Vicious Vampire

evo jedne rucno-nacrtane slike: "vampirica u magli". u originalu je na papiru A4 formata, ali smanjena je da stane na blog. lose se vidi jer je crtano obicnom olovkom i onda skenirano.

| 26.12.2006., 23:13 |

| Give me a look in your mind (9) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

Gledajući nebo kako postaje sve svjetlije, ne vidjevši sunce zbog guste šume što je bacala sjene i zadivljivala me svojim ranoproljetnim zelenilom, pred vampirskim skrovištem gdje sam stajala, koju bih ugledala kad bi mi pogled kliznuo prema visinama i daljinama što ih nikada dosegnuti neću ako uspijem umrijeti i počivati u miru kako sam naumila ne dajući niti jednoj slabosti niti duševnoj boli ili nagovaranjima i privlačnosti vječnog života bez bolesti da se umiješa među moja uvjerenja i izmijeni ih do neprepoznatljivosti, razmišljala sam o blizini trenutka svoje smrti i svome budućem ubojici koji je vjerojatno lijegao na počinak u kameni sarkofag, u podrumu svoje čudne, ali fascinantne građevine u stijeni. Još mi je, kako sam mislila, bio ostao jedan način za pokušaj ubojstva ubojice; mogla sam ju uhvatiti na spavanju. No, znajući koliko bi bilo uzaludno samo i pokušati uništiti biće koje ne podliježe svojim ozljedama čak ni nakon potpunog obezglavljivanja i probadanja srca svetim metcima iz pištolja odlučnog i iskusnog lovca, uzdahnula sam i ušla unutra. Očaj me nije naumio napustiti, isto kao i odlučnost i beznadnost koja mu je bila uzrokom. Bacila sam još jedan kratki pogled prema miloj šumi i, sa suzom u oku, pomirila se s nemogućnošću vraćanja svoje jedine prave ljubavi k meni, u trenucima kada bi mi on, neljudski mješanac nekakvog demona i ljudske žene, bio potreban kao podrška mojoj ljudskosti i, makar vječno melankoličan i mračno raspoložen u vlastitom beznađu, s neizrecivom čežnjom na srcu i tugom u očima, izvor nade. Moja nada je bila mrtva, jer joj je jedini izvor bio predaleko da bi se ona održavala. Uginula je, uvenula, nisam ni znala kada se to točno dogodilo jer, već predugo znajući ishod svoga života za kojeg sam osjećala kajanje što ga nisam drugačije iskoristila, nisam se imala čemu nadati osim možda blaženom posvećenom metku ili kolcu koji će me jednoga dana odnijeti iz moga tijela, koje će dotada već biti previše mrtvo da bi ga bilo kakva bolest ili glad razorile. Čemu da se nada čovjek proklet i predodređen za smrt nakon dvadeset i šest, uskoro dvadeset i sedam godina života, ako smrt neće biti zaborav i blaženstvo na drugome svijetu gdje ga čekaju neke nadasve voljene osobe, koje, kao i njihove živuće drugove, nisam vidjela već dovoljno dugo da posumnjam i u život živućih? Može li mi itko normalan, iako ja, po tome što sam dugo vremena stanovala kod vapmira, nisam normalna, zamjeriti beznadnost i strah, prije svega strah od sebe same, bića kakvo ću postati, kakvo mi se u svoj svojoj savršenosti gadi jer je jedino onoliko lijepo i savršeno kao Lucifer tek nešto prije svoga pada, lijepo i divno u svemu što čini ali prokleto svojim nagonima i djelima? Može, naravno, ali osoba koja mi je to čak i smjela zamjeriti jer je i sama podnosila takvo prokletstvo, nazivajući ga najvećim blaženstvom, uživajući u udovoljavanju svojim sebičnim i za ljude kobnim i smrtonosnim porivima, prihvaćala je moj strah bez imalo prezira prema njemu, samo sa nježnim smiješkom koji nije bio sasvim lišen podrugljivosti, ali s porugom veoma umanjenom razumijevanjem i privrženošću za svoje buduće dijete, još uvijek suviše ljudskog stvora kojeg će slomiti u zanosu krvožednosti te natjerati njegovo tijelo da ustane iz hladne zemlje što pruža zadnji počinak svakome tko ima sreće umrijeti, a zatim biti pokopan dostojno bića koje jest, ali svojim mrtvim postojanjem vječno ostane vezano za grob.
Nisam mogla proklinjati svoga ubojicu; ionako je snosila prokletstvo koje joj ne bih poželjela ni vođena najvećom mogućom mržnjom jednoga Nečastivoga.

