Vido Bogdanović
27.02.2008., srijeda
INVENTURA
|
Smišljaju se i izmišljaju razni razlozi i opravdanja za usporene i prekinute pregovore s EU, sljedeći na redu je ZERP. Kad bi pito bilo koga od naših eurofila, svi bi ko jedan rekli da smo mi u stvari po svemu spremni odma uć u EU, samo nas ne volu Talijani i Slovenci. I recimo da veliki meštri od EU reknu, dobro, primit ćemo vas odma ako odgovorite na dva jednostavna pitanja. Prvo koliko stanovnika ima Hrvatska kako bi vas znali pribrojit ostalom stanovništvu EU? I onda bi naši vladajući bleferi počeli mucat. Te ovoliko po ovemu popisu, te onoliko po onemu popisu, više nas ima na biračkim spiskovima nego ukupno stanovnika, ne znamo koliko se prognanika vratilo, a koliko nije, imamo nešto i dijaspore itd. i tome slično. Na kraju bi morali priznat da u stvari ne znamo koliko nas ima. Neš ti kompjutera. Ne znam bili meštri uopće pitali drugo pitanje, a ono bi glasilo, kako stoji s inventurom državnih robnih rezerva? Tu bi tek nastalo mucanje, te kakve rezerve, te koje zalihe, pa strateške, pa ove, pa one. Na kraju bi morali priznat da ne znamo ni čega ni koliko imamo, a tega što imamo ne bi nitko zno objasnit đe je i vrijedi li. Uostalom, zadnja inventura je učinjena još 2000. Kad ćemo shvatit da ne znamo ko nam glavu nosi i da je osnovno pitanje hitno, odmah uredit državu kako bi s nekim normalnim mogli uopće razgovarat, a kamo li ga molit da nas primi u svoje društvo! A dotle neka nam ZERP stoji naš, možda nam ostane i koja srđela. |
- 17:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #
26.02.2008., utorak
KOSOVO
|
Ajde sad budi pametan. Priznat ili ne priznat Kosovo. Tu ne bi trebalo bit dvojbe. Brojni su razlozi zašto bi Hrvatska trebala priznat Kosovo iako je kosovska rezolucija o nezavisnosti nezakonita, odnosno suprotna međunarodnom pravu i Povelji UN. Ali je zato inicirana i potpomognuta od zapadnih sila. Sila Boga ne moli. Ili ko što bi jedan od mojih stranačkih predsjednika reko, ma hebo Statut. Sve bi to tako bilo kad se ne bi radilo i o vlastitim interesima i sigurnosti, ma i o elementarnom poštenju. Bit mali sroljo i zaletit se kroz gužvu pa zavidat nogu u glavu grogiranom sileđiji natlima nikome ne bi bilo simpatično. Ali isto tako, nikome neće smetat, pa ni samome sileđiji ako budemo pljeskali pobjedniku dok mu sudac bude dizo ruku u zrak. A sudac je, zna se, Ujedinjeni narodi. Poučak i pravilo su jednostavni, Hrvatska treba priznat Kosovo nakon što ga priznaju i u svoje članstvo prihvate Ujedinjeni narodi. Hrvatskoj tad neće nitko moći ništa predbacit, ni zagovornici, ni kočničari priznanja. Svi će morat priznat hrvatsku mudrost. Ma lako je s Kosovom, a što ćemo sa ZERP-om???? |
- 22:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #
24.02.2008., nedjelja
GROBLJA
|
Skoro promakla setemana. Nije lako držat ritam kalendara u pisanju bloga. U zadnje doba sam se nekako učesto na funeralima. Obado ili ne obado, vrijeme pomalo curi i očito se zbijaju redovi. Sve više je poznatih koje ispraćamo. Ko u plesu sa zvijezdama, svaku setemanu jedan ispada. Pričali prije nekoliko godina o vremenu, starosti, godinama, dosadašnjem i preostalom životu, kad me jedan poznanik upozorio da je o tome teško govorit bez karte i lapisa. Začuđeno sam ga pogledo, a on mi je jednostavno sve objasnio. Uzo je lapis i potego crtu na karti. Lijevi kraj crte je označio nulom, a desni brojem 76 koliko je navodno prosječni vijek muškaraca u Hrvatskoj. Onda me pito koliko imam godina. Tad sam imo 52 koje je on u približnom mjerilu označio na crti. Pomalo je iskrižo crtu od nule do oznake 52 i pokazo koliko mi preostaje ako se budem pazio i imo malo sreće. Odma su se rasplinule sve priče o "najboljim godinama". To bi otprilike izgledalo ovako: 0xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx52-----------------------76 Danas bi trebo upisat 54, ma nekako mi se ne da. Od funerala do funerala, prošeto sam se zadnjih mjeseci i Boninovom i Dančama, Mirogojem, konavoskim i otočkim grobljima, a skoro svaki dan prođem autom i preko Dupca. U novinama sam neki dan pročito još jedan u nizu članaka o budućem navodnom groblju za koje nitko ne zna kad će bit gotovo, ali barem ima direktora. Svaki put kad prođem preko Dupca ne mogu a ne promislit kako je nemjerljiva ljudska glupost, a interes šporak. Bivša općinska vlast za vrijeme one države učinila je nekoliko (previše) strateških pogrešaka u prostoru koje mi, sad oslobođeni, prosvijetljeni, informatizirani, osuvremenjeni, umjesto da ispravimo još intenzivnije provodimo. Jedna