Vido Bogdanović

20.08.2009., četvrtak

NIKO NE SME DA NAS BIJE !

Ima tome desetak godina kako me neki naš međunarodni menadžer ili posrednik ili ne znam ni ja što je bio, najvjerovatnije petaljanac, mjesecima davio da njegovu navodno prijateljicu, inače svjetski poznatu i uspješnu sponzorušu i posvudušu iskoristimo za međunarodnu promociju Dubrovnika i privlaćenje inozemnog kapitala. Uspio je on uz gospođu sponzorušu u Grad privest i nekoliko državnih glavonja uz naše lokalne kako bi svojim aktivnostima do na važnosti i eventualno ostvario svoje meni barem nejasne planove. Organiziro je i tad, a organizira i danas nekakve natječaje ljepotica pa bi onda te nesretnice koje bi okrunio po ne znam kojim kriterijima okolo potezo ko ukras svojih lobističkih aktivnosti. Inače, imo je vrlo osebujan prijedlog kako iskoristit svjetski glamur svoje prijateljice u korist Dubrovnika. Uporno je predlago, ili bolje reć zahtjevo, da se gospođi pokloni stančić u Gradu i to u Portu poviše kapetanije, onaj što gleda na istok i ima taračicu. Isto tako je predlago da se gospođi osigura vez na velikomu mulu ispod taračice kako bi u svako doba imala jahticu na oku. Sve to uz objašnjenje da bi za Dubrovnik bilo jako dobro kad bi se u svijetu saznalo da neko slavan ko njegova prijateljica ima stan i vez u Gradu. Pričo je kako će svi svjetski bogatuni i selebritiji navalit u Grad koji će se pretvorit, ne znam ni ja u što, Monte Karlo, Nicu …. Jedva sam se riješio tega udava. Čitam ove dane da će se u Dubrovniku održat nešto što se zove Dubrovnik Film Meeting, nešto ko franšiza Sarajevskog filmskog festivala. Pa će se u Gradu pojavit i Grad zadužit glumac Mickey Rourke čije će prisustvo promovirat Grad u svijetu ko što bi ga valjda promovirala i ocvala sponzoruša s početka priče. Možda i hoće i neka. Neka nas promoviraju imena od ugleda. Ne znam koliko će to sve koštat, ali svaka reklama košta, a dobra se i isplati. Pa će Miki iz Grada poć s vrijednim ručno dizajniranim nakitom. Dubrovnik već dugo posjećuju poznate i ugledne osobe, istina najviše iz redova politike, ali i iz brojnih drugih branši. I već se poslovično pričalo kako selebritije u Gradu niko ne zarezuje, da im skoro i ne treba pratnja i čuvari. Šetale su se desetine uglednika Stradunom bez da bi oko njih nastale gužve ili guranja. U nas ko da i nema lovaca na autograme. Agresivnost medijskog žutila posljednjih godina je promijenila stvari. Više se ne može dogodit da neko iole poznat sleti na aerodrom, usidri se ispred Grada ili veže u Gružu pa da deseci novinara ne pohitaju po svoj ekskluziv. Čini mi se da Dubrovčani i dalje ne bi zarezivali selebritije sve da se šetaju Stradunom gore, dolje. Veću gužvu stvori Kera s nekakvim svojim škercom. I dok se partijaneri spremaju ugurat na projekciju filma na stjenovitoj plaži Palasa ne bi li uživo vidjeli i neke filmske zvjezdice koje su organizatori uspjeli dovest, dotle se istinska svjetska zvijezda i to u svojim najboljim godinama i u najboljoj formi odlučila doć u Hrvatsku odmorit za svoje solde. Došla ženska lijepo u društvu s jahtom malo uživat u Mediteranu. Kakav bi to bio Mediteran ko nekad kad ne bi svratila u Grad. I opet za svoje solde i svoj gust, bez cirkusa i pompe, ko što je već prošetala Cavtatom, odlučila prošetat i večerat u Gradu. E kako bi napunili svoje žute akumulatore, skupila se sedma sila uslikat svoj eksluziv. Što bi planetarno slavna pjevačica koja je neki dan napunila zagrebačku bankrotiranu arenu šetala u nas gradom ko neka obična turistkinja nakon večere koju se nije ogrebala? Zašto joj ne bi dali na važnosti trčeći oko nje ko mahniti s bljeskalicama i video kamerama? I sve to da bi dokazali i našima i njihovima da je i Ona bila u Gradu. Kažu da je dozvoljeno i ne kažnjivo bilo koga snimat na javnom mjestu ili s javnog mjesta. Vjerovatno je to točno. Isto tako je dozvoljeno nekome na javnome mjestu nešto dobacivat i govorit ukoliko to ne vrijeđa njegove rasne, vjerske, nacionalne i bla, bla osjećaje. Ko da te mora obadat? U cijeloj ovoj priči nije pitanje je li nešto dozvoljeno ili nije, pitanje je koliko je nešto pristojno ili ne, koliko je nešto u duhu ovega grada ili ne? Slavna pjevačica i njeno društvo ne moraju ništa znat o duhu ovega grada, ne moraju ništa znat o skladnosti. Ali sve o skladnosti kao ključnom pojmu ove sredine trebala bi znat novinarska svita koja ni sama ne zna iz kojeg razloga trči ko mahnita za iole slavnom osobom. Kad bi znali bit skladni onda ne bi bilo ovakvih problema, a sigurno bi došli do ekskluzivnih snimaka i izjava i od najzatvorenijih osoba, možda čak i uz pomoć njihovih zaštitara? Kažu da je to u svijetu uobičajeno, čekat slavne u zasjedi kako bi ih zaslijepili blicem, uhvatili boju gaćica ili bradavicu koja proviri dok sjedaju u auto. A zašto bi i u temu trebali bit "svijet". Zamislite sebe kako u dobrom raspoloženju idete se društvom romantičnom srednjovjekovnom ulicom dok za vama i oko vas jurca nabrijana ekipa s video tehnikom. Vratimo se zaštitaru. Nema nikakve dvojbe, ma ko on bio, nije smio na bilo kakav način fizički odgovorit na virtualne prijetnje novinara sve dok one ne bi fizički ugrozile osobe koje štiti. Tako je uostalom reko i sud, frajer je pogriješio iako ne bi smio gubit nerve u ovakvim situacijama, frajer je platio kaznu i troškove i tu priča o njemu završava. Ali počinje priča o nama. Priča o propuštenoj prilici da svjetska mega zvijezda, zvijezda koja će to sigurno bit još četrdesetak godina, zapamti Dubrovnik ko skladnu sredinu u kojoj se i zvijezde ugodno osjećaju, gdje javni prostori nijesu petparačke žute koride kroz koje treba što brže protrčat pazeći da svjetska javnost ne sazna koje ti je boje bikini. Od svih silnih snimki zbog kojih je i nasto ovaj rusvaj ostat će zapamćen tek klip kako snimatelj tad više ničim ugrožen s rive gađa zaštitara u barci. Tužno.

