Existence of a vampire

Zadnjih nekoliko noći su bile toliko... zanimljive... da naprosto nisam stizala za laptop. Od trenutka odlaska iz stana, do trenutka povratka pred samu zoru, tako da upravo stignem uletjeti u stan, navući one svoje teške tamnoplave zastore (tako da ako se sunce i uspije probiti kroz rolete, zastori ga definitivno zaustavljaju) i uskočiti u sanduk za koji bi bilo koji eventualni posjetioc, željen ili neželjen, zaključio da je škrinja s odjećom ili nečim sličnim... od početka noći do kraja, sve je velika pustolovina, avantura slatka kao nekad, kad sam tek zakoračila u tu svoju vječnu noć, kad mi je krv bila slađa jer nisam još mogla osjetiti te fine razlike u okusu različitih ljudi... ah...
Zapitala sam se, što je pokrenulo takvu promjenu, takvu iznenadnu sreću - ako je to što vampir može osjetiti uopće sreća... Zapravo ne znam... Možda razlog tome leži u činjenici da sam uspjela razbiti dio šifre u zapisima - jer eto, ispostavilo se da su šifrirani jednom od kreativnih Kalahovih šifri koje sam nekad znala razbijati kao od šale - no sad sam ipak zahrđala, sramote li za vampiricu... Trebat će mi još dosta vremena da odgonetnem sve, ali iz onog što sam dosad uspjela, čini se da je otkrio nešto što je cijelu vampirsku zajednicu jako naljutilo ili zastrašilo... a malo toga nas može zastrašiti, budimo realni i nimalo skromni... Spominje "blještavu krv" ili neku tome vrlo sličnu formulaciju, što zasad ne mogu ni naslutiti što znači, ali hoću, s vremenom hoću...
No u ovom se gradu ipak suočavam s problemima više praktične prirode... Osim jedne već pomalo sumnjičave susjede koja me svaki put kad dolazim kući (a kad se ona budi) promatra s upitnim mislima u glavi (zasad se, kako sam pročitala, dvoumi između toga da sam vjerojatno neka prostitutka i toga da se bavim nekim dilanjem ili tako nečim...), tu je i ta moja kronična usamljenost koju nikakvim zaljubljenim žarom koji ovih noći osjećam ne mogu izbrisati iz sebe... Čeznem za... kućnim ljubimcem. Ali nikako da naletim na nekog - dostojnog...
Noćas, čujem, romori kiša... Jedva čekam da izađem u noć, da ljubim neku novu dušu, nečiji novi život, nečije nevino srce koje će se do ludila zaljubiti u mene i položiti mi sve pod noge, sve što ja neću uzeti jer nisam vampir koji ubija... Ljubit ću, jecati, oduševljena i zaljubljena u svakog od njih, u nadi da će mi barem nečiji um koji budem čitala svakim novim gutljajem otkriti snagu dostojnu da bude moja pratnja...
Previše sam zaljubljena u ljude, više nego što bih trebala biti... previše su mi potrebni, previše mi nedostaju...
Možda još za nas ima nade...