| 24.12.2006., 17:39 |

| Give me a look in your mind (1) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

Probudio me nečiji prestravljeni vrisak popraćen istovremenim zvukom razbijanja nečega krhkoga. Nije mi dugo trebalo da se razbudim i sjetim gdje i zašto sam tamo gdje sam bila. Samo me zbunilo što je na meni bio svijetloplavi pokrivač; vjerojatno me netko bio pokrio njime da se ne prehladim, ali se bojao da me ne probudi i time na sebe navuče moj gnjev. Mogla sam si zamisliti da me se ljudi koji su radili za moju gospodaricu boje jer sam bila neka vrsta njezine ljubavnice i svakako njezina štićenica koju se ne smije ljutiti ako se želi izbjeći gospodaričina srdžba.
Pokrivač je brzo skliznuo s mene kad sam se polu-ošamućena zbog naglog buđenja i nesigurna na nogama prenaglo ustala te se sjurila niz stepenice prateći smjer iz kojeg su došli glasni zvukovi nakon kojih je nastupila sablasna tišina zasmetana samo zvukom mojih brzih koraka. Osoba koja je onako užasnuto vrisnula da mi se pri samoj pomisli na taj zvuk dizala kosa na glavi nalazila se u blagovaonici. Utrčala sam unutra i užasnuto zastala pred neočekivanim prizorom koji se našao preda mnom. Na stolu je ležao čovjek. Mrtav. Njegove poluotvorene sanjive oči kao da su nas promatrale u bunilu, mene i ukočenu djevojku kojoj su maloprije ispali tanjuri kad je vrisnula. Na njegovom vratu bile su vidljive dvije male, okrugle ranice iz kojih je krv bila prestala teći prije nego je pronađen. Prestravljeno sam prekrila usta rukama da ne počnem vrištati ili stvarati paniku. (To sa prekrivanjem usta bila je moja najčešća reakcija kad sam bila u šoku pred nečim što me uistinu uspjelo užasnuti…) Ovaj leš značio je da se jedna od vampirica noćas hranila. Podsvjesno sam pogledom pretražila mrtvaca. Zamijetila sam iste ranice na zapešću lijeve ruke koju je držao okrenutu prema nama, nudeći savršen pogled na mjesta gdje su bili zabodeni vampirski zubi dok je umirao. Krivo. Obadvije su se noćas hranile, ne samo jedna. Ubile su čovjeka.
Riđokosa djevojka koja ga je našla probudila me iz uplašene sanjivosti.
- Gospodarice… - rekla je paralizirano zureći u mrtvoga muškarca na stolu. Trgnula se te drhtavo i uplakano mi se obratila. - Gospodarice. - bila je na rubu suza. - Molim vas da oprostite moje neodgovorno ponašanje. Neće se ponoviti… - skrušeno je spustila glavu da ne vidim kako joj krupne suze teku niz lice. Nastavila je očajno slomljenoga glasa. - Ja… - započela je nesigurno. - Nisam jednostavno imala vremena da ovo očistim… - bivala je sve očajnija i nervoznija dok mi se pokušavala opravdati.
- Nisi ti kriva. - rekla sam odlučno. - Kako se zoveš? - upitala sam nježno. Htjela sam ju smiriti iako je i mene bilo strah. Strah čega? Ne znam. Cijela situacija mi je tjerala strah u kosti. Zašto se bojimo mrtvih, makar znamo da nas njihova sudbina ne mora zadesiti? Iz suosjećanja prema njihovoj posmrtnoj muci? Ili možda jer su nekoć bili živi ljudi poput nas, a sada se ne miču i njihova tijela prijete da će se uskoro odvratno raspasti? Obuzela me hladnoća prema tome lešu nakon što je iščezavao prvi šok.
- Z… zovem se Mmm… Marica… - promucala je kroz suze i čuđenje što na mome licu nije bilo očekivane strogoće, već razumijevanja i nježnosti prema njezinom strahu.
