Šutjela je, a zubi su joj se bijelili na oskudnoj mjesečini, njezine oči promijeniše boju iz smeđe u žarkocrvenu, dvije žeravice u tami. Otvoreno je pokazivala očnjake, iako ih noćas neće zabiti u ničije tijelo. Već unaprijed mi je bila poznata sudbina svakog takvog prokletog stvora koji se nađe u njezinoj blizini. Jednostavno ih nije podnosila, osobito ne ako su htjeli ugroziti njezine štićenike. Sakrila sam se iza drveta, provirujući glavom kako ne bih ništa propustila.
Prvo se čulo šuškanje koje nije imalo veze sa živim šumskim bićima, noćnim životinjama; netko ili nešto se približavalo teškim, sporim korakom pri tome povremeno ispuštajući zvuk nalik ljudskome glasu. To jest bio ljudski glas, ali stvor nije oblikovao riječi, već kao da je pokušavao nešto izreći, no nisam mogla razaznati što, jer nesretnik nije pokušavao ništa reći. Samo se glasao na svoj sablasni način, kao izgubljena duša. Stenjao je i uzdisao, zapravo mi se više činilo da diše na usta, ne razmaknuvši glasnice tako da to čini tiho. Iz mraka se nazirala neka prilika kojoj nisam mogla točno odrediti oblik, ali bila je otprilike visoka kao kakav čovjek, prilazila je bliže, polako i teško. Kad se dovoljno približio, mislila sam da gledam u stvarno ogavno izmučenu dušu, bila je to najbjednija spodoba u čovjekolikom liku koju ikad vidjeh. Njegovu odjeću sačinjavali su krvavo-prljavi dronjci. Držao se lagano pogrbljeno, ruke su visjele iz ramena klateći se nemarno dok je hodao. A njegovo lice… napeto, sivkasto i izmučeno, s razjapljenim ustima na koja je disao proizvodeći svoje zvukove patnje. Koža mu je bila veoma blijeda, zapravo ispijena i žućkasto sivkasta. Njegove oči prazno su zurile, pogled mu je bio zamračen.
Osjećala sam sažaljenje.
- Noćas umireš. - objasnila je vampirica stvoru koji vjerojatno nije shvaćao njezine riječi, niti je ikako reagirao na njih. Nakesila se zlobno. - Dakle, Mira, ovo je ghoul. - govorila je dok se stvor sve više približavao. Što je dolazio bliže, to je ostavljao i veći dojam. - Nadaj se da je jedino smeće koje ćeš ikada vidjeti… - izrekavši to gotovo sikćući, ali ne skidajući podrugljivi osmijeh s lica, pokrenula se. Ispruživši prste i cijelu lijevu ruku, skočila je prema naprijed i za manje od jednog trena bijedni stvor je bio proboden njezinom rukom. Nesumnjivo je pogodila srce. Njegovo tijelo se ukočilo, ispustio je uzvik, ništa drugačiji od zvukova koje je inače proizvodio, možda tek nešto bolniji, i postao bijeli pepeo koji se srušio na pod. Za manje od dvije sekunde, od ghoula je ostala samo hrpica bijele tvari kod koje nisam bila sigurna je li pepeo ili možda pijesak. Tvar je bila sličnija pepelu, i nisam namjeravala dirati po tome da se uvjerim u suprotno.
Vampirica se smijuljila podlo gledajući ostatke, kao da je pobijedila samoga Boga, a ne bijednog stvora koji nije bio više doli bezumni hodajući mrtvac.
- Važno je uživati… - rekla je zalazeći u tamu među drveće. - …u onome što radiš. To te čini moćnim.
Post je objavljen 03.12.2006. u 14:31 sati.