od takvih prostornih idiotarija, uz Mokošicu, Grabovicu, servisnu zonu u Čibaći, svakako je i groblje na Dupcu. Samo istinskoj budali moglo je past na pamet smjestit i gradsko i župsko groblje na Dubac, na mjesto bivšega smetlišta. Grad već dugo muku muči s nedostatkom ukopnih mjesta, pogotovo za umrle islamske vjeroispovijesti i katolike. Isto toliko dugo gotovo se namjerno odugovlači s rješenjem tog jednostavno rješivog problema. Razlog odugovlačenju je kombinacija gluposti i interesa pomiješana s primitivnim ekskluzivizmom koja je stvorila stanje u kojem se nastoji nemalo zaradit i usput prostor što dulje održavat etnički čistim i od neželjenih mrtvaca. Dubrovnik se srami svojih pokojnika. Kako drukčije razumjet našu gradonačelnicu koja je eliminirala već pripremljenu lokaciju na Nuncijati običnom glupošću da ne bi bilo lijepo vidjet groblje dok se preko velebnog predsjedničkog mosta ulazi u Grad. Očito kod zdravih oči slijepa ide po svijetu pa ne vidi da je gotovo svako mjesno i gradsko groblje u Hrvata smješteno na uzvisinu te se uz kampanio prvo ugleda kad se približavaš nekom mjestu. Nažalost, u doba donošenja ove fatalne odluke nije u svojoj službi imala novoosnovani urbanistički žiri koji bi joj sigurno pomogao izmislit uvjerljivije razloge. A pravih razloga je nekoliko. Prvi je prepuštanje groblja dvorskom projektantu koji je već ranije napravio projekat groblja na Dupcu, jasno bez natječaja. Gradnjom groblja na Nuncijati državni urbanist, koji se u urbanizam razumije ko Marica u krivi qurac, osto bi bez unosnog posla. Drugi razlog je micanje pokojnika neželjenih vjeroispovijesti dalje od Grada. Bez obzira koliko se trudili pokazat suvremenim i tolerantnim, na našem području je još uvijek nezamislivo višekonfesionalno groblje. Mrtvaci različitih konfesija odvojeni su visokim zidovima da ih ne mogu ni živi preskočit, a kamo li mrtvi. Vrijeme prolazi, ljudi umiru, mnogi umrli nemaju gdje pa ih ukopavaju na sve strane, čak i u druge države. Neka se vrate tamo okle su i došli. Za katolike i pravoslavce se još nekako i nađe mjesta, za muslimane teško. Kroz politički marketing nudilo im se i širenje groblja na Boninovu na susjedne barake. Izbori prošli, barake ostale, a umrli muslimani kud koji. Treći razlog se otkrio nedavno. Lokacija na Nuncijati treba političarima i njihovim ortacima za divelopment. Drugim riječima, kupiš zemlju ko negrađevinsku, pretvoriš je potezom pera u građevinsku, na njoj izgradiš što kuri na tržištu i zaradiš više nego da si tramako kokain. I sve po zakonu, i sve bez rizika i još se fališ razvojem. A to što samo budala može planirat stambenu gradnju na lokaciji gdje Šuica i Jambo ortački špekuliraju ne interesa nikoga. I bura, i tramuntana, i šilok, i lebić na toj lokaciji neće dozvolit otvorit prozor, a kamo li vrata. Pa što, nit će gore stat Dube ni Stipe, ni Butijer ni Nike, sami su rekli, stat će sirotinja i ugroženi, branitelji i beskućnici. Tek se čeka prava barufa oko gradnje groblja na Dupcu. Nijesu Župljani, pogotovo novodoseljeni ništa tolerantniji od svojih istomišljenika u Gradu. Učinit će sve da "onima" otežaju ukop na "svome" groblju. Župljani nijesu plan još ni donijeli, nijesu počeli ni kupovat zemlju, činjenica da se lokacija nalazi manje od 1000 metara od mora samo će otežat provedbu projekta. Kad se zbroju sve znane i skrivene okolnosti jasno je i najvećem optimistu da je vrijeme prvoga ukopa na Dupcu nepoznato daleko. A vrijeme prolazi, život čini svoje i pretvara se u smrt, prijatelji, poznanici, svojta, sugrađani umiru. Ukopavaju se kako koji. Da ne bi odabrani čekali dovršetak groblja na Dupcu pobrinula se naša gradska vlast pa planira proširit groblje na Boninovu u prostor bivše stolarije. Nakon što smo prije nekoliko godina spriječili divljački pokušaj proširenja groblja na Mihajlu, trebat će uskoro spriječit proširenje groblja na Boninovu. Baš me interesa što će o toj inicijativi reć novoosnovani žiri dokazanih urbanista. Oće li oni branit očito silovanje gradskog prostora ili će imat dovoljno znanja i poštenja savjetovat svoju izbornicu da odustane od tog bezumlja. Dok ovo pišem, a vi dok čitate, vrijeme opet prolazi. Dohodu i izbori. Opet ćemo čut obećanja o koliko sutra gotovomu groblju, a mi ćemo se susretat na funeralima onima koji se budu imali gdje ukopat. Da nije gluposti i šporkoga interesa, groblje na Nuncijati bi već bilo gotovo, a Dubrovnik ne bi bio grad koji se srami svojh umrlih. |
- 22:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #
18.02.2008., ponedjeljak
A NATO?