- Pozovi nekoga da ti pomogne. - bila sam sigurna da u dvorcu ili kako god tu građevinu, odnosno vampirsko utočište, želite nazvati, ima još ljudi, koji su navikli da povremeno «počiste» ovakvo nešto za svojom gospodaricom. Zvučala sam kao prava mlada gazdarica koja se ne ljuti na sluškinju jer zapravo nije učinila ništa čime bi zaslužila prijekor.
Što sam više gledala u mrtvaca, bila sam sve ravnodušnije prema njegovoj mrtvoj pojavi. Doimao se kao običan gradski skitnica. Odjeća mu je bila iznošena i otrcana; nosio je nekoć davno bijelu, sada sivu košulju, tamne cipele i kratak tamnozeleni kaput te nekakve svijetle hlače, koje su s vremenom dobile tamniju nijansu od početne, u toj mjeri otrcane da su mu sezale samo do ispod koljena. Lice mu je bilo neobrijano, imao je tamne podočnjake i djelovao starije nego je stvarno bio. Eh, da je bio okupan i obrijan, bio bi lijep. Toliko su odavale crte lica koje umor i pijančevanje, o kojemu je svjedočila čutura što mu je virila iz širokog poderanog džepa na kaputu, nisu mogli toliko unakaziti da mu sakriju ljepotu. Pretpostavila sam da su vampirice tog pijanduru namamile k sebi pretvarajući se da su šumske vile, što im je pijani nesretnik rado povjerovao radujući se noći koju je htio provesti s ljepoticama. Znala sam da je tako, nije moglo biti drukčije. Ta i mene su namamile pretvarajući se da su vile, samo što sam ja naravno imala poštenije namjere s njima nego ovaj tu otrcani odmetnički prokletnik za kakve Raj nije stvoren.
No njegove snene oči govorile su nešto sasvim drugo. Stvarale su u meni dojam da je duša uz svu veličanstvenu sreću i slavu anđelima uznesena na nebo. To nije moglo biti! Anđeli koji su njega prenijeli na drugi svijet bili su vampiri. Drhtave ruke sam položila prste na vrat, gdje me vampirica bila ugrizla, činilo mi se davno, prisjetivši se blagoslova koji sam tada osjećala. Upravo to je bilo ono što je ovaj nesretnik osjećao u posljednjim i neponovljenim trenucima svoje svijesti. Je li znao da umire? Ili je samo znao da mu je lijepo i da ga netko voli? Vole li vampiri svoje žrtve, ako na njihovim licima uspijevaju ostaviti tako spokojan izraz? Saznanje da on možda nikad nije osjećao nečiju ljubav prije ove ljubavi vampirica kojom su ga ubile veoma me rastužila. Počela sam se žalostiti nad jadnim nesretnikom.
Dok sam ja bila obuzeta melankoličnim razmišljanjima o smrti koja nije mogla biti ružna ni za žrtvu ni za ubojicu jer su oboje osjećali nešto veoma lijepo pri tome, bili spojeni u kratkom osjećaju ljubavi i praštanja, Marica nije dugo oklijevala, već je požurila da ispuni moju zapovijed. Vratila se s dvoje muškaraca koji me pozdraviše kao gospodaricu te se prihvatiše oko odnošenja mrtvaca. Tiho sam uzdahnula da oni to ne primijete i brzim korakom napustila prostoriju te se uputila u svoju sobu gdje sam mogla nesmetano razmišljati izlažući pred sebe ono što sam znala i namećući si sve više pitanja.
Legla sam na krevet.
Po odjeći sam mogla sa sigurnošću zaključiti da mrtvac nije seljak. Nije imao nošnju. Gradovi su ovome mjestu bili jako daleko. Zar su iz nekog posebnog razloga izabrale baš njega kao svoju žrtvu? Možda im se upravo našao na putu, djelovao je kao da već neko vrijeme luta, pa zašto ne šumom? Pokušavala sam se uvjeriti da ona mocnija ne ubija bilo koga ili barem ne ljude koji su joj dragi. Moram priznati da mi nije bilo svejedno kakve ljude ubija. Od njezine družice se moglo očekivati da provodi pokolje nedužnih, osim onih koje joj gospodarica zabranjuje. Nadala sam se da meni draža vampirica ne zabija očnjake u vene ljudi koji nisu u svom životu počinili nijedan teži grijeh.
