Marketing
Svilaja (1508 m/nv)
S obzirom da su nas danas neodgodive obveze nažalost spriječile da vikend provedemo u planini, prisjetit ćemo se našeg uspona na vrh Svilaje, dana 06.11.05. Svilaja je jedna od najviših hrvatskih planina, s možda i najljepšim vidicima kod nas, ali je u planinarskom smislu gotovo potpuno zanemarena. Razlozi njenom zapostavljanju ponajviše leže u činjenici da su na njenim obroncima bili vojni položaji tijekom rata, pa je znatno zagađena minama. Posebno treba izbjegavati stazu iz Maljkova, kao i sve staze sa sjevernih obronaka Svilaje, iako se navodno tom stazom kreću pojedini lovci. Ali činjenice su da ta staza ipak nije razminirana, a osim toga je potpuno zapuštena u ovih zadnjih 15 godina, pa je vjerojatno i teško prohodna. Ipak postoje dva sigurna pravca za uspon prema grebenu. Jedan je iz sela Ogorje, a drugi iz Zelova. Mi smo se odlučili za ovaj potonji, ponajviše da bi na vrijeme stigli na utakmicu između Hrvaca i Zmaja. Uglavnom, opet smo kasnili s polaskom iz Splita, ali ovaj put stvarno nije bilo našom krivnjom. Tako smo odlučili približiti se što bliže samom vrhu. Iz Splita smo krenuli u 11.15, a na početak staze stigli u 12.20. Odmah na početku me ugodno iznenadila ploča "Svilaja" na cesti u Zelovu, koja je označavala gdje treba skrenuti sa ceste i time spriječila naše lutanje po selu u potrazi za nekim tko će nam objasniti kamo dalje. Od tog mjesta smo se vozili cca. 5 km po dobrom šumskom putu do planinarskog doma pod Orlovim stinama, koji je inače još uvijek u izgradnji. A onda još 2 km do mjesta gdje se napušta makadam i počinje uspon prema vrhu Svilaje. Staza kroz izgorjelu bukovu šumu je izgledala zastrašujuće, ali smo srećom ubrzo izbili na proplanak. Dalje putem smo susreli dva lovca i njihovog psa, ali apsolutno nijednog planinara. A vrijeme je bilo kao stvoreno za planinarenje. Lovci su vjerojatno došli iz pravca Ogorja, jer smo pored velikog pojilišta na zaravni ispod samog vrha uočili veliki kombi i Ladu Nivu. Do pojilišta i kućice razrušenog krovišta vodi makadamski put, za koji nismo ni znali, a niti je na karti ucrtan. Eto, tako do vrha mogu i oni kojima je isključivo do uživanja u vidicima. Ukupno nam je za uspon trebalo 1.20 h uz učestala zaustavljanja zbog slikavanja prekrasnih pogleda na Peručko jezero, Dinaru, a i mnogo daljih planinskih visova. Na vrhu se nalazi betonski stup s natpisom vrha, a u blizini je i žig. Za one koji skupljaju žigove u planinarskim dnevnicima, nalazi se u stijeni dva metra jugozapadno od stupa. Naši dnevnici su još uvijek nevini. Više nas raduju fotografije s vrha. Na silasku s vrha smo čuli veselu grupu lovaca i njihovu gangu. Brzo smo se udaljili s mjesta zločina. Do auta smo stigli nešto malo poslije 16 sati. Nažalost prekasno da još odgledamo i ligaški derbi između lokalnih Hrvaca i mog Zmaja. Vjerojatno su tog dana na tribinama završili svi planinari. Ali nismo ništa ni propustili. Utakmica je završila bez zgoditaka, ali uz tradicionalno brojna šaketanja. Ljepše je bilo gore!
Post je objavljen 26.03.2006. u 21:34 sati.