|
Meni? Ne hvala! |
- 12:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #
13.02.2008., srijeda
POMORSKA STRAŽA
|
Pomalo se bliži kraju saga o plutajućem Turčinu koja će po svemu sudeći okončat bez tragičnih posljedica osim troškova osiguravatelju i vlasniku. U doba ovakvog tržišta brodskog prostora možemo slobodno reć, pala muha na medvjeda. Domaći spin doktori već su pilu okrenuli naopako i naciji objasnili kako smo odlično odreagirali i bez negativnih posljedica nešto i zaradili. Nove vijesti stižu stare, medijski talog polako pokriva nedorečene događaje, javnost je zaokupljena novim korupcijskim aferama, lažnim intervjuima, svjetskim katastrofama, a i Holandezi su nas potopili na Poljudu uz to što kolaju kajmak u našem ZERP-u. Ko što u zaborav pomalo pada istinska ovoljetna tragedija vatrogasaca na Kornatu bez da se uopće preispitao postojeći organizacijski model protupožarne zaštite, dapače, predsjednik Vlade je odmah nakon nesreće izjavio da se u sustavu ništa neće mijenjat, tako će i ova, u usporedbi s Kornatskom tragedijom minorna nezgoda brzo u zaborav bez da će se izvuć ikakve pouke u cilju boljeg upravljanja kriznim stanjima na moru. A tijek događanja za nezgode koja još uvijek traje pokazao je da sustav ili ne postoji ili ne funkcionira. Između redaka moglo se naslutit da je postupcima spašavanja, gašenja, sprječavanja zagađenja, i što ja znam čega još trebalo upravljati ili zapovijedati nešto što se zove Nacionalna središnjica za traganje i spašavanje na moru. Moram priznat da je to za mene nekakva virtualna institucija amorfnog sadržaja nepoznatog zapovjednika i mornara, vjerojatno opet nekakva Čerčilovska komisija. Od brojnih službi na moru, prve dane se na poprištu nesreće moglo vidjet par remorkera i kanaderi uz mucave dužnosnike koji su svojim izjavama izazivali potpunu konfuziju kod novinara i javnosti. Konkretno se interveniralo tek kad su stigli talijanski remorkeri i odmah brod stavili pod kontrolu uzevši ga u tegalj i kad su se na brod ukrcali holandski vatrogasci. Do tad mi jesmo tek hladili užareni brod prepušten vremenu i strujama. Čemu mi plaćamo i zašto imamo tolike službe na moru, nabrojimo tek ratnu mornaricu, policiju, obalnu stražu, kapetanije, kad nisu u stanju stavit pod kontrolu školski primjer nezgode na moru koja se kao naručena dogodila tek petnaestak milja od kraja, u samu zoru po potpunoj bunaci i odličnoj vidljivosti? Stvari ne funkcioniraju i nameće se jednostavno pitanje, zašto se upravljanje i zaštita uz spašavanje ne prepusti jednoj jedinstvenoj polivalentnoj službi koja bi kompetentno preuzela nadležnost i odgovornost nad najvrjednijim, a istovremeno i najosjetljivijim hrvatskim prirodnim resursom – Jadranom? Umjesto da se po moru neusklađeno mota desetak službi čije se nadležnosti često preklapaju, a još češće ostavljaju praznine nenadležnosti, dovoljno je na hrvatskom Jadranu imati jednu paravojnu službu, nazovimo je Hrvatska pomorska straža, svojevrsna pomorska žandarmerija ili rejnđeri. U mirno doba služba bi uz prvenstveni zadatak čuvanja teritorijalnog (zerpovskog) integriteta nadzirala i sve ostale aktivnosti na moru i priobalju vezano za more, od sigurnosti plovidbe do spašavanja, od bespravne plovidbe do šverca, ribarstva do onečišćenja. U slučaju rata služba bi se podredila glavnom stožeru OSRH. Pomorska straža bila bi organizirana kao državna upravna institucija u nadležnosti Vlade RH sa zapovjednikom i stožerom odgovornim predsjedniku Vlade. Uz pomorsku komponentu (flotu) služba bi raspolagala zračnim snagama (zrakoplovi i helikopteri za osmatranje i spašavanje, kanaderi) i instalacijama na kopnu (luke, radarske postaje i osmatračnice, svjetionici). Uz ovakvu državnu službu na moru trebale bi postojati tek kapetanije i lučke uprave s jasno definiranim nadležnostima. Sve ostale službe bi trebalo uključiti u Pomorsku stražu, posebno ratnu mornaricu koja u principu ničemu ne služi nego za parade i nepotrebno trošenje javnog novca. Zašto pomorska a ne obalna straža. Obalne straže imaju države koje uz to imaju veće ili manje ratne mornarice. U takvim odnosima, obalne straže imaju prvenstvenu zadaću nadzora priobalja. Budući Hrvatska ne bi trebala imati ikakve ambicije sudjelovati svojim pomorskim snagama izvan naših voda (teritorijalnog i gospodarskog pojasa) nama je sasvim dovoljna