- Ljubav stvara poniznost. - rekla je ozbiljno. - Nijedan stvor, koji može voljeti, ne može biti apsolutni gospodar, tako ni ja. Ali nekim tvojim željama neću udovoljiti. - nasmiješila se otkrivajući bijele zube. - Možeš umrijeti kao čovjek, no poslije toga više nećeš biti ljudsko biće.
- Ti si ubojica. - odvratila sam. - Obični, ogavni, odvratni krvopija… - nemoćno sam stiskala šake.
- Pa što? - dignula je obrve u čuđenju. - Živiš sa mnom oko četrnaest godina, do sada ti nije toliko smetalo što ubijam, iako si točno znala otkuda potječe moja tjelesna toplina svaki puta kada sam ju imala. Nije li to sebično? Prezirati ubojicu zbog ubojstava tek kada poželi uzeti tvoj život? Misliš li da ćeš time izbjeći sudbinu koju sam predodredila za tebe? Jesi li drukčija od ostalih žrtava, zato što si dugo vremena stanovala s vampirom? - podrugljivo se osmjehnula. - Smatraš li se nedužnom, Mira? - njezine oči su me probadale usredotočenim pogledom.
Nesigurno sam klimnula glavom.
- Ništa zato, ubijam i takve. - iscerila se, izgledajući umišljeno, a nažalost je imala dobrih razloga za bahatost. - Drukčija si od ostalih, od mnogih drugih koji su umrli pod mojim zubima… Ti ćeš ustati nakon smrti, ustati za vječni život! - ushićeno je govorila o vampirskom postojanju kao nečemu uzvišenome i vrijednome divljenja. Što bi moglo biti toliko uzvišeno na noćnim krvopijama? Oh, dobro sam znala; njihove moći i sposobnosti, njihovi osjećaji, pa čak i vanjski izgled; savršenstvo tijela koje je nekoć bilo ljudsko… isto savršenstvo koje nisam htjela jer je sa sobom donosilo mnogo zla.
- Ti si zla! - ne znam zašto sam joj to rekla, mora da mi je jednostavno izletjelo. Znala sam da je ona, više nego itko drugi, svjesna svoje osobnosti, i da je prihvaća kao sebe.
- Ako ti tako kažeš, - rugala se izgledajući najbezopasnije što je mogla, a sama po sebi svojom vanjštinom nije asocirala na neman. - onda sam zla, moja svetice; iako moraš priznati da je pripadnicima tvoje religije sve zlo što je imalo zanimljivo. - slegnula je ramenima.
Tebe bi se i sljedbenik Sotone odrekao, toliko zla se u tebi krije., pomislih ogorčeno, mrzeći ju zbog toga što je postojala, mrzeći ju zbog toga što mi nije htjela dati da umrem dostojno ljudskog bića, i to tek za nekoliko desetljeća, a ne kad se njoj prohtije. Kud si prokleta, još moraš i širiti svoju zarazu na one koji nisu voljni postati čudovišta poput tebe!, mislila sam jer se nisam usudila reći. Ionako su sve moje misli dopirale do njenog uma, bile one izrečene ili ne. Smatrala sam to donekle korisnom sposobnošću, ali ne dovoljno korisnom da bih se predala paklenom krvopiji zbog toga, isto kao ni za vječni mladoliki izgled i vječni život, niti za fizičku snagu niti išta drugo što bih dobila kada bih postala nemrtvac…
Post je objavljen 15.01.2007. u 00:06 sati.