Vido Bogdanović

09.08.2009., nedjelja

ZBUNJOZA

Na Plodovima zemlje iste priče. Nezadovoljni proizvođači pšenice, mlijeka, uljarica i povrća. Neki najavljuju radikalne proteste, drugi se međusobno svađaju, a iz svega se da zaključit da hrvatska agrarna politika nije dala odgovor o modelu održive poljoprivrede. Ludo bi bilo pretenđat preko noći počet konkurentno proizvodit haj teh proizvode, ali da ne možemo proizvest mlijeka, jaja, luka, patata, česna, prasaca, janjaca, jabuka, krušaka, salate i što ja znam čega sve još za naše potrebe, to mi ne ide u glavu. A i nije neka glava. Dio javnosti se već štufo poljoprivrednika i njihovih zahtjeva. Stvara se utisak da su njihovi zahtjevi za asistencijom države nerealni pogotovo kad se zna da se sve to može na svjetskom tržištu kupit za manje solada bez ikakvih poticaja. Sigurno i među seljacima ima špekulanata koji su dio ili ukupne poticaje nenamjenski iskoristili, ali to ne bi trebo bit razlog za kažnjavanje svih ostalih. U čemu je štos? Amo se prvo riješit stranih proizvođača. Ovisno o području svijeta iz kojeg dolaze, cijenama su konkurentni ili zbog (a) izdašnih poticaja u njihovoj sredini ili (b) neljudskih uvjeta rada odrasle i dječje radne snage. Kvalitetom uglavnom nisu konkurencija domaćim proizvodima. Pitanje stranih izvora poljoprivrednih proizvoda moglo bi se jednostavno riješit kad bi to država htjela. Domaći problemi su puno složeniji i time teže rješivi. Raspadom bivšeg sustava kolhoza na jugoslavenski način nasto je kompletni kaos u kojemu se ne vidi rješenje. Tunel bez svjetla na izlazu. Jedan od osnovnih problema je neriješeno pitanje poljoprivrednog zemljišta, i obradivog i pašnjaka. Budući je uz ljude upravo zemlja osnovni resurs poljoprivrede, ne možemo očekivat nikakve pomake dok se to konačno ne riješi po pitanju vlasništva i posjeda. Kako se stvari (ne) razvijaju, čini mi se da će glavnina poljoprivrednog zemljišta prije postat strano vlasništvo nego mi sami raspetljamo zapućeni parangal. Sljedeći problem su pravila igre koje iz dana u dan izmišlja i mijenja stalno rastuća administracija. Ko je imo prilike malo se bavit zakonima, pravilnicima, standardima, natječajima, poticajima, kreditima, hipotekama, kapitalnim ulaganjima, sapardima, ipardima i što ja znam kako se zovu sve te birokratske izmišljotine brzo će se složit da se stanje može slobodno nazvat jebe ludi zbunjenoga. Ko je zbunjen i jeben lako je zaključit. Toliko komplicirana papirologija uvjetovana desecima neostvarivih pretpostavki ko da je izmišljeno da bi dala na važnosti ludome (birokracija), da nepotrebno uvećava administraciju, da omogući korupciju kao način preskakanja prepreka od portira do ministra i da pogoduje uvoznim lobijima uvezanim s onima koji odlučuju. Kolateralna žrtva ovako zamišljene i provedene regulative u poljoprivredi jesu upravo poljoprivrednici koji bi u normalnom sustavu vrijednosti trebali bit ključni, a ne kolateralni igrači. A kad sustav ne radi, ili ako radi na krivi način, prestaje bitka argumenata i počinje snaga. Traktori na ulice i ucjene. I tako od prilike do prilike, od berbe do berbe. A nepoljoprivredna javnost se s pravom pita što se to događa i gdje to nestaju milijarde kuna iz proračuna namijenjene poljoprivredi kad uvoz hrane raste iz godine u godinu? Odgovora nema iako se može naslutit. Mislim da bi hrvatska javnost trebala kroz svoje izabrane predstavnike prvo odlučit je li poljoprivreda, odnosno proizvodnja hrane, pogotovo neke njene