dolaskom u trajektno pristanište i već letimičnim pogledom na dugu kolonu automobila stekao sam dojam da smo ipak izgubili ovu prvu bitku. Dok je noštromo rukom pokazivao svakom sljedećem automobilu da prijeđe preko rampe imao sam osjećaj kao da sam na izvlačenju Lota i da sam sa svakim novim ukrcanim automobilom bliži svom milijunu. A kad je rukom pokazao prema nama, našoj sreći nije bilo kraja. Ukrcali smo se kao posljednji, a to je bilo ravno dobitku milijuna. Bar u tom trenutku. Nakon plovidbe od desetak minuta, pristali smo u luku Tkon i nakon brzinske kavice krenuli prema Ugljanu i vrhu Šćah.

Kamene ploče pod Šćahom

Šćah (286 m/nv) - Ugljan

Za one koji možda to ne znaju, otoci Ugljan i Pašman su povezani mostom u prolazu Ždrelac. Uspon smo započeli iz zaselka Turkija do kojeg se dolazi uskom asfaltnom cestom od mjesta Lukoran. Putokaz prema zaselku ne postoji, ali nam njegovu lokaciju odaje putokaz pješačke i biciklističke staze s rednim brojem 1. U Turkiji nismo pronašli mjesto za parkirati automobil, pa smo se vratili na posljednje križanje i tamo ga ostavili. Staza počinje na kraju vrlo simpatičnog zaselka. Tu smo pronašli prvu markaciju i nastavili stazom između suhozida koji odvaja pomalo zapuštene maslinike.

Pogled sa Šćaha

Zbog velike sparine odlučio sam na uspon krenuti u «trikvartačama» što se pokazalo velikom pogreškom, jer je staza potpuno zarasla nekom biljkom za koju mi je Zizi pojasnila da se zove bušin. A grančice te iste biljke su mi konstantno grebale potkoljenice i otežavale svaki daljnji korak. Spasio sam se kad smo nakon pola sata hoda napustili gustu makiju i izašli na kamene ploče kojima smo za sljedećih pola sata grebenom stigli i do samog vrha. Iako je ovaj vrh jedan od najnižih, za zadnju dionicu puta smo se morali koristiti i rukama da se uspenjemo uz kamene gromade. Na vrhu smo zatekli drveni križ, te ploču s imenom vrha i nadmorskom visinom. Pogled s vrha puca na Zadar, Iž i Dugi Otok.

Zizi se odmara na Šćahu

Veliki Bokolj (274 m/nv) - Pašman

Nakon kraćeg odmora, spuštamo se natrag pokušavajući izbjeći sve jače sunce. Zatim automobilom krećemo na Pašman u potrazi za nekom lijepom osamljenom plažom gdje bi se napokon malo rasladili, ali su očito sve takve sa zapadne strane otoka, a put do njih nismo mogli pronaći. Tako sam se samo nakratko osvježio u moru, pa smo krenuli u potragu za stazom na Veliki Bokolj. Na jednom križanju u Dobropoljani smo pronašli veliki putokaz s oznakom vrha. Krenuli smo njime uzbrdo do zaselka Kulonje.

Pogled na Kornate

Staza je u puno boljem stanju od prethodne, ali su mi izgrebane potkoljenice i dalje osjećale posljedice uspona na Šćah. Nakon 40-tak minuta hoda smo stigli na šumski put za kojeg smo s vrha uočili da ide cijelim grebenom. Od križanja smo skrenuli pravo uzbrdo, kako nam je i naznačivao putokaz, dok je lijevo put za Ždrelac. Serpentinama smo nakon 15-tak minuta hoda stigli do vrha, na kojem nema apsolutno nikakve oznake. Bar nama nije pošlo za rukom d je pronađemo.

