Marketing
KOLAČ
Huka vodopada je sve bučnija. U barci se osjeća panika. Putnici i posada su nemirni. Dižu se, premještaju, sad na provu, sad na krmu, na lijevu bandu pa na desnu. Još ćemo se izvrnut prije vodopada. Rješenja nema, posadi je jedino važno da i dalje ostane posada, a oće li uopće bit broda ko da nije važno. Sve ponuđene i usvojene mjere recesijske odnose se samo na preživljavanje proračuna. Kako će bit nama ostalima, o tom potom. Ako ništa mi ćemo na koncu sve platit.
Suludo čitam dvoje, troje novine dnevno, tjednike, surfam nekoliko portala, sve ne bi li naletio na recept. Recept za spas. Naletit na nekoga ko će se popet na među i ponudit rješenje koje drži vodu. Izredali se vlastodršci, opozicija, poslodavci, sindikalisti, ekonomisti, na koncu i sam narod. Ne da nema terapije, nema ni dijagnoze. Ako izuzmemo dr. Kulića i donekle dr. Jurčića, nas je u stvari uhvatila tek nekakva gripa ko i cijeli svijet. Malo andola i vreloga čaja i eto nas opet u sedlu. Malo sutra.
Od ekonomista me ništa ne čudi. I tako su ko liječnički konzilij kojemu su u zadnjih pedesetak godina pomrli svi pacijenti. Držu se bedepea, krobeksa i tečaja kune ko pjani plota ne shvaćajući da virtualnim pokazateljima pokušavaju dat rješenje za realne probleme.
Ne čudu me ni sindikati. I tako smo u zadnjih dvadesetak godina sustavno odgajani da je rad sramota i da se sasvim lijepo može živjet bez rada, na državnom pojilu. Sindikati i radnici su prihvatili model promoviran od političara i medija da je proračun nepresušno vrelo! Nikad se ne pitajući ko bi trebo punit taj isti proračun. Svi se zaklinju u nekakvu socijalnu državu i ne pokušavajući imenovat one koji bi sve to trebali platit.
Vlastodršci i opozicija ko da su klonirani. Važno je preživjet ko politička elita. Pa makar i u oporbi. Kad čovjek gleda (i sluša) Sabor mora se zapitat po kojemu ključu su ovi tamo dospjeli?
Čudu me poslodavci. Nešto mucaju o poticanju izvoza, mogućim otkazima, ne konkurentnosti, a konkretnih poduzetničkih zahtjeva, ili prijedloga nema. U stvari, to i nije nikakvo čudo, svi su oni tranzicijski poduzetnici, čast izuzecima, koje je izbacila privatizacijska poplava ili su lokalni najamnici neokolonijalnih korporacija koje sustavno sišu krv nacionalnom korpusu. Nijesu nikad ni provali kako izgleda konkurentsko poslovanje. U nas je najvažnije slizat se s vlasti i promovirat pravila igre koja pogoduju krupnom kapitalu, uglavnom stranom, na štetu općih nacionalnih interesa.
I đe smo stali? Ili ostali? Na narodu! Kad se iz krčme bude razilazilo mamurno društvo račun će ostat na Narodu. Vlastodršci će reć da im je pritužilo, i zbrisat. Opozicija da im je isteko parking pa da moraju prešit. Sindikalisti da nemaju sitnoga. Ekonomisti i ne idu u krčme. I ko je osto? Narod, ko i obično. Narod ko narod. Voli slušat ružičaste priče. Lijepa obećanja. Gledat parade. Mahat zastavama. Ić na proštenja. Navijat za Vatrene. A ko će to platit? E, pa nemojte nam kvarit merak.
S brda, s dola donesene protu recesijske mjere dodatni su teret posrnulom gospodarstvu koje će ih teško izdržat. I bez svjetske recesije hrvatsko gospodarstvo je u ukupnoj bilanci bilo negativno, u minusu, u dugu kroz posljednjih dvadeset godina, a možda i ranije. Budući da i nismo naročiti izvoznici, pad svjetske kupovne moći se i nije naročito odrazio na hrvatsko gospodarstvo, osim na brodarstvo i turizam koji bilježe značajne negativne trendove. Dodatna fiskalna opterećenja su ko da prosječnom atletičaru staviš gas masku ne bi li se plasiro u finale na nekom svjetskom natjecanju. I još par žala u špage ni bi li bio stabilniji.
