Marketing
Šibenik (1467 m/nv) - Biokovo
Naš cilj prošlog četvrtka je bio vrh Šibenik na Biokovu. Iz Splita smo se uputili nešto prije 10 h. Na izlasku iz Makarske skrećemo lijevo cestom prema Vrgorcu, na kojoj se nakon 6 km s lijeve strane nalazi ulaz u Park prirode Biokovo. Plaćamo ulaznice od 15 kn po osobi i krećemo naprijed. Tom uskom cestom se preko prijevoja Staza može automobilom dovesti sve do samog odašiljača na Sv. Juri, u ukupnoj dužini od 23 km. S usponom smo započeli u 11.45 h ispred zatvorenog Planinarskog doma pod Vošcem, za kojeg moram pripomenuti da je možda i jedini planinarski dom koji nije u vlasništvu planinarskog društva. U ovom slučaju je to posljedica Gucićeve pljačkaške privatizacijske pljačke iz 90-tih po Makarskoj, kad je tadašnji «Mornar» pod njegovim skutama misteriozno prodao ono što mu vlasnički ne pripada. Uspon nas vodi sjeverno od Doma oštro uzbrdo, gdje prolazimo pored dvije lijepo uređene vrtače, ali smo kasnije uočili da su nažalost bile i jedine dvije održavane na cijeloj dionici staze.Ostale su očito vlasnicima predaleko od ceste da bi se posvetili njihovom obrađivanju , posebice kad se sasvim lijepo može živjeti od turizma u Primorju. Početni dio staze na pojedinim djelovima prolazi kroz bukove šume , što nam je na onoj žegi predstavljalo pravo osvježenje.
Posebnu draž stazi daju bezbrojne jame i ponikve koje se strmoglavljuju tik uz nju. Nakon sat vremena hoda stižemo na raskrižje staza gdje je udesno odvojak prema Sv. Juri, a naprijed prema Lokvi. Mi nastavljamo naprijed i lijepo uređenom kamenom stazom , nakon dodatnih pola sata hoda, stižemo pred Planinarsku kuću na Lokvi, gdje još iz daljine čujemo ljudsku graju.
Planinarska kuća "Slobodan Ravlić" na Lokvi
Tu zatječemo poveću grupu od dvadesetak planinara iz PD « Ericsson Nikola
Tesla» iz Zagreba , koji ovaj produženi vikend provode na Biokovu. Otkad planinarim po Biokovu nisam susreo toliku grupu gore. Ostao sam nemalo zatečen njihovom brojnošću. Planinarska kuća inače nosi naziv «Slobodan Ravlić» u spomen na stradalog planinara HPD
« Biokovo» iz Makarske, koji je stradao u sniježnoj mećavi '81. na Biokovu. Pokojni Slobodan mi je bio susjed u Makarskoj i njegov sprovod je jedini kojeg se sjećam iz djetinjstva . Ispred planinarske kuće se ne zadržavamo , već se spuštamo do Lokve gdje Zizi koristi predah da nešto malo gricne i prevari glad.
Gusta šuma crnog bora pod Šibenikom
Nakon 15-tak minuta nastavljamo dalje prema Motici, a putem nas natkriva jedan oblačak koji neposredno pred naš dolazak na Motiku sruči svoj paket na nas. Kiša nažalost nije bila ni dovoljno dugotrajna, ni dovoljno snažna da bi nas osvježila. Na kontrolnu točku BPS-a Motika stižemo nakon sat vremena hoda od Lokve, a cijelim putem nam u daljini poglede odvlači šumoviti vrh Šibenika s lijeve strane staze. Nakon toga slijedi spuštanje u smjeru Basta, a onda se nakon svega par minuta hoda nizbrdo staza prema Šibeniku oštro odvaja ulijevo. Točno ispred šiljate stijene po kojoj je visoravan i dobila ime. Prva markacija je teško uočljiva, ali nakon toga više nema problema s praćenjem staze, iako je markacija puno rijeđa nego na dionici do Motike. A očito da ni staza nije toliko posjećena, jer je na pojedinim dionicama znatno zarasla.