Vidikovac na Velikom Bokolju

Na vrhu je lijepo uređen kružni vidikovac do kojeg vode kamene skale, a pogled je još ljepši od onoga sa Šćaha, jer se vide i Kornati. Sunce je sad već postalo neizdrživo jako, pa smo hitro krenuli natrag prema moru. Zizi nisu fascinirale plaže na Pašmanu, pa smo krenuli prema našoj u zadnje vrijeme najdražoj pored Grebaštice.

Pogled s Velikog Bokolja

Kako smo krenuli, još će izgledati da obilazimo plaže, a ne planine. A nastavili smo s tim već sljedećeg dana na putu za Kvarner, ali o tome više u sljedećem postu.

- 23:48 - Komentari (35) - Isprintaj - #

21.06.2006., srijeda

Vela Straža (237 m/nv) - Šolta

Nedjelju smo umjesto na planiranoj turi po sjeverozapadnom dijelu Biokova proveli na Šolti, «penjući» se na jednu od najnižih kontrolnih točki HPO-a. Kad smo kretali na put, vrijeme je bilo idealnije za kupanje, nego za hodanje po onoj vrućini. Na trajekt smo se, nakon kupljenih karti po cijeni od 28 kn po osobi, ukrcali u 11.15 i nakon malo manje od sat vremena plovidbe pristali u luci Rogač na Šolti. Mjesto me se nije nešto posebno dojmilo. Vjerojatno zbog pustoši koja je vladala u njemu, ali to je doduše bilo i za očekivati s obzirom na fjakasto vrijeme. U pristaništu su putnike dočekivala dva autobusa. Ukrcali smo se u naš za Gornje Selo i Stomorsku i krenuli na 20-minutnu vožnju do Gornjeg Sela, koje je inače udaljeno svega 10 km.

Pogled na splitska vrata

Da ne bi bilo zabune, dva najveća vrha Šolte se zovu jednako: Vela Straža. S tim da je najviši visine 237 m/nv i nalazi se na istočnom dijelu otoka, dok je niži visine 208 m/nv i nalazi se na zapadnom dijelu otoka. Bili smo jedini putnici u autobusu, pa mi je nije bila jasna rentabilnost ove linije s obzirom da su od nas utržili svega 22 kn. U Gornjem Selu smo se iskrcali ispred crkve, a onda krenuli u smjeru Stomorske.

Križanje prema Veloj Straži

Nakon samo par minuta hoda smo došli na raskrižje ispred spomenika poginulim borcima NOB-a iz ovog kraja, nad kojim se nadvijaju dva visoka čempresa, gdje desno počinje markacija. Na tom mjestu nas i putokaz upućuje kojim putem prema Veloj Straži. Asfaltiranom cesticom, kroz naselje u donjem dijelu i borovu šumu s pokojim čempresom uz put u gornjem dijelu, stižemo pred groblje nakon 15 minuta hoda. Na tom mjestu prestaje asfalt i šumskom cestom nastavljajući pratiti markaciju nakon dodatnih 15 minuta hoda stižemo na vrh, koji je označen velikim kamenim križem kojeg smo uočili još sa ceste u Gornjem Selu.

Staza kroz borovu šumu

Križ se nalazi na kamenom humku do kojeg vodi desetak skala, a pod križom je napisano da ga podižu mještani ´92. u spomen rađanja hrvatske države. Na jednoj od skala se nalazi natpis s imenom vrha i nadmorskom visinom, a metalni žig je ubetoniran u skalu poviše. Zizi je prošlog tjedna nabavila jastučić za žigove, pa je svoj Dnevnik uljepšala novim žigom. Dosad bi se uvijek ljutila kad bi došli na vrh i uočili da nigdje nema jastučića. Nakon fotografiranja i kraćeg uživanja u pogledu s vrha, koji zbog izmaglice i nije bio nešto posebno tog dana, krenuli smo prema moru i prijeko potrebnom osvježenju.

