Iako je svečana sjednica, koristim prigodu poručiti izvođaču i investitoru da se konačno usklade i prestanu držati Grad svojim taocem. - navodne su riječi dubrovačke gradonačelnice izrečene na svečanoj sjednici Gradskog vijeće na Kandeloru, a sve u prigodi Dana grada, Feste Svetoga Vlaha. Tako je barem prenijelo nekoliko novina i portala.
Kao što izgradnja garaže na Ilinoj glavici predstavlja kapitalni, projekt svih projekata aktualne gradske uprave, tako i ova izjava gradonačelnice predstavlja vrhunac dosad primjenjivane tzv. spin vještine, ili po našku, «okretanja pile naopako» u njenoj komunikaciji s javnošću. Moram priznat da sam se zaprepastio do kud može ići bezočnost javne osobe, usporediv je tek njen šef, neprikosnoveni spin doktor.
Na svečanoj sjednici gdje se uvriježilo dosadno nekritičko referiranje o svojim navodnim uspjesima uz minhauzenske najave budućih projekata, gradonačelnica se našla u gabuli kako objasniti javnosti zašto ne može slavodobitno potvrditi ranije kategorično najavljivanje otvaranja garaže za početak ovogodišnje sezone. Za par mjeseci su navodno prvi auti trebali uć u garažu, a kako sad stvari stoje, nitko ne može najavit, a kamo li obećat kad će se to dogodit, ili još teže, hoće li se djeca iz osnovne škole Marina Držića zaigrati u novoj sportskoj dvorani baš za njegove obljetnice?
I kad je već propala prilika pred najvišim uzvanicima pohvalit se SVOJIM velikim infrastrukturnim uspjehom, priliku treba iskoristit pa za kašnjenje i bezizglednost projekta okrivit nekoga drugog.
Ostavimo po strani pitanje koliko nesretna garaža jest ili nije strateško rješenje prometnih teškoća u Dubrovniku. Iako kroz nekoliko godina izravno uključen u ostvarenje tog projekta, još nisam siguran hoće li privlačenje prometa u garažu od 700 mjesta poboljšat ili pogoršat ukupno stanje u prometu. Ideja o garaži na ovoj lokaciji seže u osamdesete prošlog stoljeća, ali tek njen završetak i puštanje u rad potvrdit će ili negirat opravdanost ovog projekta.
Vratimo se samom ostvarenju projekta. Bez obzira na njegovu konačnu učinkovitost, sama činjenica da će opteretit gradski proračun za dvadesetak milijuna eura uvećano za kamate i umanjeno za prihode garaže, cijeli projekt čini izuzetno važnim, što bi po modernu rekli – strateškim. Bez obzira na tajnost ili javnost ugovora, bez obzira na titular investitora, financijera, izvođača, projektanata, nadzora, itd., itd., projekt se defakto razvija i ostvaruje u interesu i za račun Grada. I što smo sad dočekali? Dočekali smo da gradonačelnica, osoba koja zastupa i predstavlja Grad, javno na svečanoj sjednici prizna da je projekt od strateškog interesa za Grad izvan njene, odnosno gradske kontrole. Zaboravila je gradonačelnica priznat još nekoliko stvari. Prvo i najvažnije da će sve to Grad na koncu platit. Zaboravila je reć da je pogodovala i u izboru investitora i u izboru izvođača. Ni projektant joj nije bio nepoznat. Zaboravila je reć i da je investitoru bila osigurala solde tereteći gradsku nekretninu. Zaboravila je reć da je potpisala ugovor s investitorom bez da ga je pročitala, jer kako je tad izjavila, ima povjerenja u svoje suradnike. Kakvi su to međusobni odnosi u kojima Grad preuzima obvezu pokrića cijele investicije bez da ima mogućnost i pravo potpune kontrole projekta!?!
Neko je u cijeloj priči lud, a čini mi se da smo ko i do sad ludi bili i ostali mi koji pijemo ovakve priče u kojima je uvijek netko drugi kriv, a na kraju ćemo mi sve platit.
Iako često moramo slušat kuknjavu nad ograničenom nadležnošću koju Gradu ostavljaju propisi centralizirane države, ova gradska uprava je bez obzira na propise (ne)svjesno odustala od (su)odlučivanja u velikim projektima ko što su Solitudo, Centar iza grada, Atlasova zgrada na Pilama, Atlasova zgrada na Luži, sutra groblje na Dupcu, nitko ne zna što je s golfom na Srđu. Ovo je tek ono što se zna ili djelomično zna, upitno je od koliko se projekata još odustalo ili koliko ih se poklonilo podobnima.
Nikad sebi neću oprostit što sam podlegao pritiscima i sudjelovao u prodaji Imperialu placete između maloga i velikoga Imperiala, čime je Grad izgubio svaku mogućnost sudjelovanja u odlučivanju kolik i kakav (Hilton) Imperial treba i smije bit. Ovako, objedinjavanjem cijele građevinske parcele investitori i projektanti su, podčinivši nadležne državne službe, samostalno i suprotno važećem detaljnom planu unakazili vrijedni gradski prostor.
Prije nekoliko godina me jedan naš sugrađanin fermo na Stradunu i pito, Vido znaš li što je Imperial? Začuđen, nisam upravo ni razumio pitanje. Slijedio je brz odgovor, 150% greška u prostoru! I dalje začuđen pito sam za objašnjenje. Jednostavno, prvi Imperial je 100% greška u prostoru, jer da nije izgrađen u ono imperialno doba sad ga se nitko ne bi usudio izgradit, a njegova obnova i dogradnja daljnjih su 50% greške u tom osjetljivom prostoru. Tad mi se to činilo vrlo logičnim, ali danas više ne. Danas kad se sama gradska uprava sprema još bliže gradu srušit nekoliko povijesnih zgrada i vrtova kako bi izgradili natkriveni autobusni terminal za, gle apsurda, dovozit turiste koji dolaze uživat u starom i očuvanom Dubrovniku.
Jedan dan suosjećamo s našom vlašću zbog pomanjkanja lokalne nadležnosti, a sutradan bi im razočarani digli i onoliko koliko imaju, jer očito ne znaju što im je činit! Ostavili im ili oduzeli velike ili male ovlasti svejedno ostajemo njihovi taoci.
Post je objavljen 11.02.2008. u 11:06 sati.