sigurnosna organizacija profila obalne straže koju bi upravo zbog sveobuhvatnosti nazvao Pomorskom stražom čime bi se i iz naziva prepoznala nadležnost sveukupnog sigurnosnog djelovanja na cijelom akvatoriju Hrvatske. Ovakvom organizacijom sigurnosne službe na hrvatskom moru dobili bi znatno jeftiniju i nemjerljivo učinkovitiju službu primjerenu veličini akvatorija, očekivanim zadacima, financijskim, kadrovskim i tehnološkim mogućnostima relativno male nacije od 4,5 milijuna stanovnika. U slučaju postojanja Pomorske straže za nedavne nezgode turskog broda sigurno bi operacija spašavanja i gašenja bila puno učinkovitija, a bili bi u prilici od kompetentnih zapovjednika Pomorske straže čuti jasne i nedvosmislene informacije o nesreći i tijeku spašavanja. A za slučaj propusta ili grešaka u očekivanoj i propisanoj reakciji jasno bi se znale odgovorne osobe. Ovako nam ne preostaje ništa drugo nego uzdat se u puku sreću i po onu vlašku, hvalit more a držat se kraja te i dalje financirat brojne "admirale" na svojim smiješnim flotama. |
- 21:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
11.02.2008., ponedjeljak
TAOCI
|
Iako je svečana sjednica, koristim prigodu poručiti izvođaču i investitoru da se konačno usklade i prestanu držati Grad svojim taocem. - navodne su riječi dubrovačke gradonačelnice izrečene na svečanoj sjednici Gradskog vijeće na Kandeloru, a sve u prigodi Dana grada, Feste Svetoga Vlaha. Tako je barem prenijelo nekoliko novina i portala. Kao što izgradnja garaže na Ilinoj glavici predstavlja kapitalni, projekt svih projekata aktualne gradske uprave, tako i ova izjava gradonačelnice predstavlja vrhunac dosad primjenjivane tzv. spin vještine, ili po našku, «okretanja pile naopako» u njenoj komunikaciji s javnošću. Moram priznat da sam se zaprepastio do kud može ići bezočnost javne osobe, usporediv je tek njen šef, neprikosnoveni spin doktor. Na svečanoj sjednici gdje se uvriježilo dosadno nekritičko referiranje o svojim navodnim uspjesima uz minhauzenske najave budućih projekata, gradonačelnica se našla u gabuli kako objasniti javnosti zašto ne može slavodobitno potvrditi ranije kategorično najavljivanje otvaranja garaže za početak ovogodišnje sezone. Za par mjeseci su navodno prvi auti trebali uć u garažu, a kako sad stvari stoje, nitko ne može najavit, a kamo li obećat kad će se to dogodit, ili još teže, hoće li se djeca iz osnovne škole Marina Držića zaigrati u novoj sportskoj dvorani baš za njegove obljetnice? I kad je već propala prilika pred najvišim uzvanicima pohvalit se SVOJIM velikim infrastrukturnim uspjehom, priliku treba iskoristit pa za kašnjenje i bezizglednost projekta okrivit nekoga drugog. Ostavimo po strani pitanje koliko nesretna garaža jest ili nije strateško rješenje prometnih teškoća u Dubrovniku. Iako kroz nekoliko godina izravno uključen u ostvarenje tog projekta, još nisam siguran hoće li privlačenje prometa u garažu od 700 mjesta poboljšat ili pogoršat ukupno stanje u prometu. Ideja o garaži na ovoj lokaciji seže u osamdesete prošlog stoljeća, ali tek njen završetak i puštanje u rad potvrdit će ili negirat opravdanost ovog projekta. Vratimo se samom ostvarenju projekta. Bez obzira na njegovu konačnu učinkovitost, sama činjenica da će opteretit gradski proračun za dvadesetak milijuna eura uvećano za kamate i umanjeno za prihode garaže, cijeli projekt čini izuzetno važnim, što bi po modernu rekli – strateškim. Bez obzira na tajnost ili javnost ugovora, bez obzira na titular investitora, financijera, izvođača, projektanata, nadzora, itd., itd., projekt se defakto razvija i ostvaruje u interesu i za račun Grada. I što smo sad dočekali? Dočekali smo da gradonačelnica, osoba koja zastupa i predstavlja Grad, javno na svečanoj sjednici prizna da je projekt od strateškog interesa za Grad izvan njene, odnosno gradske kontrole. Zaboravila je gradonačelnica priznat još nekoliko stvari. Prvo i najvažnije da će sve to Grad na koncu platit. Zaboravila je reć da je pogodovala i u izboru investitora i u izboru izvođača. Ni projektant joj nije bio nepoznat. Zaboravila je reć i da je investitoru bila osigurala solde tereteći gradsku nekretninu. Zaboravila je reć da je potpisala ugovor s investitorom bez da ga je pročitala, jer kako je tad izjavila, ima povjerenja u svoje suradnike. Kakvi su to međusobni odnosi u