Pogled sa Šibenika na Sv. Iliju i Šćirovac
U hladovini jedne bukve pod stazom smo napravili polusatnu stanku za objed i navalili na naše sendviče. Tu se opet susrećemo s planinarima iz Zagreba, koji su očito također danas odlučili ispenjati Šibenik. Nakon ukupno pola sata hoda od Motike stižemo na novo križanje stazi. Naša za Šibenik vodi udesno, a naprijed je ona za spuštanje na Borovac i dalje za Makarsku. Ta dionica staze je bila najteža, ali srećom nije trajala više od pola sata. Sastojala se od skakutanja po škrapama u donjem dijelu i probijanja kroz šumu crnog bora u gornjem dijelu staze. Tu smo napokon po prvi puta dobili i signale na našim mobitelima, osim onih uobičajenih SOS poziva. Uskoro smo s desne strane uočili na jednoj stijeni natpis «žig» , a naravno pored njega i sam žig. Nekoliko koraka naprijed smo naišli i na natpis vrha s naznačenom nadmorskom visinom. Sami vrh je u šumi i nema nikakav vidik, osim na okolna stabla crnog bora, ali nekoliko minuta hoda naprijed smo izašli na uski proplanak s prekrasnim pogledom na Makarsku i Rivijeru, dok su otoci nažalost bili u izmaglici.
Na vrhu
I tek sam tad postao svjestan da sam na Šibeniku već bio u svojim lutanjima s Lily po Biokovu, što mi zorno pokazuje i njena fotografija s ovog proplanka koju čuvam doma u albumu. Ali mi je tad prije cca. 15 godina markaciju bilo nemoguće pronaći, pa samim tim ni oznaku vrha, tako da sam ostao u uvjerenju da nismo ni stigli do vrha. Nakon malo uživanja u fantastičnom pogledu na Makarsku, i nije da to govorim samo zbog toga što mi je to rodni grad, počeli smo s povratkom na zadnje križanje. Tu smo skrenuli prema Borovcu, ali sam istovremeno iskoristio vrijeme dok sam čekao Zizi da malo bacim oko u jamu desno od staze, na čijem dnu se nalazio debeli sloj snijega i leda. Iako sam siguran da to nije pravo dno jame. Dvadesetmetarske litice jame su izgledale zastrašujuće, pa mi je postalo sve nelagodnije stajati uz rub i fotografirati dno. Ubrzo sam se odmaknuo od okna, jer me i Zizi u međuvremenu sustigla, pa smo krenuli dalje u smjeru Borovca.
Pogled sa Šibenika na Makarsku
Nakon hoda od pola sata smo sigli do križanja poviše prijevoja na Malom Borovcu, predjelu koje je ime naravno dobilo po naravno gustoj borovoj šumi. Malo sam se doduše pribojavao da neću pravovremeno uočiti potrebni odvojak prema Lokvi, ali je srećom sve nanovo markirano s lijepo označenim odvojcima. Taj dio staze nam je predstavljao veliki užitak, jer smo se napokon maknuli sa sunca koje je iz nas crpilo i posljednje atome snage. I taman kad je Zizi to naglas komentirala, izašli smo iz šume i nastavili put na milost i nemilost sunčevim zrakama. Ostatak puta do Lokve se odvijao ili uz rubove zapuštenih dolaca, potpuno obraslih medvjeđim šapama, ili preko njih. Uz većinu su napuštene kolibe, od kojih je nažalost ogroman dio gotovo do temelja urušen. Na toj dionici napokon susrećemo i prvo stado divokoza tog dana. Predaleko su nam bili za iole oštriju sliku, posebice za moj foto-aparat. Ali uskoro smo naišli na jednu puno hrabriju jedinku, koja nam je spremno pozirala s udaljenosti od cca. 80 metara.
Radoznala divokoza
Divokoze su se nakon reintrodukcije 1964. za potrebe lovstva na Biokovu izvrsno aklimatizirale i sad daju posebnu draž planinarenju po Biokovu. Iako su tijekom ratnih godina zbog krivolova bile reducirane na samo četvrtinu prijeratne populacije. Već dobrano iscrpljeni napokon smo se dočepali Lokve, gdje sam iskoristio desetak minuta da odmorim svoje koljeno kojim sam nezgodno udario u jednu stijenu pod Šibenikom. Vremena za duže zadržavanje ionako nije bilo zog želje da se spustimo do ulaza u PP prije noći. Do Doma pod Vošcem nam je trebalo malo više od sata hoda, jer smo usprkos umoru ubrzali tempo kako nas ne bi uhvatio mrak. Tamo smo zatekli i posljednje posjetitelje koji su se upravo spremali na povratak. Samo je jedan automobil ostao poslije nas na parkiralištu.
Sve u svemu, bila je to jedna iznimno lijepa tura, ali i iznimno naporna u ovakvim vremenskim uvjetima. Sv. Iliju i Šćirovac ipak ostavljamo za jesen.
Post je objavljen 18.06.2006. u 20:12 sati.