- 19:12 - Komentari (4) - Isprintaj - #

18.08.2009., utorak

NAFTA

Gospođa Jadranka Kosor, predsjednica Vlade Republike Hrvatske tražila je od INA-e snižavanje sinoć poskupjelog goriva. Gospodin Damir Polančec, potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Republike Hrvatske najavio je preispitivanje odluke o poskupljenju. Ostavimo po strani je li realno da cijene derivata budu baš ovakve imajući u vidu kretanje cijena sirove nafte i naftnih deravata na svjetskom tržištu. Ili sumnju da INA kroz poskupljenje pokušava namaknut milijarde dužne državi. Nešto drugo me interesira, što su i o čemu mislili gospođa Jadranka Kosor i gospodin Damir Polančec u vrijeme kad je uprava braniteljskog fonda donosila odluku o prodaji paketa dionica INA-e sadašnjem većinskom vlasniku? Vjerojatno su gospođa Jadranka Kosor i gospodin Damir Polančec trebali biti svjesni da će većinski vlasnik osim što će voditi politiku cijena goriva, pa time biti više ili manje socijalno (ne)osjetljiv, kroz upravljanje nacionalnom naftnom kompanijom ustvari odlučivati o nacionalnim interesima kada su naftni energenti u pitanju. Možda bi gospodin Damir Polančec uz pomoć gospođe Jadranke Kosor i za to zaduženih profesionalnih branitelja trebali preispitati odluku o prodaji strateškog paketa dionica pa onda objasniti naciji zašto su donijeli takvu odluku i time ugrozili nacionalne interese? Tako nam sad bacaju petarde o jadničku koji je preko privatne firme po trostrukoj cijeni prodavo bumbete Hažeu dok je tamo bio direktor umjesto da nam objasne kako to sad država kupuje nekakva plinska skladišta za stotine milijuna kuna od INA-e koju smo neki dan strateški prodali?