Vela Straža

Vratili smo se opet na glavnu otočnu prometnicu i njegovu žilu kucavicu, te se uputili u smjeru 3 km udaljene Stomorske. Srećom nismo dugo hodali asfaltom po onom zvizdanu, jer se neki dobronamjerni vozač sam ponudio da nas prebaci do Stomorske. Kad sad na to pogledam s vremenske distance, još sam mu zahvalniji na toj gesti. Ubrzo smo stigli u Stomorsku i od njega pokupili par savjeta o lijepim plažama, te se uputili u njihovom pravcu. Silaskom u mjesto nam je prvo u oko upalo da je iznenadni vjetar znatno uzburkao morsku površinu. To nas ipak nije pokolebalo i krenuli smo u potragu za kojom zaklonjenom valom. Zbog nje smo propješačili više nego maloprije dok smo se uspinjali na Velu Stražu, ali se doista isplatilo. Bila je dovoljno daleko od mjesta i potpuno pusta. Idealna za sve vrste morskih radosti.

Pauk i njegova mreža

Vrijeme se u međuvremenu čak i naoblačilo, ali kiše opet ni za lijeka. More je usprkos svemu bilo iznimno ugodno za kupanje. A tijekom našeg izležavanja na plaži čak se i jedan zec osmjelio prići nam, ali dok sam se mašio za foto-aparat, već je nestao iza obližnjeg suhozida. Na kraju smo i utakmicu protiv Japana propustili, ali je ionako upitno jesmo li štogod uopće i propustili. U 17 h smo se uputili natrag prema centru mjesta, odakle nas je autobus vratio u Rogač na trajekt. Povratna vožnja je trajala duže, jer se autobus s glavne ceste spustio i do Nečujma. Očito ga je ujutro preskočio, jer smo ionako bili jedini u autobusu, a sad se već fino popunio. Isto takva situacija je vladala i na trajektu. Očito su mnogi koristili produženi vikend.

«Naša» vala

Eto, tako je prošla naša nedjelja. Malo «penjanja» i puno više kupanja i izležavanja na plaži. Takvi će uostalom većinom i izgledati svi naši postovi ovog ljeta, jer je srećom još puno otoka u sastavu HPO-a.

- 12:57 - Komentari (27) - Isprintaj - #

18.06.2006., nedjelja

Šibenik (1467 m/nv) - Biokovo

Naš cilj prošlog četvrtka je bio vrh Šibenik na Biokovu. Iz Splita smo se uputili nešto prije 10 h. Na izlasku iz Makarske skrećemo lijevo cestom prema Vrgorcu, na kojoj se nakon 6 km s lijeve strane nalazi ulaz u Park prirode Biokovo. Plaćamo ulaznice od 15 kn po osobi i krećemo naprijed. Tom uskom cestom se preko prijevoja Staza može automobilom dovesti sve do samog odašiljača na Sv. Juri, u ukupnoj dužini od 23 km. S usponom smo započeli u 11.45 h ispred zatvorenog Planinarskog doma pod Vošcem, za kojeg moram pripomenuti da je možda i jedini planinarski dom koji nije u vlasništvu planinarskog društva. U ovom slučaju je to posljedica Gucićeve pljačkaške privatizacijske pljačke iz 90-tih po Makarskoj, kad je tadašnji «Mornar» pod njegovim skutama misteriozno prodao ono što mu vlasnički ne pripada. Uspon nas vodi sjeverno od Doma oštro uzbrdo, gdje prolazimo pored dvije lijepo uređene vrtače, ali smo kasnije uočili da su nažalost bile i jedine dvije održavane na cijeloj dionici staze.Ostale su očito vlasnicima predaleko od ceste da bi se posvetili njihovom obrađivanju , posebice kad se sasvim lijepo može živjeti od turizma u Primorju. Početni dio staze na pojedinim djelovima prolazi kroz bukove šume , što nam je na onoj žegi predstavljalo pravo osvježenje.
Posebnu draž stazi daju bezbrojne jame i ponikve koje se strmoglavljuju tik uz nju. Nakon sat vremena hoda stižemo na raskrižje staza gdje je udesno odvojak prema Sv. Juri, a naprijed prema Lokvi. Mi nastavljamo naprijed i lijepo uređenom kamenom stazom , nakon dodatnih pola sata hoda, stižemo pred Planinarsku kuću na Lokvi, gdje još iz daljine čujemo ljudsku graju.

