Nakon olujnog nevremena prošle nedjelje, ovaj vikend nam se napokon osmjehnula sreća s vremenskom situacijom, pa smo odlučili nadoknaditi propušteno od prošlog puta. Dakle, danas je svanuo dan za uspon na Drveničke stine. I to kakav dan! Ni vruć, ni hladan, bez daška vjetra. Idealno za planinarenje. Šteta samo zbog sumaglice, koja nam je znatno umanjivala ljepotu uživanja u pogledima na Pelješki kanal. Drveničke stine su inače sastavni dio Biokovskog masiva, točnije njegovog južnog dijela - Rilića. Najveći vrh grebena je Sokolić, visine 788 m/nv, i naše današnje odredište. Staza počinje iz Drvenika, 30 km južno od Makarske, a dio je drevnog «Duhanskog puta» Tim putem su stanovnici Podbiokovlja i Zabiokovlja razmjenjivali svoja dobra, ponajprije duhan, pa je tako i sam put dobio ime. Duhan je inače uvijek bio jedna od rijetkih kultura koja je uspijevala u tom podneblju, a kako je država strogo kontrolirala, pa čak i zabranjivala proizvodnju duhana za vlastite potrebe i slobodnu prodaju, mnogi su se odlučili na riskantan posao šverca duhanom po teško prohodnim stazama Biokova. Jedna od tih staza je i ova, koja je povezivala Drvenik sa selom Kokorići smještenim u dolini jugozapadno od Vrgorca. Istom ovom stazom je prošao i čuveni putopisac A. Fortis na svojim putovanjima po Dalmaciji.
Uspon smo počeli od groblja u starom selu Drvenik, poviše današnjeg mjesta Drvenik, a na ovoj turi nam je društvo činila Zizina prijateljica Dubravka, koja je članica PD Perun iz Podstrane. Stazu su inače uredili i markirali članovi PD Šumar, prije nekoliko godina i to ponajprije za potrebe gostiju obližnjeg šumarskog hotela u Drveniku. Do prijevoja nam je trebalo sat vremena hoda po lijepo uređenoj stazi na serpentinama, dijelom uklesanoj u stijeni. Dolaskom na prijevoj poglede nam je prvo privukla kamena piramida smještena s desne strane. No kako je sumaglica kvarila pogled, krenuli smo odmah dalje prema špilji, koja je dijelom umjetna, a specifičnost joj daje činjenica da je ulaz smješten s kontinentalne, a izlaz iznad litice s primorske strane. U svakom slučaju, nešto što se ne smije propustiti na izletu na Drveničke stine, iako nas je malo skrenulo s puta. Potom smo se vratili opet do one kamene piramide na prijevoju i krenuli po bridu grebena prema vrhu Sokolić. Odmah na početku te staze je na kamenu stajalo upozorenje «opasno!». Doduše to nas nije ni najmanje pokolebalo. Uskoro smo se uvjerili i u opravdanost postavljanja tog natpisa. Staza u klasičnom smislu te riječi ni ne postoji. Sve se manje-više svodi na skakutanje s kamena na kamen, pri tom, na određenim dionicama, balansirajući između litice s lijeve strane i šikare s desne strane. No nagori dio staze je uslijedio nakon sat vremena, kad nas je markacija odvukla s brida litice prema teško prohodnoj, grabom potpuno obrasloj stazi. Uz to su i ostaci snijega otežavali prohodnost, jer je snijeg na gojzericama povećavao klizavost na golim stijenama. Ali smo se ipak dočepali samog vrha. Od prijevoja nam je trebalo 1.45 h. Na vrhu smo zatekli natpis u stijeni i betonirani žig, na radost svih žigoljubaca. Mi ne spadamo u tu grupu planinara. Dosad u dnevnicima nema nijednog žiga. Uspone namjeravamo dokazivati isključivo fotografijama. Nakon stanke od 40-tak minuta zbog objeda i obaveznog fotografiranja, krenuli smo istim, a u biti i jedinim, putem natrag. Izlet je sveukupno trajao nešto više od 6 sati, a hod po grebenu je najbolje opisala Dubravka riječima da se već izmorila samo misleći na to gdje će spustiti nogu. Staza je dakle iznimno zahtjevna i traži maksimalno mogući oprez.