Ispružila sam se na krevetu pokušavajući odustati od detektivskog posla, ali bilo je jače od mene tako da sam još duže vrijeme razmišljala o tome. Bilo je besmisleno i glupo. Ta mogla sam jednostavno pričekati zalazak sunca i razgovarati o svemu s «krivcima»! No cijela stvar me se ipak previše ticala da skrenem djelatnost moždanih vijuga (za koje nisam ni slutila da ih imam, takvim stvarima kao što su organi ljudskog tijela nisam se bavila) na razmišljanje o nečemu drugome…
- Mogla si mu barem zatvoriti oči da ne gleda tako… - šapnula sam u jastuk obraćajući se počiniteljicama. Bilo mi je svejedno kojoj sam to rekla. Obje su nosile istu krivnju za taj prekršaj ljudskih zakona koji njima nemrtvima nisu puno značili u izvođenju hranjenja ili jednostavnog provođenja svoje volje...
Nisam mogla zaboraviti njegov spokojni pogled kojim se oprostio od svijeta u koji možda nikad nije bio dobrodošao, zbog čega god. Svjedočio je o nekadašnjoj prisutnosti duše u tome tijelu. Bilo mi je teško vjerovati da je jadnik zaista zaslužio smrt, makar ju nije osjetio kao nešto negativno. Ali tko sam ja bila da sudim bilo koga? Ništa nisam znala o njemu i njegovom životu, nisam ni znala zašto je baš bio prisiljen da ga završi na stolu te blagovaonice. Mogla sam samo biti uvjerena da znam tko ga je ubio i kako. Da, znala sam kako je umro, što je osjećao dok mu se svijest gasila prije nego je konačno izdahnuo bez muke…
Glavna nejasnoća bila je u tome što sam ja vidjela leš. To mi nije bilo jasno; zašto je moja gospodarica to dozvolila kad me inače držala podalje od svoga hranjenja, osim što ga je jednom provodila na meni da se malo zabavimo? Očito je bilo vrijeme da me upozna sa svom istinom o svojoj mračnoj prirodi koja je zahtijevala gašenje ljudskih života. Dotad mi je prikazivala samo ono što sam mogla prihvatiti kao normalno. Za ubojstva opravdana potrebom za crvenim fluidom života također sam dobro znala, no mogla sam ignorirati i zataškavati to vlastito znanje jer nisam direktno bila upoznata s ubijanjem. S vremenom sam bila naviknuta na to. Bilo je u redu. Ali ipak, prije nekoliko godina bi me ovakav događaj užasnuo puno više nego sad. Vjerojatno sam podsvjesno očekivala da se ovako nešto dogodi te sam, također ni sama ne znajući da je tako, bila spremna i ovo prihvatiti kao dio svoga zajedničkog života s voljenom vampiricom. Koliko god ja to sebi teško priznavala, ona je ipak bila krvožedni nemrtvac, vampir; prije ili kasnije morala sam vidjeti i pravoga mrtvaca. Uzdahnula sam. Mislim da sam ovo još i dobro podnijela. Nasmijala sam se blago nevidljivom krivcu naslutivši ili poželjevši njezinu prisutnost da joj u lice kažem da joj opraštam što je njezina priroda mračna i da ću ju i dalje voljeti kao dosad, samo me još jedna stvar zaokupljala: željela sam vidjeti kako ubija, da znam što mi se zapravo cijelo vrijeme događa iza leđa i kako to izgleda. Možda sam to htjela i da ne dobijem srčani udar, slom živaca ili nešto takvo slično za što tada nisam znala ako bih kojim slučajem uletjela u neku prostoriju i zasmetala vampirici pri samom mračnom činu zadovoljstva.

