Vicious Vampire

Ne bih znala reći je li se hranila u to vrijeme. Ja sam začudo bila pošteđena njezine krvožednosti. Nije me zanimalo tko su njezine žrtve i ima li ih uopće, nisam htjela razbiti iluziju da sam nedužno Božje stvorenje, a ne sluga Sotone. Bilo je lakše ne razgovarati o takvim stvarima pri kojima teče nečija krv. Njezino tijelo stalno je bilo hladno. Sjećala sam se one noći kada je bilo toplo. Budući da nisam povezivala toplinu njezina tijela s ispijanjem nečije krvi, zapitala sam ju zašto je uvijek tako hladna. Nije mogla da mi ne kaže tu malu, ali okrutnu istinu koju sam tražila od nje. Objasnila mi je to na isti način kao da je objašnjavala neku znanost, kao da to nije ništa posebno, a znala je moje misli u vezi krvoprolića i sablažnjivost koju sam osjećala kada bih pomislila da je ona biće mrtvog tijela, predobro ih je poznavala… Ali makar se ona hranila krvlju da održi ljepotu svojega mrtvoga tijela, ja ju nikako nisam mogla mrziti. To što je njezino tijelo uvijek bilo hladno govorilo je da se ne hrani ili da nikome nije ispila dovoljnu količinu krvi da ubije žrtvu. Bilo je dovoljno da se smirim i opet prestanem razmišljati o tome te se posvetim drugim stvarima.

| 21.01.2007., 23:31 |

| Give me a look in your mind (13) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

- Ljubav stvara poniznost. - rekla je ozbiljno. - Nijedan stvor, koji može voljeti, ne može biti apsolutni gospodar, tako ni ja. Ali nekim tvojim željama neću udovoljiti. - nasmiješila se otkrivajući bijele zube. - Možeš umrijeti kao čovjek, no poslije toga više nećeš biti ljudsko biće.
- Ti si ubojica. - odvratila sam. - Obični, ogavni, odvratni krvopija… - nemoćno sam stiskala šake.
- Pa što? - dignula je obrve u čuđenju. - Živiš sa mnom oko četrnaest godina, do sada ti nije toliko smetalo što ubijam, iako si točno znala otkuda potječe moja tjelesna toplina svaki puta kada sam ju imala. Nije li to sebično? Prezirati ubojicu zbog ubojstava tek kada poželi uzeti tvoj život? Misliš li da ćeš time izbjeći sudbinu koju sam predodredila za tebe? Jesi li drukčija od ostalih žrtava, zato što si dugo vremena stanovala s vampirom? - podrugljivo se osmjehnula. - Smatraš li se nedužnom, Mira? - njezine oči su me probadale usredotočenim pogledom.
Nesigurno sam klimnula glavom.
- Ništa zato, ubijam i takve. - iscerila se, izgledajući umišljeno, a nažalost je imala dobrih razloga za bahatost. - Drukčija si od ostalih, od mnogih drugih koji su umrli pod mojim zubima… Ti ćeš ustati nakon smrti, ustati za vječni život! - ushićeno je govorila o vampirskom postojanju kao nečemu uzvišenome i vrijednome divljenja. Što bi moglo biti toliko uzvišeno na noćnim krvopijama? Oh, dobro sam znala; njihove moći i sposobnosti, njihovi osjećaji, pa čak i vanjski izgled; savršenstvo tijela koje je nekoć bilo ljudsko… isto savršenstvo koje nisam htjela jer je sa sobom donosilo mnogo zla.
- Ti si zla! - ne znam zašto sam joj to rekla, mora da mi je jednostavno izletjelo. Znala sam da je ona, više nego itko drugi, svjesna svoje osobnosti, i da je prihvaća kao sebe.
- Ako ti tako kažeš, - rugala se izgledajući najbezopasnije što je mogla, a sama po sebi svojom vanjštinom nije asocirala na neman. - onda sam zla, moja svetice; iako moraš priznati da je pripadnicima tvoje religije sve zlo što je imalo zanimljivo. - slegnula je ramenima.
Tebe bi se i sljedbenik Sotone odrekao, toliko zla se u tebi krije., pomislih ogorčeno, mrzeći ju zbog toga što je postojala, mrzeći ju zbog toga što mi nije htjela dati da umrem dostojno ljudskog bića, i to tek za nekoliko desetljeća, a ne kad se njoj prohtije. Kud si prokleta, još moraš i širiti svoju zarazu na one koji nisu voljni postati čudovišta poput tebe!, mislila sam jer se nisam usudila reći. Ionako su sve moje misli dopirale do njenog uma, bile one izrečene ili ne. Smatrala sam to donekle korisnom sposobnošću, ali ne dovoljno korisnom da bih se predala paklenom krvopiji zbog toga, isto kao ni za vječni mladoliki izgled i vječni život, niti za fizičku snagu niti išta drugo što bih dobila kada bih postala nemrtvac…

| 15.01.2007., 00:06 |

| Give me a look in your mind (7) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

