S obzirom da su nas danas neodgodive obveze nažalost spriječile da vikend provedemo u planini, prisjetit ćemo se našeg uspona na vrh Svilaje, dana 06.11.05. Svilaja je jedna od najviših hrvatskih planina, s možda i najljepšim vidicima kod nas, ali je u planinarskom smislu gotovo potpuno zanemarena. Razlozi njenom zapostavljanju ponajviše leže u činjenici da su na njenim obroncima bili vojni položaji tijekom rata, pa je znatno zagađena minama. Posebno treba izbjegavati stazu iz Maljkova, kao i sve staze sa sjevernih obronaka Svilaje, iako se navodno tom stazom kreću pojedini lovci. Ali činjenice su da ta staza ipak nije razminirana, a osim toga je potpuno zapuštena u ovih zadnjih 15 godina, pa je vjerojatno i teško prohodna. Ipak postoje dva sigurna pravca za uspon prema grebenu. Jedan je iz sela Ogorje, a drugi iz Zelova. Mi smo se odlučili za ovaj potonji, ponajviše da bi na vrijeme stigli na utakmicu između Hrvaca i Zmaja. Uglavnom, opet smo kasnili s polaskom iz Splita, ali ovaj put stvarno nije bilo našom krivnjom. Tako smo odlučili približiti se što bliže samom vrhu. Iz Splita smo krenuli u 11.15, a na početak staze stigli u 12.20. Odmah na početku me ugodno iznenadila ploča "Svilaja" na cesti u Zelovu, koja je označavala gdje treba skrenuti sa ceste i time spriječila naše lutanje po selu u potrazi za nekim tko će nam objasniti kamo dalje. Od tog mjesta smo se vozili cca. 5 km po dobrom šumskom putu do planinarskog doma pod Orlovim stinama, koji je inače još uvijek u izgradnji. A onda još 2 km do mjesta gdje se napušta makadam i počinje uspon prema vrhu Svilaje. Staza kroz izgorjelu bukovu šumu je izgledala zastrašujuće, ali smo srećom ubrzo izbili na proplanak. Dalje putem smo susreli dva lovca i njihovog psa, ali apsolutno nijednog planinara. A vrijeme je bilo kao stvoreno za planinarenje. Lovci su vjerojatno došli iz pravca Ogorja, jer smo pored velikog pojilišta na zaravni ispod samog vrha uočili veliki kombi i Ladu Nivu. Do pojilišta i kućice razrušenog krovišta vodi makadamski put, za koji nismo ni znali, a niti je na karti ucrtan. Eto, tako do vrha mogu i oni kojima je isključivo do uživanja u vidicima. Ukupno nam je za uspon trebalo 1.20 h uz učestala zaustavljanja zbog slikavanja prekrasnih pogleda na Peručko jezero, Dinaru, a i mnogo daljih planinskih visova. Na vrhu se nalazi betonski stup s natpisom vrha, a u blizini je i žig. Za one koji skupljaju žigove u planinarskim dnevnicima, nalazi se u stijeni dva metra jugozapadno od stupa. Naši dnevnici su još uvijek nevini. Više nas raduju fotografije s vrha. Na silasku s vrha smo čuli veselu grupu lovaca i njihovu gangu. Brzo smo se udaljili s mjesta zločina. Do auta smo stigli nešto malo poslije 16 sati. Nažalost prekasno da još odgledamo i ligaški derbi između lokalnih Hrvaca i mog Zmaja. Vjerojatno su tog dana na tribinama završili svi planinari. Ali nismo ništa ni propustili. Utakmica je završila bez zgoditaka, ali uz tradicionalno brojna šaketanja. Ljepše je bilo gore!
     
|
