Osluškivala sam ne bih li čula kako joj srce udara. Čula sam ga, bilo je veoma tiho i sporo, ali tuklo je pravilnim ritmom. Nije mogla biti vampir, oni su hodajući leševi čija srca stoje. Naslonila je svoju glavu na moju njušeći mi kosu i ujedno se nježno mazeći. Nije me htjela povrijediti. Iako je bila nešto nadnaravno i po svim pravilima Crkve bogohulno, ovo biće mi nije činilo ništa nažao. Nisam znala kada je zadnji put netko (osim moje mačke) prema meni bio ovako nježan. Možda majka, prije puno, prije previše vremena.
Čudila sam se toplini njezina tijela; mrtvaci su trebali biti hladni. Ovo nikako nije mogao biti vampir. Nisam mogla znati da me grije toplinom tuđe krvi koju je ispila nekom nesretnom jadniku čije je tijelo nekud bacila nakon zvjerske gozbe.
U njezinu naručju osjećala sam se sigurnom, zaštićenom od svega zla. Čudilo me to; zlo biće me štitilo od drugih zala. Osobito od one druge vampirice s kojom se očito poznavala i za koju sam bila igračka koju se nije smjelo pokidati. No, što sam bila za ovu svoju pomajku koja me držala u naručju kao da sam malo dijete?
Mučno sam progutala slinu. Zar vampiri nisu «malo intimni» sa svojim žrtvama prije nego im daju zadnji poljubac?
Mog straha brzo je nestalo kad me meko spustila na noge. Gledala me kao što kipovi svetica kamenim očima miluju prolaznike. Samo, njezino lice bilo je živo, ona nije bila kip koji prikazuje nekoć davno živu osobu. Bila je stvarna, moja svetica. Nisam je mogla gledati kao pokvarenog vampira; tko ne čini nikakvo zlo, ne može biti zao.
Post je objavljen 05.01.2007. u 00:55 sati.