- 21:15 - Komentari (5) - Isprintaj - #

17.08.2009., ponedjeljak

KRUŠKOVAC

Stalno pokušavam vjerovat da pomalo ali sigurno kao zajednica civilizacijski evoluiramo, da napredujemo. Da smo danas bolji nego što smo bili jučer. Ma koliko neki ignorirali evoluciju ko pojam, prvenstveno zbog priče da je život na zemlji nastajao na način drugačiji nego što nam to kažu vjerske knjige, ljudska zajednica se mijenja i sve skupa drugačije izgleda nego prije pet, pedeset ili petsto godina. Zbog razno raznih razloga napredak u međuljudskim odnosima i organizaciji društva nejednolik je od područja do područja, od države do države, pa i od jednog do drugog područja iste države. I baš kad se ponadaš da pomalo hvatamo vlak za naprednijim zemljama kad su opći civilizacijski standardi u pitanju otrijezni te hladni tuš. Pa se zapitaš idemo li mi to naprijed ili se vraćamo nase. Svi se mi pojedinačno, ko i naše političke, i ne samo političke elite, svakodnevno zaklinjemo u suvremene društvene vrijednosti. Jer mi i jesmo Europa. I bili smo Europa daleko prije nego neki koji nam sad postavljaju uvjete da i formalno postanemo Europa. I onda skužiš da svi držimo pik feralić u špagu i držimo se svojih zadrtih (ne)vrijednosti. Bez obzira koliko se zaklinjali u društvo jednakih bez obzira …na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine… (Ustav RH), činjenica jest da smo neki jednakiji u odnosu na druge. I tu “jednakost” ne nastojimo ublažit već je sustavno održavamo. Većina nas smatra bijelca, heteroseksualca, Hrvata, rimokatolika, demokršćana sretno oženjenog s najmanje troje djece poželjnim državljaninom ili državljankom Republike Hrvatske. Znajući što sve nepravedna Europa želi od nas čut sustavno lažemo i sebe i njih držeći fige u špazima. Većina nas bi voljela živjet u Hrvatskoj u kojoj bi živjeli samo Hrvati, u kojoj ne bi bilo homoseksualaca, u kojoj bi svi bili rimokatolici i po mogućnosti bez rastavljenih, odnosno samohranih roditelja. Za manje vrijedne poslove, bilo da se radi o čistaćima, pastirima ili prostitutkama uvezli bi ih iz susjedstva ili iz daleka na određeno vrijeme. Pretjerujem? Možda! Kad ste u prilici napravite malu, privatnu anketu među ljudima koji nisu iz vašeg svakodnevnog kruga. Pitajte ih, recimo, što misle o rezultatima akcije Oluja, odnosno samog Domovinskog rata? Velika većina će vam reć da je dobro što su Srbi smotali tunju i napustili Hrvatsku, «jer s njima nikad ne znaš na čemu si!». Isto tako će vam reć da je «onih Muslimana» previše, «jer oni su nekako drugačiji». I tako ćete pomalo doć na moje, da je najbolje živjet u etnički, oprostite, nacionalno čistoj državi među istovjernicima bez tubaša i lezbijki i ostalih specijalaca. Čemu onda sve ovo pretvaranje? I nama i svijetu ćemo tumačit da smo mi tolerantni i da želimo stvarat tolerantno društvo gdje neće bit važno tko je što po …rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama… Kome mi to još trebamo objašnjavat očitu činjenicu da su Hrvati vrjednija čeljad od ostalih, pogotovo susjednih plemena? Ko se to još usuđuje dvojit da je kršćanstvo, posebno katoličanstvo, jedino pravovjerno te da su razni inovjerci i, da prostite, bezvjerci najblaže rečeno u zabludi iz koje ih pod svaku cijenu i na svaki način treba izvuć? I onda se pojavi oni Mesić pa se ko Tomićeva tetka koja se napila kruškovca uhvati izbacivanja raspela iz javnih prostora. I to na kraju svoga drugoga mandata. Možda čovjek i nije kriv. Drži se Ustava ko pijan plota (kruškovca). Problem je očito u Ustavu, a ne u Mesiću. Oni koji su ga pisali očito su bili blizu kruškovca pa u njemu nanizali neke norme koje ne odgovaraju stvarnom stanju. Recimo, napisali su da je u Hrvatskoj trodioba vlasti, zakonodavna, izvršna i sudska. I majmunu je jasno da trodiobe nema, o svemu odlučuju politbiroi partija višestranačke Hrvatske. Istovremeno su zaboravili neke druge, stvarne relativno samostalne poluge vlasti ko što su recimo financije, Crkva, mediji, nogomet ….. Jača je i utjecajnija recimo nogometna organizacija u Hrvata nego kompletno pravosuđe. Kad je tako, a jest tako, zašto se skrivamo iza nekakvih parademokratskih i parasvjetovnih dekoracija i formalno ne uredimo državu onako kako većina želi. Svakom ko gleda televiziju, čita novine ili tek živi otvorenih oči u Hrvatskoj, jasno je da Crkva predstavlja vrlo ozbiljnu još uvijek neformalnu polugu vlasti koja otvoreno sudjeluje u političkom životu i utječe i na brojne ne vjerske aktivnosti ko što je prijevoz nafte i plina, balastne vode, kontracepcija, rad nedjeljom i blagdanima, seksualni odgoj u školama, medicinski potpomognuta oplodnja, psiho testovi za buduće državne dužnosnike itd., itd. O vjeronauku u državnim školama više niko i ne govori. Govori se tek o sudjelovanju ocjene iz vjeronauka u općem uspjehu. Ugovori s Vatikanom posebna su priča iako ih je malo ljudi vidjelo. Neki koji se u to razumiju kažu da su u nekim dijelovima ti ugovori u sukobu s važećim Ustavom. Mi, odgovorni građani, kad to neće političari, trebali bi pokrenut inicijativu za promjenu Ustava na način da se Crkva i formalno uvede u politički život države. Očito postoji dovoljna kritična masa javnog raspoloženja koja bi podržala mogućnost da Hrvatska bude klerikalna država jasnog nacionalnog određenja. I to treba lijepo, ćeto neto napisat u Ustavu. Onda bi se crkveni ljudi koji nam svakodnevno dijele savjete o načinu kako živjeti i kako urediti našu zajednicu bili u prilici svoje ideje i programe ostvarivati nakon što bi na izborima bili izabrani na operativne političke dužnosti. Na ovaj način umaraju i sebe i nas. Njihovi dobronamjerni savjeti više izgledaju ko prigovaranja koja se u konačnici pretvore u bezgranične polemike za koje nitko više nije siguran kako su i počele. Onda će lijepo Sabor donijet zakon o izgledu, obliku, veličini, boji križa koji će se obavezno morat nalazit u javnim prostorima pa će i budućem predsjedniku, ako već ne bude kardinal ili nadbiskup, biti jasno što mu je činit, a što govorit. I ne bi mu palo na pamet obružavat protokolarne mise. A oni kojima se to neće sviđat? A ljudi moji, nije se rodio ko je svima ugodio. Kome ne bude odgovaralo – širok je svijet. I prije su i opet će oni kojima vazda nešto ne odgovara, kufer u ruke, kuferi sad imaju rote pa je lakše, pa u bijeli svijet. Kažu da su prije vazda u svijet išli naši, e pa doći će vrijeme i da idu njihovi. Treba samo zaključat kruškovac kad budu opet popravljali Ustav.