- Ostavi me samu s njim, molim te. - rekoh najozbiljnije, bivajući zahvalna, ne znajući zašto. Otišla je, dobacivši mi umilni osmjeh i pretvorivši se nanovo u šišmiše, kako je i bila došla, te odletjela u noćno nebo. Jesam li osjećala zahvalnost jer mi je pomagala da se ne izgubim u vrtlogu sebe same? Ili zato što je postojala, bila ovdje za mene kada mi je trebala njezina privržena i nesebična ljubav koja mi je opraštala apsolutno svaku ružnu riječ i svaki čin, bez obzira koliko sramotan, uzaludno sebičan ili štetan za mene, biće koje je prihvaćala kao svoje vlastito dijete, svoju ljubavnicu, štićenicu, ponekad majku, milu prijateljicu… sve to zajedno i više od toga; vampirsko dijete, biće koje je spasila od ljudskog starenja i smrti, kojem je i sada, kao za moga života, pružala sve što je imala? Bez obzira koliko sam ju htjela mrziti jer me nije mogla prepustiti prirodnom propadanju koje je značilo normalan i ispunjen ljudski život, nadasve ljudski, poštovala sam ju i voljela kao svoju gospodaricu… a kao takva značila mi je previše da bih mogla dozvoliti strahovladu mržnje u mome srcu, prezir izazvan ljudskim strahom pred nepoznatim nagonima koje sam ipak mogla prihvatiti kao lijepe, kao dio sebe, i na meni je bilo ne samo prihvatiti ih, nego si dozvoliti ljubav prema sebi samoj i vampirskoj gospodarici, a te ljubavi sam imala dovoljno, samo što sam ju potiskivala jer su mi vjera i strah pred Bogom, smještani u mene od ranog djetinjstva, zabranjivali svu ljubav koju sam osjećala prema sebi i svojoj zaštitnici, pa makar ta ljubav bila sebična jer je sada oduzimala živote. Da nije bilo toga istog, kobnog straha koji je stoljećima služio Crkvi za manipuliranje svijetom i tjeranje ljudi na donekle čestite živote, vjerujem da bih se sretno i spokojno bila prepustila vampiričinoj smrtonosnoj strasti. No sada sam znala da ona nije ni od Boga ni od Sotone, prezrena i neshvaćena. Zahvalna svojoj gospodarici za prihvaćanje i razumijevanje bez previše izrugivanja kojem je bila sklona, usmjerila sam svu pažnju svojoj žrtvi, ne osjećajući tijekom ogavnog čina ništa doli čiste ljubavi.

| 13.01.2007., 00:19 |

| Give me a look in your mind (2) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

Mjerkali su se pogledima kao najgori neprijatelji. S jedne strane sam poželjela biti na drugome mjestu, ali s druge strane, gledano malo manje sebično, htjela sam nekako spriječiti sukob ako je to bilo moguće, no isprva sam šutjela nadajući se u mirni ishod ovog događaja.
- Zašto progoniš čudovišta, kad si i sam jedno? - pitala je glasom punim predbacivanja.
Njezine riječi su ga snuždile i vratile melankoliju na njegovo lice i u riječi.
- Okaljavši svoje ruke krvlju čudovišta postao sam ono što sam oduvijek bio; čudovište. Znam da nisam bolji od onih koje ubijam i da im nemam prava suditi. Poznate su mi strasti moje vlastite naravi, a kada uzmem u obzir da su one nepotpune zbog moje ljudske strane, razumijem što čudovišta potiče na njihova djela te ih neću osuđivati. Žalim svakoga tko skonča od mojih ruku, dogodilo se to u krvavoj bitci tokom koje ubojstvo svoga protivnika mogu opravdati samoobranom, ili nekoga nemilosrdno progonio do njegovog uništenja. Moje žrtve su stoga isto onoliko vrijedne žaljenja kao i njihove žrtve jer su i jedni i drugi nedužni prema svojim krvnicima. Ali ipak moram istaknuti da sam uvjeren kako me se tiču i ona zlodjela koja nisu počinjena s namjerom da se naškodi izravno meni, jer takva bih mogao oprostiti, ali ne opraštam zločine prema onima koji su osuđeni na svoju propast jer se nisu u stanju braniti. Ne govorim da se moje žrtve ne mogu braniti dok ih ubijam jer to ne činim kada spavaju, niti ih napadam s leđa. Svjestan sam činjenice da među njima postoji i nekoliko rijetkih koji svojim djelima nisu zaslužili smrt, ali radije ću na duši nositi teret smrti nekog čudovišta kojeg ubijem nego nedužnih ljudi koje čiju smrt bih mogao spriječiti. Vi sami odlučite hoćete li me mrziti zbog toga, bit će mi isto onoliko svejedno koliko ravnodušnosti pokazujete prema mojim problemima. Ali ja vas neću niti mrziti niti ću vas loviti ako mi ne budete dali dobre razloge za takvo drastično djelovanje. - rekao je s najvećom mogućom ozbiljnošću, ali melankolija se vidljivo spremala zauzeti svoje staro mjesto u njegovom srcu.