Planinarska kuća "Slobodan Ravlić" na Lokvi

Tu zatječemo poveću grupu od dvadesetak planinara iz PD « Ericsson Nikola
Tesla» iz Zagreba , koji ovaj produženi vikend provode na Biokovu. Otkad planinarim po Biokovu nisam susreo toliku grupu gore. Ostao sam nemalo zatečen njihovom brojnošću. Planinarska kuća inače nosi naziv «Slobodan Ravlić» u spomen na stradalog planinara HPD
« Biokovo» iz Makarske, koji je stradao u sniježnoj mećavi '81. na Biokovu. Pokojni Slobodan mi je bio susjed u Makarskoj i njegov sprovod je jedini kojeg se sjećam iz djetinjstva . Ispred planinarske kuće se ne zadržavamo , već se spuštamo do Lokve gdje Zizi koristi predah da nešto malo gricne i prevari glad.

Gusta šuma crnog bora pod Šibenikom

Nakon 15-tak minuta nastavljamo dalje prema Motici, a putem nas natkriva jedan oblačak koji neposredno pred naš dolazak na Motiku sruči svoj paket na nas. Kiša nažalost nije bila ni dovoljno dugotrajna, ni dovoljno snažna da bi nas osvježila. Na kontrolnu točku BPS-a Motika stižemo nakon sat vremena hoda od Lokve, a cijelim putem nam u daljini poglede odvlači šumoviti vrh Šibenika s lijeve strane staze. Nakon toga slijedi spuštanje u smjeru Basta, a onda se nakon svega par minuta hoda nizbrdo staza prema Šibeniku oštro odvaja ulijevo. Točno ispred šiljate stijene po kojoj je visoravan i dobila ime. Prva markacija je teško uočljiva, ali nakon toga više nema problema s praćenjem staze, iako je markacija puno rijeđa nego na dionici do Motike. A očito da ni staza nije toliko posjećena, jer je na pojedinim dionicama znatno zarasla.

Pogled sa Šibenika na Sv. Iliju i Šćirovac

U hladovini jedne bukve pod stazom smo napravili polusatnu stanku za objed i navalili na naše sendviče. Tu se opet susrećemo s planinarima iz Zagreba, koji su očito također danas odlučili ispenjati Šibenik. Nakon ukupno pola sata hoda od Motike stižemo na novo križanje stazi. Naša za Šibenik vodi udesno, a naprijed je ona za spuštanje na Borovac i dalje za Makarsku. Ta dionica staze je bila najteža, ali srećom nije trajala više od pola sata. Sastojala se od skakutanja po škrapama u donjem dijelu i probijanja kroz šumu crnog bora u gornjem dijelu staze. Tu smo napokon po prvi puta dobili i signale na našim mobitelima, osim onih uobičajenih SOS poziva. Uskoro smo s desne strane uočili na jednoj stijeni natpis «žig» , a naravno pored njega i sam žig. Nekoliko koraka naprijed smo naišli i na natpis vrha s naznačenom nadmorskom visinom. Sami vrh je u šumi i nema nikakav vidik, osim na okolna stabla crnog bora, ali nekoliko minuta hoda naprijed smo izašli na uski proplanak s prekrasnim pogledom na Makarsku i Rivijeru, dok su otoci nažalost bili u izmaglici.