- 11:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #

13.08.2009., četvrtak

DRŽ'TE LOPOVA

Svi smo krvavi ispod kože. Bez obzira koliko se zaklinjali u pravnu državu i funkcioniranje institucija sistema, pravila uglavnom smatramo preprekama koje treba preskočit ili zaobić. Neko je reko da je put u pako popločan dobrim namjerama. Da bi moderna ljudska zajednica efikasno funkcionirala te da bi uz sve zahtjevnije globalne okolnosti ostvarivala zadovoljavajuće rezultate potrebno je pridržavati se pravila koja je uspostavila uglavnom ista ta zajednica. Trebalo bi se držat općeprihvaćenih pravila ili ako se zaključi da pravila nisu dobra treba ih mijenjat pa onda opet poštovat. Osim što pravila predstavljaju proceduru po kojoj se igra utakmica života pojedinca i cijele zajednice, pravila predviđaju i odgovornosti za one koji ne igraju po pravilima. Tako sam danas sazno da sam prije nekih pet, šest, sedam, osam godina amnestiran za brojna, ne navodna već neupitna kršenja pravila u vrijeme dok sam činio partu od gradonačelnika. Nijesu se čak ni otvarali brojni škafetini i spisi koji su skrivali sve nepodopštine Vida nekad gradonačelnika. Nije pitanje je li Vido kršio ili nije kršio pravila, nego je pitanje što se sad insistira na nečijoj drugoj odgovornosti kad se zbog mentalnog sklopa nijesu u neka doba istraživali i procesuirali Vidovi marifetluci. Ljudi smo, dogovorit ćemo se. Ne kopaj po mojim škafetinima pa možeš očekivat da i tvoj nasljednik neće kopat po tvojim. I tako unedogled. To što se Vida amnestiralo bez da su mu istražene i dokazane krivnje, znači da je bio kriv, ali, jebi ga, nije se u to doba na tome insistiralo, jer bila su teška vremena i takav im je mentalni sklop. Nije to ništa drugo do još jedan spin po starom receptu "drž'te lopova". A to što se Vidu za šankom na Postiri staklenih oči poručivalo da će mu kučki po Stradunu razvlačit crijeva i to što je Vido popio prilično kafa u Vili Palmi na obavijesnim razgovorima pokušavajući za to zaduženim službenicima odgovorit na ne uvijek ugodna pitanja, to nema veze. Isto ko što nema veze da još uvijek smijem proć Stradunom ne osvrćući se na kučke i što su brojni razgovori u Vili Palmi završili tiho, bez rezultata. Ili je možda neka moćna ruka spremila moje dosjee u sigurne škrabice, jer, jebi ga, takav im je mentalni sklop, a i bila su teška vremena, kako bi ih mogli otvorit kad im zatreba. A pravila kažu upravo suprotno. Kad uočiš ili posumnjaš u nečije kršenje i nepoštivanje za sve važećih propisa onda si obvezan na to ukazat i pomoć da se utvrdi eventualna odgovornost za nezakonite i štetne radnje kako bi se u budućnosti takvi slučajevi spriječili. Svi smo mi krvavi ispod kože i često činimo manje i veće greške. Bez obzira što se u najboljoj namjeri nekad uputimo prečicom, za posljedice moramo odgovarat iako nam je draži pljesak nego zvižduci.