Bez obzira što su nam posljednjih desetljeća prodavali bozu krajnje je vrijeme da shvatimo da ne postoji, ni u teoriji, ni u praksi, gospodarski ili financijski perpetum mobile. Ko što ne postoji u energetici, tako ne postoji ni u običnom, svakodnevnom životu vreća iz koje će svi uzimat i koja će uvijek bit puna. Po nekim procjenama oko 300.000 ljudi u Hrvatskoj radeći stvara nove vrijednosti. Prosto je nemoguće da tih 300.000 radnika stvori dovoljnu količinu nove vrijednosti kojom bi se zadovoljile objektivne potrebe 4.500.000 ljudi. I bez da vraćamo onaj dug od 40 i kusur milijardi eura. Novouvedene (protu)recesijske mjere će čak smanjit ukupni potencijal novostvorene vrijednosti.
Ovako laički možemo ugrubo zaključit da se ukupan godišnji raspoloživi kolač u Hrvatskoj može sastojat od novo proizvedene vrijednosti, od prodaje imovine, od zaduživanja i od rada naših sugrađana u inozemstvu (strane doznake). Mislim da nacionalni interes ne bi trebo bit Titina taktika tjerat naciju u gastarbajtere kako bi se ko i on mogli rastezat po Brijunima. Što smo imali uglavnom smo prodali, osto je još HEP, HŽ, ceste, more, vode, šume i poljoprivredno zemljište čija prodaja bi bila akt veleizdaje. Iako se hvale da smo još kreditno sposobni činjenica je da su nam kreditori digli kamate u nebo i da s ovakom gospodarskom aktivnošću ne možemo vraćat ni dosadašnje kamate, a kamo li stare i nove glavnice skupa s novim kamatama. Ovakom prosto seljačkom eliminacijom došli smo do jedinog preostalog rješenja – stvaranje novih vrijednosti i stvaranje dodanih vrijednosti na inozemnom tržištu. Jedino stvarna, a ne virtualna, proizvodnja roba i usluga može vratit ovu naciju u sedlo. Znači, Vlada bi trebala olakšat funkcioniranje gospodarstva za razliku od njegovog opterećivanja koje neizbježno vodi u propast.
Postoji još jedno temeljno pitanje o kojemu u mnogome ovisi naša nacionalna održivost. To je pitanje gospodarskog subjektiviteta. Konkretno, je li svejedno čije je gospodarstvo u Hrvatskoj? Ili drugim riječima, gdje je granica nakon koje strano vlasništvo u gospodarstvu destabilizira nacionalnu privredu i financije? Je li to 40%, 60%, 90% ili nema veze? Ako slušate našu političku elitu onda to nema veze, stalno prizivaju strane ulagače. A ja mislim da ima. Zašto? Pa zato što bi profit i/ili extra profit koji strani investitori iznose iz zemlje svake godine komodno pokrio aktualnu proračunsku rupu. Omogućavanjem da Pero zove Iva, ili Luce esemesa Maru Nijemci iznesu miljardu, dvije kuna godišnje. Na posuđivanju tuđe štednje raznorazni strani bankari godišnje zaradu i iznesu milijarde kuna.
Umjesto uzaludnog dotjerivanja nefunkcionalnog modela, u cilju stvarnog izlaska iz produbljujuće krize potrebno je rekonstruirat hrvatski društveni sustav. Prisutni divlji kapitalizam, neoliberalni kapitalizam, nehumani kapitalizam, zovite ga kako hoćete, a najbliže bi bilo kapitalizam na hrvatski način ili hrvatski kapitalizam, definitivno ne funkcionira, ili neefikasno funkcionira. Umjesto ovakvog keč az ken kapitalizma uvedenog naprečac i bez ikakvog promišljanja potrebno je složit takav gospodarski, financijski i socijalni sustav koji će bit održiv te istovremeno osigurat dogovorenu razinu opće dobrobiti za sve društvene slojeve. To bi trebo bit prvenstveni nacionalni zadatak svake pa i ove Vlade. 
Post je objavljen 07.08.2009. u 13:58 sati.