Cres i Lošinj
Protekli vikend smo proveli obilazeći dva bisera kvarnerskog arhipelaga: Cres i Lošinj. Oboje nam je ovo bio prvi put na njima, pa je uzbuđenje pred put bilo posebno izraženo. Jedva sam čekao da u petak završim s poslom kako bi se uputili prema gore. Znali smo da nas išćekuje duga i naporna vožnja po ovoj vrućini, ali to nije ni najmanje utjecalo na naš entuzijazam. Opet smo naravno putem stali u Grebaštici osvježiti svoja na suncu iscrpljena tijela. To nas je preporodilo i pomoglo da lakše prebrodimo nadolazeće sate vožnje. Doduše i nije sve išlo baš tako glatko kao dan prije na Pašmanu i Ugljanu. Malo prije Karlobaga smo u zavoju naletili na kamenje po cesti. Zizi je prvoga uspjela izbjeći, ali drugi nam je probio rezervoar goriva. Srećom se vozimo na plin. I kad smo napokon stigli oko 3 u trajektno pristanište u Brestovi saznajemo da ne primaju kartice. Ovo je možda i jedino mjesto gdje se trajektne karte ne mogu kupiti karticom, a nije nam se stajalo putem tražiti bankomat. Prvi trajekt je u 4.30, a na ukrcaj je već čekalo desetak automobila. Nakon te porazne činjenice odlučujemo negdje u blizini prenoćiti, pa uskoro i pronalazimo prekrasno mjesto za podići šator. Mali Lošinj Nakon prospavane noći, izjutro krećemo natrag prema Lovranu u potrazi za bankomatom. Nismo ga dugo tražili, jer se nalazi neposredno na magistrali, pa smo žurno krenuli natrag prema Brestovi. A kad tamo šok i nevjerica. Kolona automobila duža od 2 km i čekanje ukrcaja se razvuklo na više od 2 sata. Zizi je postala vidno uznemirena i imao sam osjećaj da će mi izbiti zube zbog toga što sam je dovukao ondje da se prži na suncu. Srećom sam preživio ta 2 sata njenih prijekih pogleda i konačno smo se ukrcali na trajekt na kojem su sve same talijanske i slovenske registracije. Ovog puta smo se ukrcali kao peti od kraja. Nakon 20-tak minuta vožnje pristajemo u Porozinu i u koloni vozimo uskom cestom uzbrdo preko Cresa do Lošinja, gdje smo pronašli jednu osamljenu plažu na izlasku iz Sv. Jakova, 2 km južnije od Nerezina koje su nam početna točka uspona na kontrolnu točku HPO-a - vrh Sv. Mikula na Osorčici.  Pogled na Lošinj s Osorčice S plaže nas je sunce brzo otjeralo, pa smo novo osvježenje odlučili potražit u Malom Lošinju. Cijeli grad je obilježen dupinima, od imena restorana, kafića, trgovina do lijepog vodoskoka u centru mjesta. Ali nažalost cijelim našim boravkom na Lošinju u ta dva dana nismo vidjeli nijednog u moru. Tu smo na Rivi popili i dosad najjeftiniji capuccino u životu. Nismo mogli vjerovati vlastitim ušima kad nam je rekla da je svaki po 5 kuna. A za jedno tako renomirano turističko središte očekuješ i iznadprosječnu cijenu apsolutno svega. Doduše složili smo i teoriju da možda jeftinim capuccinom samo mame nove goste da dođu. Nakon obnovljenih zaliha u obližnjem dućanu i pekari krenuli smo natrag na plažu, koja je sad već bila prepuna kupača. Ali sreća nas je pomazila, pa smo u blizini pronašli lijepu uvalu, a poviše njega i fantastično mjesto za logorovanje. Idealna kombinacija! Na plaži smo proveli ostatak poslijepodneva, a kad smo zaključili da više nije toliko vruće u 19 h krenuli u potragu za početkom staze u obližnjim Nerezinama.  Zalazak sunca gledan s Osorčice Sv. Mikula (557 m/nv) - Lošinj Brzo smo uz cestu pronašli putokaz s natpisom Sv. Nikola i zaključili da je u pitanju ipak Sv. Mikula. Prvih desetak minuta hoda je dijelom po asfaltu, dijelom po makadamu, a onda se na jednom mjestu staza odvaja ulijevo. Staza nije posebno naporna, čak i se reklo da je i ugodna jer dobrim dijelom prolazi borovom šumom. Ali nam to i nije bilo od osobite pomoći, jer je bilo iznimno sparno, a od povjetarca ni p. Putem smo sreli veći broj planinarau silasku, uglavnom Slovenaca, ali i jednu našu grupicu. Gotovo bi se mogao zakleti da je jednome od potonje trojice na majici bio logo Mosorskog planinarskog maratona. Vjerojatno hvataju formu za neki od sljedećih maratona. Nakon ukupno 1.15 h hoda stižemo u 20.30 h ispred prekrasne kamene kapele «Sv. Mikule».  