- 22:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #

10.08.2009., ponedjeljak

PROFIT

Slažem se Razmišljalo s tobom da je pravo vlasnika profita da s njime čini što ga je volja. Samo, nije u istom položaju domaći koji uzme dobit iz svoje firme ili dividendu iz dioničkog društva sa strancem koji pokupi profit iz svoje firme. Postoje određene prepreke za domaće u smislu iznošenja novca iz države, ali to je druga priča. Bez obzira što u konačnici i domaći i strani svoj profit mogu iznijet iz Hrvatske, mišljenja sam ipak da će profit domaćeg poduzetnika više ostat i bit potrošen u zemlji za razliku od stranih investitora. U svakom slučaju bilo bi potrebno donijeti političku odluku gdje je granica gospodarskog subjektiviteta kada se ozbiljno narušava izvorni suverenitet jedne zemlje. Imamo problem INA-e. Bi li zemlja od 4,5 milijuna stanovnika trebala imat određeni energetski subjektivitet, a time i suverenitet? Hoće li sutra i HEP imati većinskog stranog vlasnika? Nije to samo pitanje profita već i ukupnog strateškog vođenja zajednice. Posebno me smeta što su upravo branitelji u suradnji s današnjom premijerkom prodajom dionica u vlasništvu Fonda branitelja omogućili mađarskoj (ako je mađarska?) energetskoj tvrtki da preuzme kontrolu nad nacionalnom naftnom kompanijom i time smo kao država izgubili mogućnost strateškog vođenja energetske politike kad su nafta i derivati u pitanju. Što se tiče posrednog upravljanja ostvarenom dobiti, država ima relativno jednostavan instrument kojim može potaknuti reinvestiranje profita te time i gospodarski rast. Naime, na ostvarenu dobit plaća se porez na dobit. Nakon toga vlasnici društva mogu sebi isplatiti dobit ili je ostavit u društvu zbog raznih poslovnih razloga. Nije mi jasno zašto se naplaćuje porez na dobit za dobit koja ostaje u društvu i koju vlasnici ne prebacuju na svoje račune? Neplaćanje poreza na dobit za dobit koja se reinvestira potakla bi brojne investitore/poduzetnike da novac ostave u društvu i iskoriste ga za širenje posla pa valjda i daljnje zapošljavanje. Poseban smijeh je plaćanje akontacije za očekivanu dobit u fiskalnoj godini. Poduzetnik koji ostvari dobit u nekoj godini i na to plati porez dužan je plaćati akontaciju za očekivanu dobit u narednoj godini iako nitko ne garantira da će uopće ostvarit ikakvu dobit. I što se onda događa? Ako na kraju godine ne ostvari dobit onda bi mu država trebala vratit uplaćenu akontaciju. Na određeni način poduzetnici akontacijama na dobit kreditiraju državu na neviđeno?!? Neplaćanje poreza na dobit za reinvestiranu dobit i neplaćanje avansa na zamišljenu dobit umnogome bi motiviralo poduzetnike za zadržavanje operativnog kapitala u društvu i širenje posla, a time u konačnici i na veće proračunske prihode istoj onoj državi koja nerazumnim mjerama drži poduzetnicima glavu ispod vode očekujući da prežive i iznesu je na suho.