Večeras sam malo požurila s lovom... Toliko je posla preda mnom, a ja uživam u noćnom zraku grada Zagreba i vrebanju jadnika koji po tami kroče sami... Izašla sam iz one faze, ahm, neobične melankolije koja me obuzela prošli put kad sam pisala... makar, relativno je sve kad svoje vrijeme mjeriš stotinama godina... postaneš hirovit... mijenjaš raspoloženja često, brzo... Kažu da su to često rani znakovi vampirskog ludila - no ja mislim da je sasvim normalno da se to događa svima nama koji se ne bismo ni sjećali kako izgleda zalazak sunca da ga ne možemo promatrati snimljenog na TV-u ili u kinu... Kako ne postati sjetan, kad shvaćaš da sve oko tebe prolazi, vene, umire, a ti si vječno tu, kao neumrla moćna sjena, tu si i promatraš svijet kako raste, vrijeme kako prolazi, tekovine i običaje kako se mijenjaju...
Opet postajem nostalgična! Ah... Mislim da ću ostaviti priču o vampirskom ludilu za neku drugu zgodu. Naposljetku, ja o toj temi itekako imam što za reći.
Počela sam pričati... Noćas sam svoje obavila brzo, zgrabila nekog studenta kojeg je bilo dovoljno zamoliti za upaljač (naime, volim glumiti da pušim - osim što daje neku čudnovatu eleganciju koja me fascinira, čini me... ljudskijom, prihvatljivijom ljudskom oku) da bi me poslušno poput psića slijedio u haustor gdje sam ga poljubila malo žešće no što je jamačno navikao - ah, ti studenti, uvijek im je na pameti ili seks ili faks... Ovaj je, pročitah iz njegove krvi, bio FER-ovac, jedan od onih freakova koji žive za kompjuterom... Pomislih, možda bih mogla nešto novo i korisno naučiti od njega o tehnologiji - ali iskreno, misli su mu bile previše dosadne čak i za moj ukus.
Ostavila sam ga ošamućenog, sa dopola zacijeljenim ranama koje će sutra izgledati kao dva ljubavna ugriza, a on će se sjećati samo prelijepe žene u crnom koja ga je poljubila kao nijedna dosad...
Ponekad poželim opet nekog čovjeka uz sebe... Malo svježe krvi voljne davanja, malo svježeg uma koji će se znati meni dostojno izraziti bez da ga moram čitati, malo života u mojoj neživoj blizini... No pronaći nekog takvog pretežak je posao i previše podložno sudbini, a da bih u tome uspjela dok samo spavam i hranim se - i pokušavam dešifrirati te proklete grčke spise koji nadmašuju svo moje znanje i umješnost... Pisani su Kalahovom rukom, sigurna sam, bili su pažljivo skriveni i oštro čuvani, što me uvjerava da skrivaju nešto vrlo važno, moćno - i vjerojatno vrlo opasno.
Krv kola mojim žilama, osjećam ju jednako snažno kao da je tekuća vatra... Plamen koji u meni budi novu žeđ... Voljela bih zadržati se na onom studentu i ne ići dalje... No možda, samo možda, nakon mučenja nad zasad nedokučivom tajnom, pred zoru pođem na još jednu šetnju gradom...

Sinoć sam tako dugo lutala gradom… Nije da nisam mogla naći zadovoljavajućeg čovjeka za nahraniti se, već mi se tako nekako sviđalo trpjeti glad i samo promatrati ljude pored kojih sam prolazila… Mazohistički, znam… Nekad sam sama sebi užasno čudna… kao stranac u vlastitoj vječnoj noći… Ali i taj stranac nekad mora postojati svojom voljom, pogledati svojim očima i nanositi ovoj vampirici bol koju donosi samo neutažena žeđ i nesmiljena glad… Mislim da u svakome od nas postoji taj neki čudni, strani dio koji nas tjera da sami sebe kažnjavamo za stvari koje činimo, za samo svoje postojanje, za život koji ispijamo iz jadnih smrtnika koji nam se nađu na putu…
Nije mi, doduše, jasno zbog čega smo tako okrutni prema samima sebi. Ta ovo je čisto prirodna stvar, stvar hranidbenog lanca, postavke u prirodi prema kojoj se jači hrane slabijima… Ne čine li isto i ljudi kad se hrane životinjama?
Da… Samo, mi smo nastali od ljudi, a hranimo se njima. Hranimo se onim što smo nekoć i sami bili. Kakve li metafore! Kao da ispijamo onu neku nevinost koju posjeduje samo ljudska duša, kakvu smo mi izgubili onog trena kad smo zakoračili u svoju vječnu noć i otvorili se Ljepoti, ali i Smrti…
Možda je neko duboko usađeno kajanje odgovorno za to naše samokažnjavanje… A onda kažu da vampiri nemaju dušu…