Na vrhu

I tek sam tad postao svjestan da sam na Šibeniku već bio u svojim lutanjima s Lily po Biokovu, što mi zorno pokazuje i njena fotografija s ovog proplanka koju čuvam doma u albumu. Ali mi je tad prije cca. 15 godina markaciju bilo nemoguće pronaći, pa samim tim ni oznaku vrha, tako da sam ostao u uvjerenju da nismo ni stigli do vrha. Nakon malo uživanja u fantastičnom pogledu na Makarsku, i nije da to govorim samo zbog toga što mi je to rodni grad, počeli smo s povratkom na zadnje križanje. Tu smo skrenuli prema Borovcu, ali sam istovremeno iskoristio vrijeme dok sam čekao Zizi da malo bacim oko u jamu desno od staze, na čijem dnu se nalazio debeli sloj snijega i leda. Iako sam siguran da to nije pravo dno jame. Dvadesetmetarske litice jame su izgledale zastrašujuće, pa mi je postalo sve nelagodnije stajati uz rub i fotografirati dno. Ubrzo sam se odmaknuo od okna, jer me i Zizi u međuvremenu sustigla, pa smo krenuli dalje u smjeru Borovca.

Pogled sa Šibenika na Makarsku

Nakon hoda od pola sata smo sigli do križanja poviše prijevoja na Malom Borovcu, predjelu koje je ime naravno dobilo po naravno gustoj borovoj šumi. Malo sam se doduše pribojavao da neću pravovremeno uočiti potrebni odvojak prema Lokvi, ali je srećom sve nanovo markirano s lijepo označenim odvojcima. Taj dio staze nam je predstavljao veliki užitak, jer smo se napokon maknuli sa sunca koje je iz nas crpilo i posljednje atome snage. I taman kad je Zizi to naglas komentirala, izašli smo iz šume i nastavili put na milost i nemilost sunčevim zrakama. Ostatak puta do Lokve se odvijao ili uz rubove zapuštenih dolaca, potpuno obraslih medvjeđim šapama, ili preko njih. Uz većinu su napuštene kolibe, od kojih je nažalost ogroman dio gotovo do temelja urušen. Na toj dionici napokon susrećemo i prvo stado divokoza tog dana. Predaleko su nam bili za iole oštriju sliku, posebice za moj foto-aparat. Ali uskoro smo naišli na jednu puno hrabriju jedinku, koja nam je spremno pozirala s udaljenosti od cca. 80 metara.

Radoznala divokoza

Divokoze su se nakon reintrodukcije 1964. za potrebe lovstva na Biokovu izvrsno aklimatizirale i sad daju posebnu draž planinarenju po Biokovu. Iako su tijekom ratnih godina zbog krivolova bile reducirane na samo četvrtinu prijeratne populacije. Već dobrano iscrpljeni napokon smo se dočepali Lokve, gdje sam iskoristio desetak minuta da odmorim svoje koljeno kojim sam nezgodno udario u jednu stijenu pod Šibenikom. Vremena za duže zadržavanje ionako nije bilo zog želje da se spustimo do ulaza u PP prije noći. Do Doma pod Vošcem nam je trebalo malo više od sata hoda, jer smo usprkos umoru ubrzali tempo kako nas ne bi uhvatio mrak. Tamo smo zatekli i posljednje posjetitelje koji su se upravo spremali na povratak. Samo je jedan automobil ostao poslije nas na parkiralištu.
Sve u svemu, bila je to jedna iznimno lijepa tura, ali i iznimno naporna u ovakvim vremenskim uvjetima. Sv. Iliju i Šćirovac ipak ostavljamo za jesen.