- 00:43 - Komentari (10) - Isprintaj - #

09.08.2009., nedjelja

ZBUNJOZA

Na Plodovima zemlje iste priče. Nezadovoljni proizvođači pšenice, mlijeka, uljarica i povrća. Neki najavljuju radikalne proteste, drugi se međusobno svađaju, a iz svega se da zaključit da hrvatska agrarna politika nije dala odgovor o modelu održive poljoprivrede. Ludo bi bilo pretenđat preko noći počet konkurentno proizvodit haj teh proizvode, ali da ne možemo proizvest mlijeka, jaja, luka, patata, česna, prasaca, janjaca, jabuka, krušaka, salate i što ja znam čega sve još za naše potrebe, to mi ne ide u glavu. A i nije neka glava. Dio javnosti se već štufo poljoprivrednika i njihovih zahtjeva. Stvara se utisak da su njihovi zahtjevi za asistencijom države nerealni pogotovo kad se zna da se sve to može na svjetskom tržištu kupit za manje solada bez ikakvih poticaja. Sigurno i među seljacima ima špekulanata koji su dio ili ukupne poticaje nenamjenski iskoristili, ali to ne bi trebo bit razlog za kažnjavanje svih ostalih. U čemu je štos? Amo se prvo riješit stranih proizvođača. Ovisno o području svijeta iz kojeg dolaze, cijenama su konkurentni ili zbog (a) izdašnih poticaja u njihovoj sredini ili (b) neljudskih uvjeta rada odrasle i dječje radne snage. Kvalitetom uglavnom nisu konkurencija domaćim proizvodima. Pitanje stranih izvora poljoprivrednih proizvoda moglo bi se jednostavno riješit kad bi to država htjela. Domaći problemi su puno složeniji i time teže rješivi. Raspadom bivšeg sustava kolhoza na jugoslavenski način nasto je kompletni kaos u kojemu se ne vidi rješenje. Tunel bez svjetla na izlazu. Jedan od osnovnih problema je neriješeno pitanje poljoprivrednog zemljišta, i obradivog i pašnjaka. Budući je uz ljude upravo zemlja osnovni resurs poljoprivrede, ne možemo očekivat nikakve pomake dok se to konačno ne riješi po pitanju vlasništva i posjeda. Kako se stvari (ne) razvijaju, čini mi se da će glavnina poljoprivrednog zemljišta prije postat strano vlasništvo nego mi sami raspetljamo zapućeni parangal. Sljedeći problem su pravila igre koje iz dana u dan izmišlja i mijenja stalno rastuća administracija. Ko je imo prilike malo se bavit zakonima, pravilnicima, standardima, natječajima, poticajima, kreditima, hipotekama, kapitalnim ulaganjima, sapardima, ipardima i što ja znam kako se zovu sve te birokratske izmišljotine brzo će se složit da se stanje može slobodno nazvat jebe ludi zbunjenoga. Ko je zbunjen i jeben lako je zaključit. Toliko komplicirana papirologija uvjetovana desecima neostvarivih pretpostavki ko da je izmišljeno da bi dala na važnosti ludome (birokracija), da nepotrebno uvećava administraciju, da omogući korupciju kao način preskakanja prepreka od portira do ministra i da pogoduje uvoznim lobijima uvezanim s onima koji odlučuju. Kolateralna žrtva ovako zamišljene i provedene regulative u poljoprivredi jesu upravo poljoprivrednici koji bi u normalnom sustavu vrijednosti trebali bit ključni, a ne kolateralni igrači. A kad sustav ne radi, ili ako radi na krivi način, prestaje bitka argumenata i počinje snaga. Traktori na ulice i ucjene. I tako od prilike do prilike, od berbe do berbe. A nepoljoprivredna javnost se s pravom pita što se to događa i gdje to nestaju milijarde kuna iz proračuna namijenjene poljoprivredi kad uvoz hrane raste iz godine u godinu? Odgovora nema iako se može naslutit. Mislim da bi hrvatska javnost trebala kroz svoje izabrane predstavnike prvo odlučit je li poljoprivreda, odnosno proizvodnja hrane, pogotovo neke njene grane, strateški nacionalni inters ili nije. Ukoliko nacija odluči da nije, onda je sve jednostavno. Zavrnu se špine seljacima i pusti veletrgovce da sa svjetskog tržišta uvoze hranu po njima najpovoljnijim uvjetima, a domaći proizvođači neka se bore kako znaju i umiju. Osobno smatram da je ostvarenje domaće proizvodnje hrane jedan od prvih prioriteta svake zajednice pa i ove od 4,5 milijuna. I to iz dva razloga. Jedan je što je hrana hrana, bez nje nema opstanka i ne smijemo dozvolit da ne upravljamo tim osnovnim resursom. Drugi razlog je potreba održavanja nacionalnog teritorija. Ukoliko propadne proizvodnja hrane te seljaci napuste selo, ogromni, već dijelom napušteni prostori, ostat će potpuno pusti. I treći mogući razlog je konkurentna proizvodnja viška poljoprivrednih proizvoda koji bi mogli biti značajan izvozni adut, ali o tom po tom. Stoga bi se država trebala puno sustavnije zamislit nad ovim problemom od svakodnevnog truda kako zaustavit seljačke proteste. Sadašnji sustav i regulativa su se u praksi pokazali kao nevaljali. Usudio bi se reć da su čak kontraproduktivni, umjesto da se stanje popravlja ono se iz dana u dan pogoršava, urušava. Svaka čast i Čobankoviću i Pankretiću i njihovoj vojsci činovnika. Ne vide li da gube bitku za bitkom, još malo pa će izgubit i rat. Stvari treba izokrenut. Možda treba počet od kraja, od cilja, koji to poljoprivredni proizvodi i u kojim količinama predstavljaju strateški nacionalni interes. Nakon što se odluči koliko to godišnje treba u Hrvatskoj za Hrvate proizvest pšenice, kukuruza, mlijeka, jaja, patata, prasaca, itd. itd. onda se dogovori i odluči na koji način i uz koje uvjete proizvest te količine i tu kvalitetu. Mislim da je Čačićev prijedlog najbliži dobrom rješenju. Umjesto silnih poticaja i papirologije, država jednostavno na vrijeme jamči proizvođačima otkup određenih količina poljoprivrednih proizvoda uz određene uvjete financiranja. Seljaci tad neće bit zbunjeni i lako će izračunat isplati li im se nešto proizvodit u određenim količinama po jamčenoj otkupnoj cijeni. Garantirana otkupna cijena će sadržavat sve inpute, kako se na hrvatski zovu ulazni troškovi, i proizvođač će zdravom seljačkom logikom zbrojit troškove i očekivane prihode te na koncu odlučit što mu se isplati. Ako garantirana otkupna cijena bude viša od trenutne tržne cijene onda će razlika u stvari bit poticaj države. Ako država otkupi po garantiranoj cijeni i kasnije proda po višoj, onda će država zaradit. Ili je možda bolje da zaradi Todorić? Jučer smo čuli pametovanje ministra Čobankovića koji savjetuje pšeničarima da pšenicu uskladište i pričekaju povoljnije prilike na tržištu. Zašto Čobanković ne otkupi pšenicu od ratara po 1,25 kune, stavi je u silos i za tri mjeseca proda po 1,30 kuna? Eto u tome je štos. Nemojte graknut da je to socijalizam i da su ta vremena prošla. Osnovno je pitanje ko će to radit za državu? Model je već dijelom ispitan u Istri koja ima županijsku agenciju za poljoprivredu. Tako i država treba imat državnu agenciju sa svojim županijskim ili regionalnim ustrojbenim oblicima koji će se bavit konkretnim, strateškim poljoprivrednim poslovanjem u ime i za račun države, a na korist svih nas, i samih poljoprivrednika. Komplicirano i skup? Puno jednostavnije i puno jeftinije i puno poštenije nego sadašnji sustav na kojega potrošimo oko 5 milijardi kuna proračuna i uvezemo više od dvije milijarde dolara hrane.

- 14:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.08.2009., subota

SIVO

Odličan je Hrvojev šlagvort. Sigurno da je prije nametanja kriznih poreza trebalo zagrabit u nenaplaćene fiskalne prihode sive ekonomije. Po nekim procjenama udio sive ekonomije u Hrvatskoj je oko 30% u raznim oblicima. Mora nam odmah bit jasno da je nemoguće u potpunosti iskorijenit sivu ekonomiju no sigurno se njen udio može smanjit, odnosno naplatit dio nenaplaćivanih nameta. Ako bi se samo 5% neregistriranih i neobračunatih gospodarskih aktivnosti stavilo u red, odnosno ako bi se naplatili zavisni nameti, ukupni prihodi državnog i lokalnih proračuna bi sigurno porasli više nego što će porast temeljem prihvaćenih kriznih nameta. S druge strane to bi bilo poštenije prema svima onima koji uredno izvršavaju svoje obveze prema zajednici. Ovako kako je predložila Vlada, a prihvatio Sabor, sivi poduzetnici će nastavit bit sivi ili crni, a ukupan trošak zajedničkog življenja i dalje će snosit uredni. Ili će možda i dio njih zaključit da se više isplati preć u sivilo. Mislim da su Slovenci napravili pravilan potez i smanjili PDV. O tome drugom prilikom.