     
|
S obzirom da su nas danas neodgodive obveze nažalost spriječile da vikend provedemo u planini, prisjetit ćemo se našeg uspona na vrh Svilaje, dana 06.11.05. Svilaja je jedna od najviših hrvatskih planina, s možda i najljepšim vidicima kod nas, ali je u planinarskom smislu gotovo potpuno zanemarena. Razlozi njenom zapostavljanju ponajviše leže u činjenici da su na njenim obroncima bili vojni položaji tijekom rata, pa je znatno zagađena minama. Posebno treba izbjegavati stazu iz Maljkova, kao i sve staze sa sjevernih obronaka Svilaje, iako se navodno tom stazom kreću pojedini lovci. Ali činjenice su da ta staza ipak nije razminirana, a osim toga je potpuno zapuštena u ovih zadnjih 15 godina, pa je vjerojatno i teško prohodna. Ipak postoje dva sigurna pravca za uspon prema grebenu. Jedan je iz sela Ogorje, a drugi iz Zelova. Mi smo se odlučili za ovaj potonji, ponajviše da bi na vrijeme stigli na utakmicu između Hrvaca i Zmaja. Uglavnom, opet smo kasnili s polaskom iz Splita, ali ovaj put stvarno nije bilo našom krivnjom. Tako smo odlučili približiti se što bliže samom vrhu. Iz Splita smo krenuli u 11.15, a na početak staze stigli u 12.20. Odmah na početku me ugodno iznenadila ploča "Svilaja" na cesti u Zelovu, koja je označavala gdje treba skrenuti sa ceste i time spriječila naše lutanje po selu u potrazi za nekim tko će nam objasniti kamo dalje. Od tog mjesta smo se vozili cca. 5 km po dobrom šumskom putu do planinarskog doma pod Orlovim stinama, koji je inače još uvijek u izgradnji. A onda još 2 km do mjesta gdje se napušta makadam i počinje uspon prema vrhu Svilaje. Staza kroz izgorjelu bukovu šumu je izgledala zastrašujuće, ali smo srećom ubrzo izbili na proplanak. Dalje putem smo susreli dva lovca i njihovog psa, ali apsolutno nijednog planinara. A vrijeme je bilo kao stvoreno za planinarenje. Lovci su vjerojatno došli iz pravca Ogorja, jer smo pored velikog pojilišta na zaravni ispod samog vrha uočili veliki kombi i Ladu Nivu. Do pojilišta i kućice razrušenog krovišta vodi makadamski put, za koji nismo ni znali, a niti je na karti ucrtan. Eto, tako do vrha mogu i oni kojima je isključivo do uživanja u vidicima. Ukupno nam je za uspon trebalo 1.20 h uz učestala zaustavljanja zbog slikavanja prekrasnih pogleda na Peručko jezero, Dinaru, a i mnogo daljih planinskih visova. Na vrhu se nalazi betonski stup s natpisom vrha, a u blizini je i žig. Za one koji skupljaju žigove u planinarskim dnevnicima, nalazi se u stijeni dva metra jugozapadno od stupa. Naši dnevnici su još uvijek nevini. Više nas raduju fotografije s vrha. Na silasku s vrha smo čuli veselu grupu lovaca i njihovu gangu. Brzo smo se udaljili s mjesta zločina. Do auta smo stigli nešto malo poslije 16 sati. Nažalost prekasno da još odgledamo i ligaški derbi između lokalnih Hrvaca i mog Zmaja. Vjerojatno su tog dana na tribinama završili svi planinari. Ali nismo ništa ni propustili. Utakmica je završila bez zgoditaka, ali uz tradicionalno brojna šaketanja. Ljepše je bilo gore!