- 20:12 - Komentari (31) - Isprintaj - #

12.06.2006., ponedjeljak

Kruge (1606 m/nv) - Kamešnica

Nemate pojma koje me oduševljenje jučer ujutro obuzelo kad sam kroz prozor ugledao gotovo vedro nebo. Ubrzo sam izvukao Zizi iz postelje i počeo se spremati za polazak prema Kamešnici. Put nas vodi preko Trilja do Donjih Korita, gdje se na visini od 670 m/nv nalazi Planinarska kuća «Orlovac» i početna točka našeg današnjeg uspona na Kruge. Dionica puta od Trilja do Donjih Korita se pokazala daleko najproblematičnijom. Na cesti ne postoji apsolutno nijedan putokaz koji bi naznačavao put do Korita. Srećom uz sebe imamo kartu. Ali ne auto-kartu, već grebensku kartu Dalmacije, koja je od neprocjenjive pomoći u ovakvoj situaciji. Imam je više od 15 godina i još uvijek vrijedno služi svojoj svrsi.

Par kilometara prije ulaska u selo nestaje asfalt, a ostatak puta vozimo po solidnom makadamu. Uskoro dolazimo u selo i automobil parkiramo pored kuće, računajući na to da kasnije bude u sjeni, i krećemo ravno uzbrdo kroz selo. Ma koliko naprezali vid, markaciju nigdje ne primjećujemo, osim na «Orlovcu». Srećom ispred najgornje kuće u selu nailazimo na susretljivog domaćina koji s nama čak i otpješači dio puta do početka markacije. Njegova tri psa malo tjeraju strah u kosti mojoj Zizi, ali nisam siguran tko se tu koga više boji. Na mjestu gdje se ponovno susrećemo s markacijom staza presjeca onu istu makadamsku cestu kojom smo se i dovezli, ali se i nastavlja dalje prema Gornjim ili kako mi je naš domaćin objasnio, Malim Koritima. Na svu sreću to pojašnjenje smo saznali još na onom lijepom postu o Kamešnici od naše kolegice Iris, pa se vjerojatno nije pojavio onaj veliki upitnik iznad moje glave.

Bez obzira na makadamski put, odlučili smo se ipak držati markirane staze koja se strmo penjala od sela uzbrdo. Nakon pola sata hoda primjećujemo grotlo špilje s lijeve strane staze i odlučujemo je izbliza pogledati. To se pokazalo kao pun pogodak, jer smo osim lijepog pogleda na špilju nailazimo i na pravi poklon dobrodošlice od strane Kamešnice – šumske jagode. Nema ih puno, ali ipak u svakom slučaju lijepa gesta s njene strane. Tako neočekivano osvježeni krećemo još hitrije prema našem današnjem cilju – Krugama (1606 m/nv). To nam je primarni cilj, a sekundarni je najviši vrh Kamešnice – Konj (1855 m/nv), koji se nalazi s druge strane granice i nalazi se svega sat hoda dalje od Kruga.

Ubrzo opet izlazimo na makadamsku cestu, kojom za daljnjih pola sata hoda stižemo do lijepo uređenog izvora Korita. Tu zatječemo dva mještanina sa svojom neuništivom Ladom, koja je očito najidealnije auto za ove naše makadamske puteve. Ostavljamo ih da u miru pune velike bačve koje su donijeli sa sobom i uz pozdrav se upućujemo naprijed. Tmurni oblaci nad grebenom su u tim trenucima još uvijek kompaktni, ali mi to ne umanjuje odlučnost da danas ispenjemo planirano. Tim više što je ovaj lipanj vremenski potpuno nepredvidljiv, pa ako to ne izvedemo danas, vjerojatno i nećemo imati novu prigodu prije listopada.

Putem do izvora Ploča sve više vremena provodimo uživajući u prekrasnim pogledima na Sinjsko polje, Mosor, Svilaju i fotografirajući raznobojno cvijeće i bezbrojne neobične kukce po grančicama i u travi. Najviše pažnje nam zaokuplja par leptira na jednoj travki, u kojima je očito također proljeće probudilo hormone. Teren poviše Pišteta postaje još travnatiji, prepun crvenih, rozih, plavih, ljubičastih, žutih i mnogih drugih nedefiniranih boja cvijetova. Primjećujem da su na toj dionici staze markacije dosta udaljene od same staze, jer su postavljane na tu rijetkim stijenama. To nam ipak ne predstavlja veći problem, jer se zbog terena iznimno lako orijentirati. Na tom predjelu dolazimo pod snažan udar bure, zbog koje po prvi puta danas oblačim duge rukave, a Zizi navlači i drugi dugi rukav.