kojima Grad preuzima obvezu pokrića cijele investicije bez da ima mogućnost i pravo potpune kontrole projekta!?! Neko je u cijeloj priči lud, a čini mi se da smo ko i do sad ludi bili i ostali mi koji pijemo ovakve priče u kojima je uvijek netko drugi kriv, a na kraju ćemo mi sve platit. Iako često moramo slušat kuknjavu nad ograničenom nadležnošću koju Gradu ostavljaju propisi centralizirane države, ova gradska uprava je bez obzira na propise (ne)svjesno odustala od (su)odlučivanja u velikim projektima ko što su Solitudo, Centar iza grada, Atlasova zgrada na Pilama, Atlasova zgrada na Luži, sutra groblje na Dupcu, nitko ne zna što je s golfom na Srđu. Ovo je tek ono što se zna ili djelomično zna, upitno je od koliko se projekata još odustalo ili koliko ih se poklonilo podobnima. Nikad sebi neću oprostit što sam podlegao pritiscima i sudjelovao u prodaji Imperialu placete između maloga i velikoga Imperiala, čime je Grad izgubio svaku mogućnost sudjelovanja u odlučivanju kolik i kakav (Hilton) Imperial treba i smije bit. Ovako, objedinjavanjem cijele građevinske parcele investitori i projektanti su, podčinivši nadležne državne službe, samostalno i suprotno važećem detaljnom planu unakazili vrijedni gradski prostor. Prije nekoliko godina me jedan naš sugrađanin fermo na Stradunu i pito, Vido znaš li što je Imperial? Začuđen, nisam upravo ni razumio pitanje. Slijedio je brz odgovor, 150% greška u prostoru! I dalje začuđen pito sam za objašnjenje. Jednostavno, prvi Imperial je 100% greška u prostoru, jer da nije izgrađen u ono imperialno doba sad ga se nitko ne bi usudio izgradit, a njegova obnova i dogradnja daljnjih su 50% greške u tom osjetljivom prostoru. Tad mi se to činilo vrlo logičnim, ali danas više ne. Danas kad se sama gradska uprava sprema još bliže gradu srušit nekoliko povijesnih zgrada i vrtova kako bi izgradili natkriveni autobusni terminal za, gle apsurda, dovozit turiste koji dolaze uživat u starom i očuvanom Dubrovniku. Jedan dan suosjećamo s našom vlašću zbog pomanjkanja lokalne nadležnosti, a sutradan bi im razočarani digli i onoliko koliko imaju, jer očito ne znaju što im je činit! Ostavili im ili oduzeli velike ili male ovlasti svejedno ostajemo njihovi taoci. |
- 11:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
08.02.2008., petak
VLAŠKA DRŽAVA
|
Uz guranje u srednju Europu (ne daj bože spomenut (jugo)istok Europe ili Balkan) nikad ne propuštamo naglasit da smo pomorska, jadranska, mediteranska država. Stalno to naglašavamo, koristimo svaku priliku za puhat se svojom pomoračkom tradicijom, sadašnjošću i bome svijetlom budućnošću. I dok se tako hvalimo bez pokrića, svakodnevnica nas iz dana u dan demantira, i potvrđuje da smo sve više vlaška država koja bježi i zazire od mora. Jadranska orijentacija tako pomalo postaje brdska. I došlo jajce na prigance. Godinama smo svi licitirali našom, hrvatskom izmišljotinom – ZERP-om. Nemajući snage, volje ni hrabrosti, naši političari su izmislili i kilavo proglasili zaštićeni ekološko ribolovni pojas, umjesto da su ko krštena čeljad jednostavno proglasili gospodarski pojas pa da ih cijeli svijet razumije, i Talijani i Slovenci. Ovako se i jedni i drugi činu ludi ko da ne razumiju o čemu se radi. I dok se približavala primjena takozvanoga ZERP-a, i jedni i drugi i treći, i oni na vlasti, i oni u opoziciji i oni koji nikad neće bit ni u vlasti ni u opoziciji, zaklinjali su se svim i svačim da nema odstupanja od ZERP-a. Nakon što je ZERP stupio na snagu, otkrilo se da nemamo propise po kojima bi mogli zaštitit taj famozni pojas, da nemamo brodovlja koje bi poslali da kontrolira naše novo more, i što je najgore, odjednom je ponestalo volje provodit vlastite odluke. ZERP je odjednom navodno posto glavna prepreka ostvarenju našeg navodno strateškog nacionalnog interesa, brzog ulaska u EU. Umjesto logičnih motiva za proglašenje i zaštitu našeg gospodarskog pojasa, ZERP je odjednom postao jeftino nacionalno, pa čak i nacionalističko pitanje koje navodno potežu desne ksenofobne nacionalističke snage euroskeptika i nazadnjaka. Što je toliki morski prostor i podmorje u usporedbi s čašću i slašću primitka u društvo odabranih koji će onda puno jednostavnije krčmit naše morske i kontinentalne potencijale. I tako u ovoj zemlji divljih i lijenih brđana ima previše bogatstva za 4 – 4 i po