Program proslave mog današnjeg rođendana je uključivala uspon na Drveničke stine, ali je eto bura pokvarila planove, pa će proslava ipak biti premještena doma u društvu najbližih prijatelja. Stoga ću sad opisati naš uspon na Dinaru, koji je ujedino bio naš treći izlet na HPO-u. Dinara s vrhom Sinjal (1831 m/nv) je najviša hrvatska planina, ali se s druge strane granice nalaze i viši vrhovi, pa tako i sam Troglav (1913 m/nv) – najviši vrh Dinare. Iako ne najviša planina Dinarskog gorja, Dinara je postala simbolom najveceg planinskog lanca na Balkanskom poluotoku i dala mu svoje ime. Pretpostavlja se da je ime dobila po ilirskom plemenu Dindara, koje je živjelo s istočne strane planine. Za uspon na Sinjal postoje dva pravca: jedan iz sela Cetina u neposrednoj blizini izvora rijeke Cetine i drugi iz Suvog polja. Mi smo se okušali potonjom rutom. Sinjal je inače dobio ime po geodetskom znaku na vrhu. Riječ je naravno narodna verzija riječi signal. Ovo što slijedi je prijepis iz mog planinarskog dnevnika, kako bi sačuvali autentičnost informacija za buduće planinare na Dinari. “Dana 23.10.2005. smo se penjali na Dinaru. Krenuli smo iz Knina, a na izlasku iz grada smo na križanju skrenuli lijevo prema Gugama, gdje smo nakon cca. 1 km vožnje skrenuli desno, kako nas je i navodio putokaz “Dinara”. Na izlasku iz sela treba skrenuti desno i zatim voziti makadamom uzbrdo. Put je prikladan samo za terence, al kad smo već krenuli nismo željeli ostaviti našeg ljubimca prenisko, jer smo poprilično kasnili s polaskom prema Dinari. A ne bi volio da nas uhvati noć na nepoznatom terenu. Nakon vožnje od cca. 40 min. stigli smo na predio Suvo polje gdje je ogromni parking prostor. Tu smo doduše zatekli samo dva automobila i tri osobe u razgovoru. Nismo ih ometali, već samo pozdravili i krenuli markiranom stazom uzbrdo. Krenuli smo od auta u 10.40. Nakon nekog vremena, staza se opet spojila s makadamskim putem kojim smo se i dovezli do Suvog polja, a onda se nastavljala lijevim odvojkom uzbrdo, na mjestu gdje smo ostavili automobil. Put je na ovom mjestu još i gori, pa sam sretan što smo dolje ostavili auto. Cijelim putem nam je gusta magla znatno otežavala orijentaciju, tim više što nam je ovo bio prvi izlet na Dinaru. Nakon hodnje od 1.15 h smo stigli do Pl. doma Brezovac ispred koje nas je dočekalo nekoliko planinara koji su nas ljubazno pozvali da im se pridružimo, ali smo bili u stisci s vremenom pa smo morali odbiti taj poziv. Nastavili smo uspon kroz bukovu šumu do jednog proplanka, gdje se napokon odvajala staza od puta kojim smo koračali svo ovo vrijeme, iščekujući nailazak neke Lade Nive, koje se očito jedine dobro snalaze na ovom putu. Zatim staza ide znatno strmije uzbrdo do vrha Dinare. Od Pl. doma do vrha nam je trebalo 2.15 h hoda. Putem smo susreli dvoje promrzlih Engleza u silasku s vrha, koji su nam samo objašnjavali da je gore jako hladno. Već sam počeo pjeniti što smo puno deblju odjeću ostavili u autu. Njihovo upozorenje je na svu sreću bilo pretjerano. Bilo je hladno, ali ipak ništa posebno. Na vrhu smo se na brzinu slikali i krenuli niže u zavjetrinu nešto pojesti, prije konačnog povratka u Suvo polje. Pred sam dolazak do auta počela je lagana kišica, a nju smo ionako očekivali cijeli dan zbog velike vlažnosti zraka. Stigli smo natrag do automobila u 18.15.”
S obzirom da su nam izbrisana posljednja dva posta na temu Vidove gore i Botaničkog vrta Kotišina, sve koje to zanima mogu ih pronaći 