grane, strateški nacionalni inters ili nije. Ukoliko nacija odluči da nije, onda je sve jednostavno. Zavrnu se špine seljacima i pusti veletrgovce da sa svjetskog tržišta uvoze hranu po njima najpovoljnijim uvjetima, a domaći proizvođači neka se bore kako znaju i umiju. Osobno smatram da je ostvarenje domaće proizvodnje hrane jedan od prvih prioriteta svake zajednice pa i ove od 4,5 milijuna. I to iz dva razloga. Jedan je što je hrana hrana, bez nje nema opstanka i ne smijemo dozvolit da ne upravljamo tim osnovnim resursom. Drugi razlog je potreba održavanja nacionalnog teritorija. Ukoliko propadne proizvodnja hrane te seljaci napuste selo, ogromni, već dijelom napušteni prostori, ostat će potpuno pusti. I treći mogući razlog je konkurentna proizvodnja viška poljoprivrednih proizvoda koji bi mogli biti značajan izvozni adut, ali o tom po tom. Stoga bi se država trebala puno sustavnije zamislit nad ovim problemom od svakodnevnog truda kako zaustavit seljačke proteste. Sadašnji sustav i regulativa su se u praksi pokazali kao nevaljali. Usudio bi se reć da su čak kontraproduktivni, umjesto da se stanje popravlja ono se iz dana u dan pogoršava, urušava. Svaka čast i Čobankoviću i Pankretiću i njihovoj vojsci činovnika. Ne vide li da gube bitku za bitkom, još malo pa će izgubit i rat. Stvari treba izokrenut. Možda treba počet od kraja, od cilja, koji to poljoprivredni proizvodi i u kojim količinama predstavljaju strateški nacionalni interes. Nakon što se odluči koliko to godišnje treba u Hrvatskoj za Hrvate proizvest pšenice, kukuruza, mlijeka, jaja, patata, prasaca, itd. itd. onda se dogovori i odluči na koji način i uz koje uvjete proizvest te količine i tu kvalitetu. Mislim da je Čačićev prijedlog najbliži dobrom rješenju. Umjesto silnih poticaja i papirologije, država jednostavno na vrijeme jamči proizvođačima otkup određenih količina poljoprivrednih proizvoda uz određene uvjete financiranja. Seljaci tad neće bit zbunjeni i lako će izračunat isplati li im se nešto proizvodit u određenim količinama po jamčenoj otkupnoj cijeni. Garantirana otkupna cijena će sadržavat sve inpute, kako se na hrvatski zovu ulazni troškovi, i proizvođač će zdravom seljačkom logikom zbrojit troškove i očekivane prihode te na koncu odlučit što mu se isplati. Ako garantirana otkupna cijena bude viša od trenutne tržne cijene onda će razlika u stvari bit poticaj države. Ako država otkupi po garantiranoj cijeni i kasnije proda po višoj, onda će država zaradit. Ili je možda bolje da zaradi Todorić? Jučer smo čuli pametovanje ministra Čobankovića koji savjetuje pšeničarima da pšenicu uskladište i pričekaju povoljnije prilike na tržištu. Zašto Čobanković ne otkupi pšenicu od ratara po 1,25 kune, stavi je u silos i za tri mjeseca proda po 1,30 kuna? Eto u tome je štos. Nemojte graknut da je to socijalizam i da su ta vremena prošla. Osnovno je pitanje ko će to radit za državu? Model je već dijelom ispitan u Istri koja ima županijsku agenciju za poljoprivredu. Tako i država treba imat državnu agenciju sa svojim županijskim ili regionalnim ustrojbenim oblicima koji će se bavit konkretnim, strateškim poljoprivrednim poslovanjem u ime i za račun države, a na korist svih nas, i samih poljoprivrednika. Komplicirano i skup? Puno jednostavnije i puno jeftinije i puno poštenije nego sadašnji sustav na kojega potrošimo oko 5 milijardi kuna proračuna i uvezemo više od dvije milijarde dolara hrane.

- 14:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #