Vošac (1421 m/nv) - Biokovo
Danas mi se iznenada ukazala neradna subota, a kako se uz to ukazalo i prekrasno jutro, odlučili smo krenuti prema Makarskoj i ispenjati Vošac. Uspon inače počinje iz mjesta Makar, smještenog točno poviše Makarske, i prema kojemu je i sam grad dobio ime. Naime, u vrijeme Neretljanske kneževine Makar je bilo jedno od najvažnijih naselja, a ispod se nalazila luka koja se samim tim nazivala Makarska luka. Tijekom vremena je od naziva ostalo samo Makarska, a i luka je višestruko nadrasla mjesto iz kojeg su dolazili prvi stanovnici. Eto, nakon kratkog povjesnog uvida u povijest Makarske, krećemo dalje s usponom :) Staza je u izvrsnom stanju, a jedinu manu joj predstavlja manjak hladovine. Što predstavlja popriličan problem za uspone tijekom sunčanih dana, posebice ljeti. Stazom smo susreli tri para planinara, što nam je predstavljalo pravo iznenađenje s obzirom da na zadnjim usponima ne bi vidjeli ni žive duše u planini, ali i nekoliko divokoza koje uvijek daju onu posebnu draž planinarenju po Biokovu. Nažalost ovaj put nisu bile fotogenične, pošto bi zbrisale niz padinu ili u grabovinu čim bi nas ugledale. Ali ništa im ne zamjeram. U njihovom je interesu da ostanu i dalje tako plahe. Tijekom uspona je puhao lagani sjeverac, koji se pojačavao kako smo se približavali grebenu. Gotovo cijelim putem nam ništa nije zaklanjalo pogled prema Podbiokovlju i pučini, pa sam koristio svaki slobodan trenutak, dok sam čekao uzdihanu Zizi, da opalim što više fotografija. Mislim da ih ima više od stotinu. Dolaskom na greben pojavila nam se posve dručija slika Biokova. Svugdje naokolo bijeli pokrivač i tragovi divokoza u snijegu. Tih zadnjih 20-tak minuta do Vošca, pogled na Sv. Juru nam je desetak puta zaklanjao i isto tako otkrivao gusti oblak na sjeveru. Na Vošcu je planinarska kuća bila zaključana, pa smo zbog dosta jake bure odmah obavili nezaobilazno fotografiranje i natrag dolje. Uspon do vrha je trajao nešto više od 3 sata, ali smo izgubili poprilično vremena putem zbog objeda i učestalog stajanja zbog divljenja u pogledu i već spomenutog fotografiranja.Ovim usponom nam je Biokovo još jednom dokazalo svu svoju nepredvidljivost. Dok se do grebena moglo penjati gotovo u kratkim rukavima, tih zadnjih 20-tak minuta do samog vrha su se tražili i deblji rukavi i rukavice po naprtnjačama. Iz tog razloga najčešće i stradavaju turisti koji se upute gore videći samo osunčane južne padine planine.       |
Jučer smo Zizi i ja napokon krenuli prema Sv. Iliji, najjužnijem vrhu Biokova. Ovaj put zbog žurbe, koju ću pojasniti kasnije, nismo poveli nikog drugoga sa sobom. Uspon počinje iz mjesta Gradac, udaljenog nekih stotinjak kilometara južno od Splita. Dan je bio kao stvoren za planinarenje i usprkos akvariju, koji još uvijek čeka svoje konačno stavljanje u funkciju, bila bi doista šteta da smo jučerašnji dan proveli doma. Nakon vožnje od 1.40 h stigli smo na polaznu točku uspona. Iako smo automobilom mogli i do groblja koje se nalazi iznad mjesta, ipak smo se odlučili ne mrcvariti automobil po uskoj i iznimno strmoj “cesti”, pa smo krenuli odmah od početka pješice. Putem nismo susreli nijednog planinara, ali začuđujuće ni lovca. Samo nekolicinu mještana koji su obrađivali svoje vrtove u zaseoku Miljačići ili pilali obližnju borovinu. Staza je bila doista ugodna. Dobar dio kroz borovu šumu, koja nam je pružala neophodan hlad po onako jakom suncu. Buricu smo osjetili tek dolaskom na vršni greben, pa je tu bilo krajnje vrijeme za dodatnim rukavima. Od vršnog grebena do vrha ima još cca. 45 minuta hoda. Dolaskom na greben morali smo napustiti dosadašnju stazu koja je vodila dalje prema Zabiokovlju. S obzirom na uređenost iste staze, koja je na pojedinim mjestima urezana u stijenu, pretpostavljamo da je još u davna vremena služila za razmjenu dobara između stanovnika Makarskog primorja i Zabiokovlja. Nakon ukupno 2.30 h hoda stigli smo na sam vrh. S njega puca prekrasan pogled, posebice prema Baćinskim jezerima i delti Neretve. Dojam kvari samo visok stup dima s deponija otpada u neposrednoj blizini magistrale. 
Moji počeci planinarenja su vezani uz dolazak jednog klupka dlake u kuću početkom 90-tih. Bila je to prekrasna špringer španijelka, koja je jedva pronašla svoj put do Splita, s obzirom na one čuvene barikade. Na kraju je ipak jedan očev kolega na povratku s godišnjeg svratio preko Modriče i napokon nam doveo našu Lily.
