Marketing
Vošac (1421 m/nv) - Biokovo
Danas mi se iznenada ukazala neradna subota, a kako se uz to ukazalo i prekrasno jutro, odlučili smo krenuti prema Makarskoj i ispenjati Vošac. Uspon inače počinje iz mjesta Makar, smještenog točno poviše Makarske, i prema kojemu je i sam grad dobio ime. Naime, u vrijeme Neretljanske kneževine Makar je bilo jedno od najvažnijih naselja, a ispod se nalazila luka koja se samim tim nazivala Makarska luka. Tijekom vremena je od naziva ostalo samo Makarska, a i luka je višestruko nadrasla mjesto iz kojeg su dolazili prvi stanovnici. Eto, nakon kratkog povjesnog uvida u povijest Makarske, krećemo dalje s usponom :) Staza je u izvrsnom stanju, a jedinu manu joj predstavlja manjak hladovine. Što predstavlja popriličan problem za uspone tijekom sunčanih dana, posebice ljeti. Stazom smo susreli tri para planinara, što nam je predstavljalo pravo iznenađenje s obzirom da na zadnjim usponima ne bi vidjeli ni žive duše u planini, ali i nekoliko divokoza koje uvijek daju onu posebnu draž planinarenju po Biokovu. Nažalost ovaj put nisu bile fotogenične, pošto bi zbrisale niz padinu ili u grabovinu čim bi nas ugledale. Ali ništa im ne zamjeram. U njihovom je interesu da ostanu i dalje tako plahe. Tijekom uspona je puhao lagani sjeverac, koji se pojačavao kako smo se približavali grebenu. Gotovo cijelim putem nam ništa nije zaklanjalo pogled prema Podbiokovlju i pučini, pa sam koristio svaki slobodan trenutak, dok sam čekao uzdihanu Zizi, da opalim što više fotografija. Mislim da ih ima više od stotinu. Dolaskom na greben pojavila nam se posve dručija slika Biokova. Svugdje naokolo bijeli pokrivač i tragovi divokoza u snijegu. Tih zadnjih 20-tak minuta do Vošca, pogled na Sv. Juru nam je desetak puta zaklanjao i isto tako otkrivao gusti oblak na sjeveru. Na Vošcu je planinarska kuća bila zaključana, pa smo zbog dosta jake bure odmah obavili nezaobilazno fotografiranje i natrag dolje. Uspon do vrha je trajao nešto više od 3 sata, ali smo izgubili poprilično vremena putem zbog objeda i učestalog stajanja zbog divljenja u pogledu i već spomenutog fotografiranja.
Ovim usponom nam je Biokovo još jednom dokazalo svu svoju nepredvidljivost. Dok se do grebena moglo penjati gotovo u kratkim rukavima, tih zadnjih 20-tak minuta do samog vrha su se tražili i deblji rukavi i rukavice po naprtnjačama. Iz tog razloga najčešće i stradavaju turisti koji se upute gore videći samo osunčane južne padine planine.
Post je objavljen 18.02.2006. u 20:21 sati.