milijuna ljudi kojih je svaki dan sve manje. Što ne bi sve to lijepo podijelili s našim susjedima kojih ima ko Kineza i koji su svoja bogatstva već uglavnom potrošili, ribu izribali, vode zagadili, obalu izbetonirali, zemlju iscrpili, šume iskrčili. Prvo na red došlo more i podmorje, ko bi se topio po debelome moru i uribanu ribu opet prodavo Talijanima, neka je sami hvataju i tako je riba možda njihova, zalutala u naš dio Jadrana. Nakon što smo razbucali gotovo sve brodarske kompanije, od škverova učinili gubitaše i invalide, omrznuli navegavanje i bavljenje morem kod mladosti, na red je došo ZERP, nismo ga ni proglasili, a već bi ga izdali. Hvali more drž se kraja, i to debeloga. Kako stvari stoje uskoro ćemo odustat i od onih 12 milja teritorijalnog mora i puštit druge da kontroliraju to nesretno more sve do obalne crte i to po plimi. Susjedima smo već dopustili da kontroliraju hrvatsko more uz Prevlaku u Boki, a na dobrom putu smo da im to damo i u Savudriji. Neposredna havarija turskog RO-RO broda samo potvrđuje da jednostavno ne znamo što bi s vlastitim morem. U dva dana tragikomedije nadomak Istre javno smo pred kamerama demonstrirali da nemamo pojma što nam je činit u ovakvim nezgodama koja je ovaj put prošla bez žrtava i po svemu sudeći bez onečišćenja. Stekao se dojam da se jednostavno ne zna tko zapovijeda akcijom gašenja i spašavanja broda i okoliša. Pred kamerama su se redali ministri, državni tajnik, vatrogasni zapovjednik i još neke face koje su uglavnom mucale, ali indikativno je da u dva dana spasilačkih aktivnosti nismo mogli vidjet ni čut niti jednu odgovornu osobu koja bi bila pomoračke profesije i znanja. Javnosti su predstavljani ljudi koji pojma nemaju o moru i pomoračkom ponašanju. Kad se sad potegne crta (ako je već smijemo potegnut) mogu se utvrdit katastrofalne činjenice: - nakon zaprimanja obavijesti o nesreći na brodu 15 milja od Rovinja, posadu je pokupio grčki prolazeći brod i odveo u svoje odredište, Veneciju - prvi dan je tek taj jedan remorker intervenirao na mjestu nesreće - cijeli prvi dan su požar pokušavali staviti pod kontrolu kanaderima - cijeli prvi dan je bila bunaca, a naši stratezi su prizivali buru koja bi naše probleme otpuhala mrskim Talijanima - javno je rečeno da se razmatra mogućnost raketiranja i potapanja broda ukoliko bi ga vrijeme nosilo prema obali Istre - ministar od mora je u svom obraćanju javnosti uglavnom govorio o troškovima koje ćemo svakako naplatit - Glavašev ministar od policije bolje da nije ništa ni govorio - cijeli prvi dan, iako je bila bunaca, naši remorkeri nisu uzeli brod u tegalj i na taj način kontrolirali situaciju - spravili smo 2 km protu polucijskih brana koje smo navodno namjeravali postavit oko broda na pučini ukoliko bi došlo do izlijevanja ulja bez da je itko objasnio kako bi onda preko brane pristupili brodu u slučaju potrebe, te koju korist bi imali od brana nakon što zapuše kao što je zapuhalo drugi dan - nakon što su došli na mjesto nesreće drugi dan, talijanski remorkeri su odmah uzeli brod u tegalj i na taj način osigurali svoj «plijen», a nama ostavili da i dalje štrcamo po brodu - na koncu se ispostavilo da leteći Holandezi nisu nikakvi supermeni već tek dobro obučeni vatrogasci kakve bi valjda i mi trebali imat u svojim interventnim postrojbama - cijelo vrijeme se špekuliralo o tome što vlasnik broda želi i odlučuje, u neznanju zaboravljajući činjenicu da je brod napušten i da se nalazio u zoni naše, hrvatske pune odgovornosti i da smo mi jedini bili pozvani odlučiti što i kako činit s brodom dok se ne dovede u stabilno stanje, i tek onda uhvatit vlasnika za uši zbog sranja koje čini u našemu ZERP-u - na kraju ispada da se požar na brodu sam ugasio uz činjenicu da je luto kud su ga more i vjetar nosili time da su naši remorkeri ipak oplatu držali stabilnom kako ne bi pukla zbog toplinskog naprezanja. I što na kraju zaključit? Jednostavno, klonimo se mora. Onima koji bi znali i htjeli upravljati normalnim i kriznim aktivnostima vezanim uz more nema mjesta u odgovornim službama, dok debeloguzi šupci čuvaju svoje fotelje relativizirajući stvarne nacionalne interese i sramoteći nas kao pomorsku naciju ignorirajući solidarnost kao osnovni postulat življenja s morem. I na kraju, je li netko u cijelom ovom cirkusu negdje vidio mornaricu, obalnu stražu, pomorsku policiju, sve one nakinđurene oficirčine i kapetane koji nas znaju izvještavati o oduševljenosti naših partnera nakon uspješno provedenih namještenih zajedničkih vježbi? Ja ih nisam nigdje vidio ni čuo. Vlasi hvale more a držu se kraja. I nakon kraja, što će bit kad se neka slična nesreća dogodi negdje nasred Jadrana, pokraj Palagruže ili Jabuke baš kad zapuše šilok? Hebe nam se, neće valjda! |