Otišla sam predaleko u ovim razmišljanjima. To je nedostatak ovako dugačkog postojanja – imaš previše vremena za razmišljanje, za neku uzaludnu kontemplaciju koja zapravo ne vodi nikamo. Naposljetku, ja se ne bih trebala mučiti ovakvim stvarima. Za razliku od mnogih, ja ne ubijam svoje žrtve (ne da nikada nisam – ali bilo je to u ono rano vrijeme kad je vampir mlad i kad je žedan svega, pa i onog kobnog gutljaja koji nosi Smrt kroz ljudske vene u vampirska usta… sva sreća da sam prekinula s tim hodom u ludilo…), samo popijem par gutljaja od jednog, par od drugog, prekrijem im rane da ne izgledaju tako… očito, i odem dalje.
Zašto se, onda, mučim? Zašto hodam cijelu noć suzdržavajući se i osjećajući kako mi vene na licu izbijaju i kako mi se oči sve jače crvene, dajući mi izgled očajnog narkomana koji pokušava ne uzeti svoju dozu «samo ovu večer»? Ne znam… Možda je autodestrukcija osobina koju dobivaš s tom krvlju… Možda sam ja čudan vampir… A možda tek suzdržavanje od nas čini monstrume – jer već pred zoru, iscijedila sam čovjeka do te mjere da sam zamalo ponovno ubila. Glad je bila prejaka… a moja odluka da ne ubijam preslaba. Zamalo… zamalo sam opet izgubila dušu, kakva god ona bila…

Prošlo je već neko vrijeme otkako sam stigla u Zagreb… Odrediti koliko točno vremena, malo mi je teže, jer se moje vrijeme teško mjeri ljudskim mjerilima, no prošlo je dovoljno da naučim jezik, dovoljno da upoznam one najmračnije kutke u kojima je lagana misija naći izvor hrane, dovoljno da se zadovoljim samotnim lutanjima u kojima malo tko primjećuje sjenu koja se kreće siromašnom noćnom scenom, uvijek sama… Samoća je moje drugo ime i vjerujem da će biti tako uvijek jer je uvijek i bilo tako – a ipak, čak i ja, u svojoj beskrajnoj usamljenosti, ponekad poželim nekoga s kime ću razgovarati, a da taj netko ne postane mojom žrtvom prije no što je razgovor mogao prijeći u nešto što bi se moglo nazvati komunikacijom.
Nije da umirem od želje za društvom pripadnika ljudskog roda, o ne. Osim što, prema najdrevnijem prirodnom poretku zvanom hranidbeni lanac, služe samo kao izvor meni tako dragocjene tekućine, rijetko sam u svom postojanju nailazila na ljude dovoljno britkog uma i dovoljne psihičke snage da bi mogli podnijeti druženje sa mnom. S druge strane, zbog prirode onog što sam donijela sa sobom, a čemu još ni sama ne znam značenja, nimalo ne želim sresti nekoga od svoje vrste.
Zato sam i odabrala upravo ovaj grad… Nedovoljno velik i zanimljiv, po ničemu nije mjesto na kojem bi Erina, poznata upravo po svojoj potrebi da luta ili divljinom u kojoj su jedini tragovi civilizacije tek rijetka ljudska naselja, ili ogromnim gradovima u kojima je život jednako bučan noću kao i po meni zabranjenom danu, boravila. Ovdje me nitko neće tražiti. A čim otkriju, ako već i nisu otkrili, što sam uzela iz podzemnih labirinta Akropole, pokrenut će potjeru za mnom po cijelom svijetu. Znam to sa sigurnošću. Naposljetku, moj je stvoritelj, Kalah, jedan od Drevnih, smaknut upravo zbog tajne koja leži skrivena u slovima koje nikad nisam vidjela, na papiru koji niti gori niti stari niti ga se može poderati… Svi moji dosadašnji pokušaji da dešifriram tekst, propali su – ali uspjet ću u tome, moram uspjeti, zbog Kalahove uspomene, zbog moći koje je posjedovao samo on i zbog cijele zadrte vampirske zajednice…
Budućnost je došla brže nego što smo se čak i mi, Vječni, nadali. Ne snalaze se svi u njoj dobro kao ja.
Otkud mi potreba da pišem… i to još na najmasovnijem novom mediju… Što prije razbijem predrasude i uvjerenja o nama koje vladaju u ljudskoj rasi, to ću prije možda naći saveznike u toj borbi koja mi predstoji… možda… tko zna… Možda je stvar samo u komunikaciji za kojom toliko čeznem… Možda i samo izazivam sudbinu. Možda mi pošalje Lovce, a možda i nekoga tko će mi biti od pomoći.
A možda samo želim dati do znanja da POSTOJIM, da je moj svijet prisutan i stvaran unatoč tome što toliki ljudi u njega ne vjeruju… možda…