Uskoro nailazimo na raskrižje staza. Pravo gore za Konj, a desno za Kruge. Skrećemo naravno desno i krećemo se po travnatoj visoravni, a putem nas prati veseli cvrkut ptica koje čak ni bura ne uspijeva utihnuti. Iznenada primjećujem da se na grebenu razbija naoblaka i po prvi puta ga vidim obasjanog suncem. Ali tek tu nastaju pravi problemi. Zizi hvataju grčevi i moramo privremeno stati tražeći zavjetrinu ispod jedne stijene. Ovo su «oni dani u mjesecu», ali me ipak nije htjela samoga pustiti u planinu. Nakon predaha od pola sata odlučujemo se krenuti dalje prema Krugama, čiji kameni humak nam je već u vidokrugu, ali Konj u ovakvim okolnostima definitivno otpada.

Nakon svega nekoliko minuta hoda stižemo gore, gdje zatječemo metalni tuljak sa žigom iznutra. Upisne teke nema, a i da je ima bila bi potpuno mokra, jer u tuljku ima gotovo litra vode. Do vrha nam je trebalo ukupno četiri sata hoda, ali uz učestala stajanja zbog gore već navedenih razloga. Ta dionica se inače prosječno prevaljuje za tri sata. Na brzinu se fotografiramo pored oznake vrha, a onda Zizi upućujem da se skloni pod stijenu i malo napuni akumulatore prije povratka, dok ja poslikavam greben i Konj, koji mi ostaje tu pred nosom. Ali neću žaliti. Sad mi preostaje da ga ispenjem još zanimljivijom stazom...onom iz Podgradine u Hercegovini.

- 12:33 - Komentari (32) - Isprintaj - #

04.06.2006., nedjelja

Sutvid (1155 m/nv) - Biokovo

Ovaj vikend smo planirali provesti na Biokovu, odrađujući turu Gornja Brela – Šćirovac – Sv. Ilija – Šibenik – Sv. Jure – Vošac – Makarska, s noćenjem na Lokvi. Nažalost, vremenske prognoze su nagovijestile kišni vikend, pa smo bili prinuđeni prolongirati taj plan za slijedeći vikend. Doduše tad će biti određenih korekcija u turi, jer mi je nadolazeća subota radna. Čak smo imali na umu danas bar na Kamešnicu, ukoliko se popravi vrijeme, a kad ono jučer gore pao snijeg. Zato ću sad iskoristiti prigodu da opišem jedan od naših prethodnih uspona, koji dosad nismo objavili na blogu, jer nam je to bila među prvim kontrolnim točkama HPO-a. Uspon na Sutvid smo odradili 30. listopada prošle godine, a da bi vam pomogli u lakšoj lokaciji vrha i praćenju posta, prije svega ću reći da se vrh nalazi poviše Živogošća, udaljenog 20 km južno od Makarske.

Već su nam prvi pogledi prema grebenu davali jasno upozorenje da tog dana nećemo imati puno prigoda za uživanje u vidicima s vrha. Naime, cijeli greben je bio potpuno prekriven gustim oblacima, ali nas to ipak nije pokolebalo u odluci da se popnemo na Sutvid. Vozili smo se dakle do Živogošća, gdje smo skrenuli s magistrale ulijevo uskom asfaltiranom cestom, koja dobrim dijelom paralelno prati maistralu. Od tog skretanja je potrebno voziti 1,7 km, a zatim kod crkvice opet skrenuti lijevo uzbrdo. Tim putem voziti prvo po asfaltiranom, a onda i makadamskom putu, sljedećih cca. 2 km do Gornjih Kuća.. Na kraju puta je kuća na čijem zidu stoji ploča koju u čast svom rodnom mjestu, moru i planini, postavio stanoviti Ante Perić.