- 20:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #
06.02.2008., srijeda
HRVATSKI NACIONALNI INTERES
|
Okrenulo vrijeme. Još sinoć. Danas je bilo ko proljeće. Sigurno će, ako već nijesu, uskoro procvjetat mijenduli. Kako sad stvari stoje, od prve februarske bure očekuje se da zaštiti naš ZERP, i to onaj ekološki dio, pa da zapaljeni turski brod otpuše Talijanima. Kad već kradu hrvatsku ribu eto im i turski brod. Kako naša dva ministra, ko Lolek i Bolek zapaljeni brod pokušavaju gasit Kanaderom, ništa im drugo i ne preostaje nego operativni štab gašenja prebacit u metereološki zavod i čarajući prizivat buru. Možda bi sa sobom trebali uzet i Juru Radića, on je stručnjak za burovite projekte. Od jučer, od kad sam obnovio svoje blogiranje, razmišljam o onim nesretnim interesima, i hrvatskim, i nacionalnim, i strateškim. I nijesam na čisto što i kako s njima. Hrvatski nacionalni interes – može li mi neko pomoć otkrit ČIJI je to ili ČIJI bi trebo bit interes? Već vas čujem, viđi budale, pa u samom nazivu piše, hrvatski i nacionalni. E tu sam vas čeko. Znači li to da govorimo ili razumijemo da je to interes od nacije Hrvata, od hrvatskoga naroda? Znači li to da je hrvatski nacionalni interes interes hrvatskog naroda, hrvatske nacije? Dobro, ako je hrvatski nacionalni interes interes hrvatskoga naroda, znači li to da je to interes svih Hrvata ma gdje živjeli ili samo Hrvata koji žive u Hrvatskoj, i znači li to da to nije interes ostalih koji slučajno ili namjerno žive u Hrvatskoj, a nijesu Hrvati? Moram priznat da nisam siguran u odgovor. Uvažavajući činjenicu da je Hrvatska nacionalna država Hrvata uz dekoraciju ostalih nacionalnih manjina, nameće se zaključak da je hrvatski nacionalni interes interes Hrvata, a ostalima ako valja dobro valja, a ako im ne valja – ko im je kriv! Tako to ispada dok državu organiziramo kao nacionalnu, a ne građansku. Moram priznat da me prije nekoliko mjeseci dodatno zbunio predsjednik Mesić. Ne sjećam se više je li nekome vanka brzojavom slo čestitku ili sućut, ma je brzojav posolo «u svoje ime i u ime hrvatskoga naroda». Hoće reć da brzojav nije poslo u ime svih građana (i seljaka), odnosno da ga nije poslo i u ime svih onih koji nijesu Hrvati. Da je to učinio netko drugi ne bi se čudio, ali me čudi da je Mesić zaboravio na «ostale» iako sam siguran da su oni svi do jednoga, kad su izašli na izbore, glasali za njega, a ne za Suzanu. Sve u svemu, nijesam baš siguran čiji je to nacionalni interes kojim naši političari licitiraju po nekoliko puta na dan. Još je teže pitanje ŠTO je hrvatski nacionalni interes? Ne mogu zaboravit, odnosno ne mogu se ne sjetit dva čovjeka, političara i generala, i jednoga problema u kojemu je jedan dan nacionalni interes bio ne isporučit hrvatskog generala, a drugi dan isporučit hrvatskog generala. Da se razumijemo, radi se o istom generalu i istom političaru. Nit sam skrivo, nit sam hapsio i isporučivo generala, no moram priznat da mi ovakve akrobacije nijesu jasne. Kad slušaš naše političare gotovo se podrazumijeva da je što brže uključenje u euroatlantske integracije prvenstveni hrvatski nacionalni interes! S druge strane, ako je vjerovat ispitivanjima javnog mnijenja, ispada da je pola ili manje nacije za uključenje Hrvatske u euroatlantske integracije, odnosno u NATO i EU. I sad ti budi pametan, kakav je to vrhovni nacionalni interes kad za njega nije najmanje pola nacije ?!?. Bilo bi dobro kad bi netko jasno i nedvosmisleno prvo definirao čiji je to nacionalni interes, a onda što je nacionalni interes na način da to bude prihvaćeno velikom većinom hrvatskih građana kao što je svojevremeno bilo odlučeno o napuštanju Jugoslavije. |
- 20:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #
05.02.2008., utorak
EU
|
