Brodogradilišta šaptom padoše. Osim nekoliko disonantnih tonova strukovnih sindikata na oglašenu cijenu od po jednu kunu niko se i ne osvrće. Svak brine svoje brige, bar njih ove dane ne fali.
Dobro je proradio još jedan spin. Pozitivna je reakcija javnosti na poruku da nemamo što bezgranično financirat djelatnost koja uporno proizvodi gubitke. Kad već ne znaju zarađivat - gasi!
I nitko se ne pita kako je to moguće da industrija koja je bila stabilno pozicionirana kao 3. (treća) na cijelomu svijetu, sad, nakon dvadesetak godina ne vrijedi više od nekoliko kuna? Kako može bit da je vrlo složena gospodarska djelatnost gotovo isključivo orijentirana na svjetsko tržište bila uspješna i konkurentna u doba komunističke strahovlade da bi sad propala kad smo navodno dostigli visoke demokratske standarde i prihvatili uzance naprednog svijeta? Brodogradnja nije bila pogođena ratom niti je prošla privatizacijski križni put. Što je nju snašlo?
Ovdje nema veze ko koga gusta, ko je komu sklon, ko za koga navija ili glasa. Činjenice su neupitne i nemilosrdne. Nakon što je prva višestranačka vlada preuzela punu odgovornost brod je počeo puštat vodu. Kroz hadezeovih 15 i esdepeove 4 godine, htjeli mi to priznat ili ne, brodogradnja je bačena na koljena. Bez ikakvog "ali". Odgovornost svih demokratskih vlada nije tek zapovjedna. Vlade su izravno upravljale škverovima, a rezultat je - katastrofa. Nakon što su devetnes godina ubijali hrvatsku brodogradnju, i nakon što su je konačno zatukli, vlada se pojavljuje ko vitez (sori, princeza) na bijelomu konju koji će spasit ugroženu naciju od višeglave gubitaške nemani. To što je upravo ta i vlade prije nje svojim politikantskim intervencionizmom stvorili tog opasnog mutanta, više nikoga ne interesira.
Brodograđevna vještina nije nešto što se razvija i stječe od danas do sutra. Barem hrvatska brodogradnja nije takva. Hrvatsko brodograđevno naslijeđe taložilo se stotinama i stotinama godina. Preživjelo je i Hune i Avare, i Turke i Mletke, i Srbe i Ruse, i kraljeve i careve, i ustaše i komuniste. Iz svakog povijesnog razdoblja izlazilo je jače, uvijek konkurentno najboljim svjetskim standardima.
Onda je došlo vrijeme državotvornih, samostalnih, nezavisnih, neovisnih, međunarodno priznatih, demokratskih, višestranačkih Hrvata koji su stavili desnicu na srce, hrvatski portafoj u hrvatski špag, a hrvatsku pušku o hrvatsko rame pa su onda, među ostalim, za nepunih dvadeset godina raspizdili cjelokupnu hrvatsku brodogradnju, najkonkurentniji hrvatski tehnološki proizvod koji su generacije stvarale stoljećima.
Koliko su svjesni tehnološke složenosti, organizacijske zahtjevnosti, socijalne uvjetovanosti te financijskih mogućnosti najbolje pokazuje činjenica da je za konačnog grobara hrvatske brodogradnje, koji upravo zabija posljednje čavle u olinjalu kapsu, imenovan inžinjer poljoprivrede koji je valjda prvi put u životu vidio brod tek ko potpredsjednik vlade za svojih posjeta škverovima dok je učio razliku između prove i krme i istovremeno pripremo platformu za EU pregovore. Ne samo da su zatukli brodogradnju nego su eliminirali i sve žive brodograđevne eksperte e da bi o budućnosti (sori, eutanaziji) hrvatske brodogradnje pregovaro agroekonomist. I sve to u nacionalnom interesu, zna se.
Post je objavljen 04.08.2009. u 14:57 sati.