| 20.12.2006., 23:38 |

| Give me a look in your mind (0) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

Tapkajući po mraku, uzela sam stolac visokog naslona i privukla ga prozoru, kako bih inače skoro uvijek činila pri izlascima sunca. Ali sada je bila noć, suncu će trebati još dosta vremena da se njegov sjaj pojavi iza visokih brda, sada bijelih od snijega, a ujutro su trebali biti još bjelja. Promatrala sam pahuljice, puno njih, kako polagano padaju, čeznući za nečime ili nekime, možda za prijateljem koji nikada nije običavao boraviti u kućama jer vlastitu nije imao i jer su u kućama stanovali ljudi, a ljudi ga, bez opravdanog razloga, nisu voljeli. Nisam ni slutila gdje bi on mogao biti, i sjeta se izvukla iz dubokog ponora moje duše kuda ju bijah spremila i sakrila pred sobom.
Iza mene, zasviralo je violončelo. Milozvučno struganje po njegovim žicama činilo mi se dalekim, poput brda koje nisam mogla vidjeti gledajući u mračnu zimsku noć vani, ali dovoljno bliskim da ga čujem i pratim mu zvuk. Sjetno sam se nasmiješila, osjetivši da ne moram biti zabrinuta, no ipak se nisam okrenula prema izvoru melodije, iz svog hira i trenutnog ravnodušja, ali i zato što sam se bojala vidjeti instrument koji se sam od sebe svira.
Tiho je izgovorila moje ime i okrenula sam glavu. Violončelo nije svirao nevidljivi duh, to jest njezine mentalne sposobnosti pomoću kojih je um mogao napustiti tijelo i izvan fizičkih granica poslužiti umjesto njega, nego vidljiva i opipljiva vampirica tamne kože i crvenkasto-narančaste kose; smeđih očiju koje su me raznježeno gledale, smatrajući me lijepom i poželjnom. Nisu se suzdržavale ni u čemu, no ipak mi taj pogled nije mogao biti neugodan, njezine oči su me zvale k sebi, zvale su u svoju dubinu, u crni ponor gdje je i njezina duša predugo boravila. Ali nije imala zle ili ikakve nečasne namjere; barem se nisu vidjele u tim lijepim očima što su me promatrale u mraku. Ako su zaista ogledalo duše, njezina duša je sasvim čista. Nikakvog zla nije bilo u njima, iako je duša koju su trebale odražavati bila okaljana s nezamislivo mnogo krvi. Život koji se u njoj nalazio bio je ukraden od ljudi koji su skončali od nje, ali to se nije vidjelo na njoj. Vampirica; taj stvor je izgledao nevino poput kakvog anđela kakvi ponosno i spokojno lepršaju oko Svevišnjega, lijepo poput kakve dobre vile. Zla narav nije se skrivala u njoj, jednostavno je za mene u tim trenucima, dok je vukla gudalo po žicama lagano se njišući nad violončelom, nije bilo. Ni traga. I iako mi je bio jasno da je to samo učinak njezine vanjštine, u tim trenucima ju nisam bila sposobna smatrati zlom. Zlo je kriva riječ za opisivanje takvoga stvora, prokletog, ali u njezinoj težnji ka uzvišenome, težnja se odavno izgubila i postignuta je uzvišenost. Lijepa krvopijo, zašto si toliko predivna, zašto si po apsolutno svemu savršenija od čovjeka i uzdignuta iznad njega, slična kakvom bogu, kada te tvoja narav i nagoni svrstavaju među najniže odmetnike i demone?
Samo se smješkala, sklopivši oči ne prekinuvši time svoju čaroliju, i prepustivši se svojoj svirci, čineći pokrete savršenije od bilo kakvih ljudskih, zbog čega je čak i glazba, što je njenom zaslugom dopirala od instrumenta kojeg je ljudski rod stvorio, bila nečovječna, uzvišena i savršena u svoj svojoj čudovišnosti. Da me ubila dok sam bila očarana njome, ne bih joj mogla zamjeriti, ali ona je bila spremna još čekati trenutak koji je sama odabrala i odavno najavila, trenutak za kojeg ja nisam htjela znati kada će nastupiti. Nadala sam se nikad, ili barem ne u sljedećih šezdesetak godina, koliko sam najviše još mogla živjeti.