A od tog mjesta počinje planinarska staza, koja je markirana, ali je markacija zapuštena i na pojedinim mjestima teško uočljiva. To ipak ne umanjuje ljepotu ove staze i prekrasnih vidikovaca na Živogošće i Igrane, koje čak ni niski oblaci nisu uspjeli skriti. Staza je očito dio nekadašnjih trgovačkih putova, kojima su se razmjenjivala dobra između stanovništva Makarskog primorja i Zabiokovlja, tako da je relativno laka za penjanje i iznimno široka za biokovske pojmove.

Nakon hodnje od cca. 1.50 h stiže se na sjecište puteva. Ulijevo vodi BPS (nekadašnja Biokovska partizanska staza), a desno uspon po velikim kamenim gromadama do samog vrha, koji traje cca. 40 min. Sva sreća da smo za uspon odabrali oblačni dan, jer vjerujem da je iznimno teško verati se po onim gromadama kad upeče sunce, a tamo sjene ni za lijeka.

Inače, neposredno pred to sjecište staza se nalazi očito obitavalište divljih svinja, na što nas je navodilo veliko pojilište, koje je doduše tog dana bilo prazno, i veliko kaljužište okruženo ogromnom količinom životinjskog izmeta i bezbrojnim tragovima otisaka papaka. A onda nam je u srca strah utjerao strahoviti topot, koji mi je u tom trenutku zvučao kao da je netko pustio debla niz padinu da pred sobom sve lome. Srećom se taj zvuk udaljavao od nas, pa nam se ubrzo vratila i krv u žile. Vjerojatno je isto to osjećala i divlja svinja bježeći od uljeza na svom teritoriju. To je inače objektivno bila jedina opasnost ove staze, ali ipak ne pretjerano ozbiljna.
Na vrhu nas je dočekao veliki kameni humak, koji označava KT 7 BPS-a, a koja je istovremeno i kontrolna točka HPO-a s biokovskog područja. Da ne bi bilo zabune taj isti podatak je naveden i na jednom od kamena na vrhu humka.

Sutvid ili Svevid je bilo često ime za vrhove u našim krajevima, jer je u slavenskoj mitologiji to bio jedan od najvažnijih bogova – Bog rata. Kasnijim pokrštavanjem Hrvata su mnogi izmijenili imena vrhova i hramova koji su se najčešće nalazili na njima u kršćanski Sv. Vid. Ovo je sad jedna od rijetkih lokacija gdje je zadržan stari slavenski naziv vrha. Vidik s vrha su nam spriječavali gusti oblaci, tako da su nam se tek na nekoliko trenutaka ukazale Duge njive i ceste prema Vrgorcu i Kozici. Uspon i silazak su trajali ukupno 5 sati uz učestale stanke, te je time ova staza znatno kraća od one preko Kolovrata. Na silasku smo također prošli pored onog kaljužišta, ali ovog puta s maksimalno napregnutim osjetilima vida i sluha. Domaćin nam se još uvijek nije vratio doma.

P.S. Neodlazak na planinarenje smo iskoristili za upoznavanje sa Sickofitall-om u Bookcaffe-u. Čovjek je iznimno ugodna i zanimljiva osoba, ma što o tome Killer mislio. Eto, sad i mi možemo reći da smo upoznali nekoga preko Bloga, jer ove blogere koje smo dosad poznavali, poznavali smo i davno prije Bloga. Šteta samo što nam se nije mogla pridružiti naša stara prija Estrogena, ali se nadam da će nam i ona slijedećeg puta činit društvo.

- 12:46 - Komentari (42) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>