Program proslave mog današnjeg rođendana je uključivala uspon na Drveničke stine, ali je eto bura pokvarila planove, pa će proslava ipak biti premještena doma u društvu najbližih prijatelja. Stoga ću sad opisati naš uspon na Dinaru, koji je ujedino bio naš treći izlet na HPO-u. Dinara s vrhom Sinjal (1831 m/nv) je najviša hrvatska planina, ali se s druge strane granice nalaze i viši vrhovi, pa tako i sam Troglav (1913 m/nv) – najviši vrh Dinare. Iako ne najviša planina Dinarskog gorja, Dinara je postala simbolom najveceg planinskog lanca na Balkanskom poluotoku i dala mu svoje ime. Pretpostavlja se da je ime dobila po ilirskom plemenu Dindara, koje je živjelo s istočne strane planine. Za uspon na Sinjal postoje dva pravca: jedan iz sela Cetina u neposrednoj blizini izvora rijeke Cetine i drugi iz Suvog polja. Mi smo se okušali potonjom rutom. Sinjal je inače dobio ime po geodetskom znaku na vrhu. Riječ je naravno narodna verzija riječi signal. Ovo što slijedi je prijepis iz mog planinarskog dnevnika, kako bi sačuvali autentičnost informacija za buduće planinare na Dinari. “Dana 23.10.2005. smo se penjali na Dinaru. Krenuli smo iz Knina, a na izlasku iz grada smo na križanju skrenuli lijevo prema Gugama, gdje smo nakon cca. 1 km vožnje skrenuli desno, kako nas je i navodio putokaz “Dinara”. Na izlasku iz sela treba skrenuti desno i zatim voziti makadamom uzbrdo. Put je prikladan samo za terence, al kad smo već krenuli nismo željeli ostaviti našeg ljubimca prenisko, jer smo poprilično kasnili s polaskom prema Dinari. A ne bi volio da nas uhvati noć na nepoznatom terenu. Nakon vožnje od cca. 40 min. stigli smo na predio Suvo polje gdje je ogromni parking prostor. Tu smo doduše zatekli samo dva automobila i tri osobe u razgovoru. Nismo ih ometali, već samo pozdravili i krenuli markiranom stazom uzbrdo. Krenuli smo od auta u 10.40. Nakon nekog vremena, staza se opet spojila s makadamskim putem kojim smo se i dovezli do Suvog polja, a onda se nastavljala lijevim odvojkom uzbrdo, na mjestu gdje smo ostavili automobil. Put je na ovom mjestu još i gori, pa sam sretan što smo dolje ostavili auto. Cijelim putem nam je gusta magla znatno otežavala orijentaciju, tim više što nam je ovo bio prvi izlet na Dinaru. Nakon hodnje od 1.15 h smo stigli do Pl. doma Brezovac ispred koje nas je dočekalo nekoliko planinara koji su nas ljubazno pozvali da im se pridružimo, ali smo bili u stisci s vremenom pa smo morali odbiti taj poziv. Nastavili smo uspon kroz bukovu šumu do jednog proplanka, gdje se napokon odvajala staza od puta kojim smo koračali svo ovo vrijeme, iščekujući nailazak neke Lade Nive, koje se očito jedine dobro snalaze na ovom putu. Zatim staza ide znatno strmije uzbrdo do vrha Dinare. Od Pl. doma do vrha nam je trebalo 2.15 h hoda. Putem smo susreli dvoje promrzlih Engleza u silasku s vrha, koji su nam samo objašnjavali da je gore jako hladno. Već sam počeo pjeniti što smo puno deblju odjeću ostavili u autu. Njihovo upozorenje je na svu sreću bilo pretjerano. Bilo je hladno, ali ipak ništa posebno. Na vrhu smo se na brzinu slikali i krenuli niže u zavjetrinu nešto pojesti, prije konačnog povratka u Suvo polje. Pred sam dolazak do auta počela je lagana kišica, a nju smo ionako očekivali cijeli dan zbog velike vlažnosti zraka. Stigli smo natrag do automobila u 18.15.”
     
|
