Zadnja dva-tri dana u novinama se optužuje Jožu Friščića da ima različit stav oko ulaska u EU, različit stav od koalicijskog partnera, Sanaderovog Hadezea. Navodno je Joža negdje reko da neće bit tragedija ako u EU ne uđemo do 2011., odnosno da nije važno kad ćemo, već kako ćemo uć, dok navodno Hadezeu nije važno kako ćemo, nego kad ćemo uć.
Novinari i komentatori stalno u svojim analizama Friščićevog i Sanaderovog navodnog stava koriste pojam «nacionalni interes», «hrvatski nacionalni interes», «hrvatski strateški nacionalni interes», i gotovo svi, ko da su na Sanaderovoj plaći zagovaraju što skoriji ulazak u EU.
Nijesam velike pameti, ma sam skupio neku godinu i opet mi neke stvari nijesu jasne. «Hrvatski nacionalni interes» i sve izvedenice ovog složenog pojma upotrebljavaju se kao svima dobro poznate i neupitne poštapalice. Uspoređujući tko sve, na koji način i u kojim prigodama koristi ove pojmove, moram priznat da mi nije potpuno jasno ŠTO je to i ČIJI je to «hrvatski strateški nacionalni interes».
«Hrvatski strateški nacionalni interes», «hrvatski nacionalni interes» ili «nacionalni interes» je NEŠTO što bi moralo bit jasno definirano i opće prihvaćeno. Nažalost, niti je definirano, niti je igdje prihvaćano, korisnici smatraju da je dovoljno uvalit «nacionalni» i «hrvatski» pa onda to postane neupitan argumenat. Neću sad više rastezat ovu temu, vratit ću se na nju za koji dan. Činjenica je tek da svi zagovornici brzog ili sporog ulaska u EU objašnjavaju to kao «strateški nacionalni interes».
Ostavimo po strani da me osobno puno više impresioniraju Norveška, Island i Švicarska u usporedbi s Bugarskom, Rumunjskom ili Slovačkom, vratimo se sporom Joži kojemu se ne žuri u EU. U čemu je njegova (i Haesesova) navodna krivnja zbog koje ga dežurni kolumnisti i analitičari prozivaju?
Ako pročitate intervju Vilia Matule u zadnjemu Feralu nešto će vam bit jasnije, meni barem jest. Na pitanje o Uniji Matula među ostalim odgovara: «Što se Evropske Unije tiče, svima je jasno da ne ulazimo mi u nju, nego ona u nas, da nas rihta kako bi joj bolje legli. Bilo bi bolje da mi ulazimo u Europu. To bi značilo da sami čistimo svoje smeće, rješavamo probleme i da nam nije potreban tutor.» Unija je već ovdje, preuzela je banke, medije, komunikacije, dio energetike, veliki dio turističke industrije itd. Kad ćemo i kako formalno uć u Uniju zavisi od interesa naših novih vlasnika i vjerovnika, ne od uvjeta koji nam se postavljaju bez obzira koliko to nastojali tako prikazati i mi i oni.
Stoga tzv. pregovori oko formalnog ulaska u Uniju nisu ništa drugo do obična lakrdija kojom se nastoji daljnje oslabiti naš neokolonijalni položaj u kojem smo mi kolonisti a ne kolonizatori (da ne bi bilo zabune!).
Ako već moramo, a kažu da moramo i da nemamo drugog izlaza, uć u EU, postavlja se jednostavno pitanje: «Možemo li kroz pregovore optimalizirati uvjete pod kojima ćemo uć u Uniju te na taj način zaštiti hrvatske nacionalne interese (bez obzira čiji i koji to bili interesi) ili moramo spuštenih gaća bit presretni kad nas se udostoji primit u društvo izabranih nakon što ispunimo sve postavljene uvjete, ucjene i reket koji nam se stalno podmeću kao standardi koje moramo ostvariti????».
U Uniju možemo uć pod za nas povoljnim ili nepovoljnim uvjetima. Ako povoljnost uvjeta ovisi o dužini pregovaranja, onda trebamo dugo pregovarat kako bi postigli što bolje uvjete pristupa, pa taman ušli tek 2020., pet godina iza Srbije. I tu se potpuno slažem s Jožom, pregovarajući o ulasku u Uniju moramo razmišljati o našim interesima, a time ćemo na najbolji način zadovoljit i interese Unije ma što oni bili.
Post je objavljen 05.02.2008. u 19:14 sati.