- 13:24 - Komentari (4) - Isprintaj - #

07.08.2009., petak

KOLAČ

Huka vodopada je sve bučnija. U barci se osjeća panika. Putnici i posada su nemirni. Dižu se, premještaju, sad na provu, sad na krmu, na lijevu bandu pa na desnu. Još ćemo se izvrnut prije vodopada. Rješenja nema, posadi je jedino važno da i dalje ostane posada, a oće li uopće bit broda ko da nije važno. Sve ponuđene i usvojene mjere recesijske odnose se samo na preživljavanje proračuna. Kako će bit nama ostalima, o tom potom. Ako ništa mi ćemo na koncu sve platit. Suludo čitam dvoje, troje novine dnevno, tjednike, surfam nekoliko portala, sve ne bi li naletio na recept. Recept za spas. Naletit na nekoga ko će se popet na među i ponudit rješenje koje drži vodu. Izredali se vlastodršci, opozicija, poslodavci, sindikalisti, ekonomisti, na koncu i sam narod. Ne da nema terapije, nema ni dijagnoze. Ako izuzmemo dr. Kulića i donekle dr. Jurčića, nas je u stvari uhvatila tek nekakva gripa ko i cijeli svijet. Malo andola i vreloga čaja i eto nas opet u sedlu. Malo sutra. Od ekonomista me ništa ne čudi. I tako su ko liječnički konzilij kojemu su u zadnjih pedesetak godina pomrli svi pacijenti. Držu se bedepea, krobeksa i tečaja kune ko pjani plota ne shvaćajući da virtualnim pokazateljima pokušavaju dat rješenje za realne probleme. Ne čudu me ni sindikati. I tako smo u zadnjih dvadesetak godina sustavno odgajani da je rad sramota i da se sasvim lijepo može živjet bez rada, na državnom pojilu. Sindikati i radnici su prihvatili model promoviran od političara i medija da je proračun nepresušno vrelo! Nikad se ne pitajući ko bi trebo punit taj isti proračun. Svi se zaklinju u nekakvu socijalnu državu i ne pokušavajući imenovat one koji bi sve to trebali platit. Vlastodršci i opozicija ko da su klonirani. Važno je preživjet ko politička elita. Pa makar i u oporbi. Kad čovjek gleda (i sluša) Sabor mora se zapitat po kojemu ključu su ovi tamo dospjeli? Čudu me poslodavci. Nešto mucaju o poticanju izvoza, mogućim otkazima, ne konkurentnosti, a konkretnih poduzetničkih zahtjeva, ili prijedloga nema. U stvari, to i nije nikakvo čudo, svi su oni tranzicijski poduzetnici, čast izuzecima, koje je izbacila privatizacijska poplava ili su lokalni najamnici neokolonijalnih korporacija koje sustavno sišu krv nacionalnom korpusu. Nijesu nikad ni provali kako izgleda konkurentsko poslovanje. U nas je najvažnije slizat se s vlasti i promovirat pravila igre koja pogoduju krupnom kapitalu, uglavnom stranom, na štetu općih nacionalnih interesa. I đe smo stali? Ili ostali? Na narodu! Kad se iz krčme bude razilazilo mamurno društvo račun će ostat na Narodu. Vlastodršci će reć da im je pritužilo, i zbrisat. Opozicija da im je isteko parking pa da moraju prešit. Sindikalisti da nemaju sitnoga. Ekonomisti i ne idu u krčme. I ko je osto? Narod, ko i obično. Narod ko narod. Voli slušat ružičaste priče. Lijepa obećanja. Gledat parade. Mahat zastavama. Ić na proštenja. Navijat za Vatrene. A ko će to platit? E, pa nemojte nam kvarit merak. S brda, s dola donesene protu recesijske mjere dodatni su teret posrnulom gospodarstvu koje će ih teško izdržat. I bez svjetske recesije hrvatsko gospodarstvo je u ukupnoj bilanci bilo negativno, u minusu, u dugu kroz posljednjih dvadeset godina, a možda i ranije. Budući da i nismo naročiti izvoznici, pad svjetske kupovne moći se i nije naročito odrazio na hrvatsko gospodarstvo, osim na brodarstvo i turizam koji bilježe značajne negativne trendove. Dodatna fiskalna opterećenja su ko da prosječnom atletičaru staviš gas masku ne bi li se plasiro u finale na nekom svjetskom natjecanju. I još par žala u špage ni bi li bio stabilniji. Bez obzira što su nam posljednjih desetljeća prodavali bozu krajnje je vrijeme da shvatimo da ne postoji, ni u teoriji, ni u praksi, gospodarski ili financijski perpetum mobile. Ko što ne postoji u energetici, tako ne postoji ni u običnom, svakodnevnom životu vreća iz koje će svi uzimat i koja će uvijek bit puna. Po nekim procjenama oko 300.000 ljudi u Hrvatskoj radeći stvara nove vrijednosti. Prosto je nemoguće da tih 300.000 radnika stvori dovoljnu količinu nove vrijednosti kojom bi se zadovoljile objektivne potrebe 4.500.000 ljudi. I bez da vraćamo onaj dug od 40 i kusur milijardi eura. Novouvedene (protu)recesijske mjere će čak smanjit ukupni potencijal novostvorene vrijednosti. Ovako laički možemo ugrubo zaključit da se ukupan godišnji raspoloživi kolač u Hrvatskoj može sastojat od novo proizvedene vrijednosti, od prodaje imovine, od zaduživanja i od rada naših sugrađana u inozemstvu (strane doznake). Mislim da nacionalni interes ne bi trebo bit Titina taktika tjerat naciju u gastarbajtere kako bi se ko i on mogli rastezat po Brijunima. Što smo imali uglavnom smo prodali, osto je još HEP, HŽ, ceste, more, vode, šume i poljoprivredno zemljište čija prodaja bi bila akt veleizdaje. Iako se hvale da smo još kreditno sposobni činjenica je da su nam kreditori digli kamate u nebo i da s ovakom gospodarskom aktivnošću ne možemo vraćat ni dosadašnje kamate, a kamo li stare i nove glavnice skupa s novim kamatama. Ovakom prosto seljačkom eliminacijom došli smo do jedinog preostalog rješenja – stvaranje novih vrijednosti i stvaranje dodanih vrijednosti na inozemnom tržištu. Jedino stvarna, a ne virtualna, proizvodnja roba i usluga može vratit ovu naciju u sedlo. Znači, Vlada bi trebala olakšat funkcioniranje gospodarstva za razliku od njegovog opterećivanja koje neizbježno vodi u propast. Postoji još jedno temeljno pitanje o kojemu u mnogome ovisi naša nacionalna održivost. To je pitanje gospodarskog subjektiviteta. Konkretno, je li svejedno čije je gospodarstvo u Hrvatskoj? Ili drugim riječima, gdje je granica nakon koje strano vlasništvo u gospodarstvu destabilizira nacionalnu privredu i financije? Je li to 40%, 60%, 90% ili nema veze? Ako slušate našu političku elitu onda to nema veze, stalno prizivaju strane ulagače. A ja mislim da ima. Zašto? Pa zato što bi profit i/ili extra profit koji strani investitori iznose iz zemlje svake godine komodno pokrio aktualnu proračunsku rupu. Omogućavanjem da Pero zove Iva, ili Luce esemesa Maru Nijemci iznesu miljardu, dvije kuna godišnje. Na posuđivanju tuđe štednje raznorazni strani bankari godišnje zaradu i iznesu milijarde kuna. Umjesto uzaludnog dotjerivanja nefunkcionalnog modela, u cilju stvarnog izlaska iz produbljujuće krize potrebno je rekonstruirat hrvatski društveni sustav. Prisutni divlji kapitalizam, neoliberalni kapitalizam, nehumani kapitalizam, zovite ga kako hoćete, a najbliže bi bilo kapitalizam na hrvatski način ili hrvatski kapitalizam, definitivno ne funkcionira, ili neefikasno funkcionira. Umjesto ovakvog keč az ken kapitalizma uvedenog naprečac i bez ikakvog promišljanja potrebno je složit takav gospodarski, financijski i socijalni sustav koji će bit održiv te istovremeno osigurat dogovorenu razinu opće dobrobiti za sve društvene slojeve. To bi trebo bit prvenstveni nacionalni zadatak svake pa i ove Vlade.