| 18.12.2006., 19:14 |

| Give me a look in your mind (0) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

Šutjela je, a zubi su joj se bijelili na oskudnoj mjesečini, njezine oči promijeniše boju iz smeđe u žarkocrvenu, dvije žeravice u tami. Otvoreno je pokazivala očnjake, iako ih noćas neće zabiti u ničije tijelo. Već unaprijed mi je bila poznata sudbina svakog takvog prokletog stvora koji se nađe u njezinoj blizini. Jednostavno ih nije podnosila, osobito ne ako su htjeli ugroziti njezine štićenike. Sakrila sam se iza drveta, provirujući glavom kako ne bih ništa propustila.
Prvo se čulo šuškanje koje nije imalo veze sa živim šumskim bićima, noćnim životinjama; netko ili nešto se približavalo teškim, sporim korakom pri tome povremeno ispuštajući zvuk nalik ljudskome glasu. To jest bio ljudski glas, ali stvor nije oblikovao riječi, već kao da je pokušavao nešto izreći, no nisam mogla razaznati što, jer nesretnik nije pokušavao ništa reći. Samo se glasao na svoj sablasni način, kao izgubljena duša. Stenjao je i uzdisao, zapravo mi se više činilo da diše na usta, ne razmaknuvši glasnice tako da to čini tiho. Iz mraka se nazirala neka prilika kojoj nisam mogla točno odrediti oblik, ali bila je otprilike visoka kao kakav čovjek, prilazila je bliže, polako i teško. Kad se dovoljno približio, mislila sam da gledam u stvarno ogavno izmučenu dušu, bila je to najbjednija spodoba u čovjekolikom liku koju ikad vidjeh. Njegovu odjeću sačinjavali su krvavo-prljavi dronjci. Držao se lagano pogrbljeno, ruke su visjele iz ramena klateći se nemarno dok je hodao. A njegovo lice… napeto, sivkasto i izmučeno, s razjapljenim ustima na koja je disao proizvodeći svoje zvukove patnje. Koža mu je bila veoma blijeda, zapravo ispijena i žućkasto sivkasta. Njegove oči prazno su zurile, pogled mu je bio zamračen.
Osjećala sam sažaljenje.
- Noćas umireš. - objasnila je vampirica stvoru koji vjerojatno nije shvaćao njezine riječi, niti je ikako reagirao na njih. Nakesila se zlobno. - Dakle, Mira, ovo je ghoul. - govorila je dok se stvor sve više približavao. Što je dolazio bliže, to je ostavljao i veći dojam. - Nadaj se da je jedino smeće koje ćeš ikada vidjeti… - izrekavši to gotovo sikćući, ali ne skidajući podrugljivi osmijeh s lica, pokrenula se. Ispruživši prste i cijelu lijevu ruku, skočila je prema naprijed i za manje od jednog trena bijedni stvor je bio proboden njezinom rukom. Nesumnjivo je pogodila srce. Njegovo tijelo se ukočilo, ispustio je uzvik, ništa drugačiji od zvukova koje je inače proizvodio, možda tek nešto bolniji, i postao bijeli pepeo koji se srušio na pod. Za manje od dvije sekunde, od ghoula je ostala samo hrpica bijele tvari kod koje nisam bila sigurna je li pepeo ili možda pijesak. Tvar je bila sličnija pepelu, i nisam namjeravala dirati po tome da se uvjerim u suprotno.
Vampirica se smijuljila podlo gledajući ostatke, kao da je pobijedila samoga Boga, a ne bijednog stvora koji nije bio više doli bezumni hodajući mrtvac.
- Važno je uživati… - rekla je zalazeći u tamu među drveće. - …u onome što radiš. To te čini moćnim.

| 03.12.2006., 14:31 |

| Give me a look in your mind (0) | Worship my words with a crimson sacrifice | # | ^ |

Sljedeći mjesec >>

Vicious Vampire

Description:

LINKS:

Favorite Lyrics:

	prosinac, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31