| 10.01.2007., 01:18 |

| Give me a look in your mind (0) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

Došli su snovi, pomućeni snovi premorenog uma. Mislila sam da ću biti preumorna za takve gluposti, ali oni su došli… nekoliko njih… ne sasvim nepozvani…
Kada se probudih, ne znajući što me toliko uplašilo da sam bila prisiljena otvoriti oči, bila sam umornija nego prije spavanja. Pridigla sam se u sjedeći položaj i pogledala pod vrata. Ili je vani bio dan, ili je predvorje bilo osvjetljenije nego inače. Zacijelo je bio dan, jer sam bila sigurna da nisam dugo spavala. Legla sam na bok i pokušala se sjetiti što sam sanjala, a oči su mi se zatvarale u želji za novim snovima. Kao da sam izgubila pamćenje; sjećala sam se samo nekih mutnih i nejasnih prizora. Uporno sam razmišljala hoteći ih se sjetiti jer su možda imali dublje značenje.
Nešto me sigurno gonilo, bježala sam u snu. Ili nisam mogla pobjeći? Nisam se sjećala. Ali prije toga… prije bijega… bilo je još nešto čega se moj umorni um nije mogao prisjetiti. Zatvorila sam oči.
Pojavio se preda mnom prizor šume po noći, živopisan i stvaran. Osjećala sam pravu hladnoću, a drveće je izgledalo kao da ga mogu dotaknuti i osjetiti hrapavost kore. Poželjela sam to i učiniti jer san nije mogao biti ovako stvaran. Svuda oko mene bila je magla. Ispunjavala je šumu poput tankog i prozirnog, bjeličastog dima; nematerijalna poput duhova, kao da je sačinjena od njih, ali ipak dovoljno stvarna i prisutna poput cijele okoline, zbog čega sam počela sumnjati u san, pri čemu su mi pomagala i ostala osjetila. Ispružila sam ruku i dotaknula drvo. Kao što sam mislila, mogla sam osjetiti hrapavu koru pod prstima i više se nije samo činila tako stvarnom, za mene je to i bila. Sve više sam sumnjala u san, kako to već bude makar sanjala nešto sasvim nemoguće. Ovo se čak činilo mogućim jer sam povremeno zaista sama i po noći šetala šumom. Nisam primijetila da na sebi imam spavaćicu, odjeću u kojoj pri nekim za mene normalnim uvjetima ne bih samo tako napustila skrovište.
No hladnoću nisam pripisala nedostatku toplije odjeće, već onome pred čime sam osjetila strah i što je dolazilo sasvim bešumno, sve bliže i bliže. Najednom sam znala da trebam bježati, samo bježati i po mogućnosti nikada stati. No, ne znajući uzrok želji za uzmicanjem, ostala sam mirno stajati na mjestu. A i znala sam da će me moja gospodarica spasiti od svih mogućih i nemogućih čudovišta i to, naravno, samo ako je ovo stvarnost.
Isto tako nenadano i neobjašnjivo kao i želja za bijegom, u meni se rodila želja za borbom. Oh da, htjela sam se boriti protiv zla koje je dolazilo jer nije bilo sumnje da dolazi nešto ogavno i opako čemu se trebam suprotstaviti.
Nije bilo moje gospodarice da me spasi, nije me ni mogla niti htjela spasiti pred onime što je dolazilo i što je naposljetku došlo. Ona je bila kriva što je uopće postojalo. Imala sam osjećaj da mi je srce stalo kada vidjeh ono pred čime sam htjela bježati. Trebala sam pobjeći ili to barem pokušati, ali bilo bi uzaludno bježati pred samom sobom. Naime, nadolazeće zlo, to sam bila ja, s krvi na odjeći i licu.
Naglo otvorih oči i probudih se.
Samo san…, uvjeravala sam se kao svaki put kada bih sanjala nešto ružno. Besmislica!
Nažalost, znala sam da nije besmislica, no nisam si mogla priznati vlastite osjećaje. Iscerena spodoba u mojem liku bila je moja najveća noćna i dnevna mora, i najgori strah. Nisam htjela postati takvo nešto, a znala sam da će se to ipak dogoditi jer je moja gospodarica odlučila pretvoriti me jednoga dana u nemrtvoga krvopiju. Dan se nažalost bližio. Bojala sam se ovoga sna kao prikaza moguće budućnosti koja je uskoro trebala doći.