- 13:58 - Komentari (2) - Isprintaj - #

04.08.2009., utorak

NASUKANA BRODOGRADILIŠTA

- 14:57 - Komentari (3) - Isprintaj - #

01.08.2009., subota

KUM

Dok se zabavljamo kako po Beogradu vata Anu Nikolić (hvala informatoru) kum je očekivo da će nakon 15 godina stranačkog staža i nekoliko puta statiranja na stranačkim listama napokon sjest u Gradsko vijeće. Obećali mu i Dube i Karlo kod sastavljanja liste uvjereni da će fotelja bit ko u priči nakon sigurne pobjede. Stavio se kum na dno liste i nastavio vjerovat obećanjima, uostalom ima stranačkog staža ko ostalo četvoro na listi zajedno. Strpljen, spašen. Avanco Karlo za državnoga tajnika u novomu Božovomu ministarstvu pa mora zamrznut funkciju u vijeću. Najavio zamrzavanje mandata za sjednicu u ponedjeljak i odlučio da ga u vijeću zamjeni stranačka kolegica, sljedeća s liste. Ne može se kum načudit kako ga je preskočilo? Kako i gdje se odlučilo ko će mijenjat Karla bez da je sazvan ikakav stranački sastanak? Možda se i ne bi trebo čudit. U ovakvom odnosu snaga kad jezičci na vagi odlučuju hoće li na vijeću proć strateške odluke, on koji se previše nadimio moga i Perova dima nije pouzdana osoba koja će tvrdo zastupat Karlove i Dubine naloge.

- 18:06 - Komentari (3) - Isprintaj - #