Ne bih znala reći je li se hranila u to vrijeme. Ja sam začudo bila pošteđena njezine krvožednosti. Nije me zanimalo tko su njezine žrtve i ima li ih uopće, nisam htjela razbiti iluziju da sam nedužno Božje stvorenje, a ne sluga Sotone. Bilo je lakše ne razgovarati o takvim stvarima pri kojima teče nečija krv. Njezino tijelo stalno je bilo hladno. Sjećala sam se one noći kada je bilo toplo. Budući da nisam povezivala toplinu njezina tijela s ispijanjem nečije krvi, zapitala sam ju zašto je uvijek tako hladna. Nije mogla da mi ne kaže tu malu, ali okrutnu istinu koju sam tražila od nje. Objasnila mi je to na isti način kao da je objašnjavala neku znanost, kao da to nije ništa posebno, a znala je moje misli u vezi krvoprolića i sablažnjivost koju sam osjećala kada bih pomislila da je ona biće mrtvog tijela, predobro ih je poznavala… Ali makar se ona hranila krvlju da održi ljepotu svojega mrtvoga tijela, ja ju nikako nisam mogla mrziti. To što je njezino tijelo uvijek bilo hladno govorilo je da se ne hrani ili da nikome nije ispila dovoljnu količinu krvi da ubije žrtvu. Bilo je dovoljno da se smirim i opet prestanem razmišljati o tome te se posvetim drugim stvarima.
Post je objavljen 21.01.2007. u 23:31 sati.