| 07.01.2007., 01:43 |

| Give me a look in your mind (2) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

Osluškivala sam ne bih li čula kako joj srce udara. Čula sam ga, bilo je veoma tiho i sporo, ali tuklo je pravilnim ritmom. Nije mogla biti vampir, oni su hodajući leševi čija srca stoje. Naslonila je svoju glavu na moju njušeći mi kosu i ujedno se nježno mazeći. Nije me htjela povrijediti. Iako je bila nešto nadnaravno i po svim pravilima Crkve bogohulno, ovo biće mi nije činilo ništa nažao. Nisam znala kada je zadnji put netko (osim moje mačke) prema meni bio ovako nježan. Možda majka, prije puno, prije previše vremena.
Čudila sam se toplini njezina tijela; mrtvaci su trebali biti hladni. Ovo nikako nije mogao biti vampir. Nisam mogla znati da me grije toplinom tuđe krvi koju je ispila nekom nesretnom jadniku čije je tijelo nekud bacila nakon zvjerske gozbe.
U njezinu naručju osjećala sam se sigurnom, zaštićenom od svega zla. Čudilo me to; zlo biće me štitilo od drugih zala. Osobito od one druge vampirice s kojom se očito poznavala i za koju sam bila igračka koju se nije smjelo pokidati. No, što sam bila za ovu svoju pomajku koja me držala u naručju kao da sam malo dijete?
Mučno sam progutala slinu. Zar vampiri nisu «malo intimni» sa svojim žrtvama prije nego im daju zadnji poljubac?
Mog straha brzo je nestalo kad me meko spustila na noge. Gledala me kao što kipovi svetica kamenim očima miluju prolaznike. Samo, njezino lice bilo je živo, ona nije bila kip koji prikazuje nekoć davno živu osobu. Bila je stvarna, moja svetica. Nisam je mogla gledati kao pokvarenog vampira; tko ne čini nikakvo zlo, ne može biti zao.

| 05.01.2007., 00:55 |

| Give me a look in your mind (1) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

Sanjala sam naše groblje. Noć je bila presvučena u bjelinu magle. Na sebi sam imala samo svoju dugu bijelu spavaćicu. Mogla sam osjetiti hrapave bockave kamenčiće pod bosim nogama. Nijedan san dosad nije bio ovako stvaran. Nisam primjećivala hladnoću. Mislim da je to bio san jer se nisam bojala biti sama na groblju, još k tome po noći u magli.
U magli sam vidjela samo nadgrobne spomenike i potamnjele drvene križeve koji mi nisu bili jako udaljeni. Groblje je bilo tužni, blatni komad zemlje pored crkve ispunjen zemljanim humcima više-manje obraslima korovom. Pokoji grob bio je posipan sitnim kamenčićima između kojih je svejedno rasla travica ako je obitelji mrtvaca nisu redovito čupale. Tanahni križevi kao da su s vremenom sve više izbijali iz zemlje, neki strmo uvis, neki lagano nakrivljeni. Selo je bilo tako siromašno da si nitko nije mogao priuštiti više od drvenoga križa za svoje pokojnike, ali bilo je i pokoje kamene ploče. Staze su, da bi se spriječilo propadanje posjetioca u blato, povremeno bivale posipavane kamenčićima. Tko bi mogao reći da je dušama u životu poslije smrti lijepo ako im tijela trunu u mokrom blatu?

| 04.01.2007., 21:13 |

| Give me a look in your mind (3) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

IMPORTANT!!! napomena za ubuduce: blog je ISKLJUCIVO za moju pricu, zato vas molim da u komentarima izostavite druge stvari... ak ne komentirate postove ili dizajn bloga, onda ne morate ni ostavit komentar
btw, ne ljutim se ni tak nest, al samo da se zna za ubuduce...

| 03.01.2007., 17:28 |

| Give me a look in your mind (1) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Vicious Vampire

Description:

LINKS:

Favorite Lyrics:

<	siječanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31