Zadnja dva-tri dana u novinama se optužuje Jožu Friščića da ima različit stav oko ulaska u EU, različit stav od koalicijskog partnera, Sanaderovog Hadezea. Navodno je Joža negdje reko da neće bit tragedija ako u EU ne uđemo do 2011., odnosno da nije važno kad ćemo, već kako ćemo uć, dok navodno Hadezeu nije važno kako ćemo, nego kad ćemo uć. Novinari i komentatori stalno u svojim analizama Friščićevog i Sanaderovog navodnog stava koriste pojam «nacionalni interes», «hrvatski nacionalni interes», «hrvatski strateški nacionalni interes», i gotovo svi, ko da su na Sanaderovoj plaći zagovaraju što skoriji ulazak u EU. Nijesam velike pameti, ma sam skupio neku godinu i opet mi neke stvari nijesu jasne. «Hrvatski nacionalni interes» i sve izvedenice ovog složenog pojma upotrebljavaju se kao svima dobro poznate i neupitne poštapalice. Uspoređujući tko sve, na koji način i u kojim prigodama koristi ove pojmove, moram priznat da mi nije potpuno jasno ŠTO je to i ČIJI je to «hrvatski strateški nacionalni interes». «Hrvatski strateški nacionalni interes», «hrvatski nacionalni interes» ili «nacionalni interes» je NEŠTO što bi moralo bit jasno definirano i opće prihvaćeno. Nažalost, niti je definirano, niti je igdje prihvaćano, korisnici smatraju da je dovoljno uvalit «nacionalni» i «hrvatski» pa onda to postane neupitan argumenat. Neću sad više rastezat ovu temu, vratit ću se na nju za koji dan. Činjenica je tek da svi zagovornici brzog ili sporog ulaska u EU objašnjavaju to kao «strateški nacionalni interes». Ostavimo po strani da me osobno puno više impresioniraju Norveška, Island i Švicarska u usporedbi s Bugarskom, Rumunjskom ili Slovačkom, vratimo se sporom Joži kojemu se ne žuri u EU. U čemu je njegova (i Haesesova) navodna krivnja zbog koje ga dežurni kolumnisti i analitičari prozivaju? Ako pročitate intervju Vilia Matule u zadnjemu Feralu nešto će vam bit jasnije, meni barem jest. Na pitanje o Uniji Matula među ostalim odgovara: «Što se Evropske Unije tiče, svima je jasno da ne ulazimo mi u nju, nego ona u nas, da nas rihta kako bi joj bolje legli. Bilo bi bolje da mi ulazimo u Europu. To bi značilo da sami čistimo svoje smeće, rješavamo probleme i da nam nije potreban tutor.» Unija je već ovdje, preuzela je banke, medije, komunikacije, dio energetike, veliki dio turističke industrije itd. Kad ćemo i kako formalno uć u Uniju zavisi od interesa naših novih vlasnika i vjerovnika, ne od uvjeta koji nam se postavljaju bez obzira koliko to nastojali tako prikazati i mi i oni. Stoga tzv. pregovori oko formalnog ulaska u Uniju nisu ništa drugo do obična lakrdija kojom se nastoji daljnje oslabiti naš neokolonijalni položaj u kojem smo mi kolonisti a ne kolonizatori (da ne bi bilo zabune!). Ako već moramo, a kažu da moramo i da nemamo drugog izlaza, uć u EU, postavlja se jednostavno pitanje: «Možemo li kroz pregovore optimalizirati uvjete pod kojima ćemo uć u Uniju te na taj način zaštiti hrvatske nacionalne interese (bez obzira čiji i koji to bili interesi) ili moramo spuštenih gaća bit presretni kad nas se udostoji primit u društvo izabranih nakon što ispunimo sve postavljene uvjete, ucjene i reket koji nam se stalno podmeću kao standardi koje moramo ostvariti????». U Uniju možemo uć pod za nas povoljnim ili nepovoljnim uvjetima. Ako povoljnost uvjeta ovisi o dužini pregovaranja, onda trebamo dugo pregovarat kako bi postigli što bolje uvjete pristupa, pa taman ušli tek 2020., pet godina iza Srbije. I tu se potpuno slažem s Jožom, pregovarajući o ulasku u Uniju moramo razmišljati o našim interesima, a time ćemo na najbolji način zadovoljit i interese Unije ma što oni bili. |
- 19:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Šilok
|
Ultimi je od karnevala. Skoro će dvije godine kako sam posto zadnji blog. Baš sam se ulijenio. Prije par mjeseci sam negdje čito novinsku polemiku u kojoj su polemičari jedan drugome predbacili da pišu zbog (osobne) frustriranosti. Nijesam na to obraćo naročitu pažnju, ali kako vrijeme prolazi sve više mi se čini kako su bili u pravu. Šilok je, mideca se uvukla u svaku poru, dna od nogavica su mokra. Nije baš neko veselo vrijeme za obnavljanje bloga. Dobro je Karlo jutros reko da stalno nešto prigovaram, i to uglavnom sebi u brk. Ima pravo, što ne bi svoja prigovaranja napiso i objavio, i tako ih ne mora čitat ko neće. Amo provat, pa ćemo viđet što će se dogodit s frustracijom. Ma neka prvo okrene vrijeme i ferma šilok. |
- 13:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||