Kapela Sv. Mikule Pogled na Unije, Susak i Srakane je doista nezaboravan. Zatim ulazimo u kapelu, a u njoj pronalazimo upisnu teku s popisom dosadašnjih posjetitelja. Neki su nažalost svoja imena ostavila i po zidovima iste. Mi svoja ipak upisujemo u teku, te se ispred kapele neko vrijeme divimo zalasku sunca nad pučinom, kao svojevrsnom nagradom za ovaj uspon. Nasuprot kapele se na jednoj stijeni nalazi natpis vrha, a pored njega i metalna kutijica, ali nažalost pod lokotom, pa nismo bili u mogućnosti provjeriti njen sadržaj. Kad je došlo vrijeme za fotografiranje otvaranjem ruksaka sam otkrio da mi se izlio iso-sport i potpuno smočio majicu, koju sam putem skinuo kako bi mi bar malo bilo lakše. Po prvi puta sam poželio da ima žig na vrhu, ali ovaj ga naravno nije imao. I tako sad s vrha imam fotografiju na kojoj sam gol do pojasa. Mislit će gore u HPS-u da se preseravam sa svojim "bicepsima". Vremena za duže uživanje nije bilo, jer se trebalo spustiti što prije spustiti natrag u Nerezine, iako smo sa sobom ponijeli lampadinu. Na silasku su nas neprestano svojim šuškanjem plašile bezbrojne ovce iz okolnih grmova, koje su se se pojavljivale i nestajale poput onih strašnih figura po tunelima straha luna-parkova. Srećom sam ipak preživio taj silazak bez dodatnih sijedih na glavi i u Nerezine smo došli u 22 h. Putem smo naletili i na jednu kunu bijelicu, ali mi je i ta vješto pobjegla, kao i sve dosad njene rođakinje iz novčanika. Noćili smo u šatoru na onoj već spomenutoj plaži, ali ipak ne u šumarku, već na muliću.  Naš šator na muliću u Sv. Jakovu Sis (639 m/nv) - Cres Usprkos ponovljenom šuškanju ovaca po okolnom grmlju, umor nas je shrvao pa smo brzo utonuli u san. A ujutro me oko 5 probudio čudan zvuk na plaži. Bio je to ronilac, koji se upravo pripremao na ranojutarnju misiju. Do 8 smo vrijeme proveli uživajući u moru, a onda smo krenuli prema Cresu i njegovoj kontrolnoj točki – Sisu. Cres je inače poslije Brača naš najviši otok, a navodno po najnovijim istraživanjima i naš površinom najveći otok. Uspon na Sis smo započeli s prijevoja Križići, gdje smo i ostavili automobil. Taj prijevoj se nalazi na križanju za selo Beli u kojem se nalazi čuveni Eko-centar za proučavanje bjeloglavih supova. Markacijsku oznaku smo lako uočili na početku suhozida, a bilo je naznačeno da do vrha ima 45 minuta hoda. Prvi dio staze je strm i prati taj isti suhozid po grebenu. Cijela je padina inače prepuna kadulje i njen miris daje posebnu čar ovom usponu.  Uspon s Križića na Sis Pogled s grebena puca na Krk i Riječki zaljev, ali zbog sumaglice i nije baš nezaboravan. Na vrhu se nalazi kameni humak, a s njega imamo pogled na cijeli Cres i istočnu obalu Istre. Šteta samo što nismo vidjeli nijednog supa. Na vrhu se nalazi natpis s imenom vrha i nadmorskom visinom, a neposredno uz njega i metalni žig na stupiću. Nakon silaska brzo stižemo u Porozine i kao kompenzacija za dvosatno ukrcavanje na trajekt dan ranije, sad se ukrcavamo bez ikakvog stajanja. Ostatak dana provodimo kod Zizine rodbine u Rabcu, a onda kupimo Plavog u Rijeci i krećemo natrag prema Splitu. Naravno da smo se putem opet stali okupati. Ovog puta negdje poslije Novog Vinodolskog i more je bilo osjetno hladnije nego na Lošinju, ali zato iznimno osvježavajuće. Vjerojatno je u blizini neki izvor vode. U Split stižemo nešto poslije ponoći, potpuno iscrpljeni, ali iznimno zadovoljni s provedenim vikendom...usprkos početnim poteškoćama.  Pogled na Cres sa Sisa I tako eto prođe i lipanj. Dosad planinarenjem najplodonosniji mjesec sa sedam odrađenih kontrolnih točki. I ostatak ljeta namjeravamo provesti isključivo na otočnim vrhovima, a jedan od njih je u planu već za ovu nedjelju. |
