Čak su i mjeseci prošli!... Toliko toga... Ne znam naprosto otkud da pustim riječi da teku... Pitam se, gdje je sve pošlo krivo? Gdje sam toliko kobno pogriješila u svojim nečujnim koracima, toliko kobno da sam zamalo stradala upravo od ruke Onih koje sam nesvjesno zazivala... I zar je moguće, zar je ZAISTA moguće da jedna vampirica poput mene duboko u svojoj nutrini zapravo žudi za spokojem ništavila, za prekidom te nemrtve egzistencije, toliko da...
NE! Odlučno odbijam tu misao! Moj je um moja slobodna noć, a u noći svojoj uživam onoliko koliko sam nekoć uživala u sunčevom sjaju i plavetnilu neba... (kako li Sunce izgleda? Gdje je sjećanje na to?... Bože kojeg ne smijem zazivati, zar sam toliko ostarjela?...)
Ukratko, negdje sam pogriješila, nisam još sigurna čime, i dovela Lovce - točnije, jednu usamljenu Lovkinju - na svoj trag koji sam tako pažljivo zametala i prikrivala cijelo vrijeme svog boravka u Zagrebu, odašiljući čak signale ljudskog uma kako bih prikrila svoje, vampirske... Nije loše imati psihovampirske sposobnosti, uvijek sam tvrdila... No kako je moguće da su čak i te moje sposobnosti zakazale? Ne znam...
Lovkinja čije ime nisam uspjela saznati jer je, bojim se, u zatvaranju svog uma još bolja od mene, pojavila se nenadano u jednom klubu koji neću imenovati, u noći punoj raspojasanih mladih ljudi, kad je krv kiptjela ljetnom vrelinom, a sva moja osjetila bila toliko opčinjena tim slatkim zovom posvuda oko mene da nisam ni naslutila, a kamoli osjetila, ono uobičajeno upozorenje u mojoj glavi: "Lovac je u blizini". Zar sam zaista bila tako zaslijepljena tom svojom pomamom za mladom krvi zagrebačkih mladića i djevojaka da nisam primijetila približavanje smrtne opasnosti?... Još uvijek se pitam kako je to moguće jer nikad, ali NIKAD ne silazim s opreza...
Čim je Lovkinja položila ruku na moje rame, stresla sam se, a opasnost je zavrištala svim glasovima koje ljudski um ne može ni pojmiti. Kad su nam se oči susrele, moje tako blistavo svijetle, a njene crnje od noći u kojoj živim, vrijeme je stalo.
Ni sama ne znam kako sam se izvukla. Sjećam se mutno zbrke, vrištanja ljudi, Lovkinje kako ispaljuje svoje srebrne metke koje sam izbjegavala prkoseći svim zakonima gravitacije, ljudske krvi koja me po prvvi put nije mamila dok sam pokušavala sačuvati svoju egzistenciju pred nadmoćnijim protivnikom, a onda - ljetna svježina noćnog zraka, hladnoća Save i ukapanje u muljevito dno gdje sam provela ostatak noći i cijeli idući dan.
Iskreno, to skrovište je bilo toliko bijedno da me čudi što me Lovkinja nije našla. Čak sam jednim dijelom, kad sam se probudila u sumrak, očekivala da ću ju ugledati čim izronim onako prljava i blatnjava, nju, predatora koji strpljivo čeka da njegov plijen izroni, cereći se u iščekivanju svoje velike pobjede... No nije je bilo, a ja sam, slijedeći instinkte i napeto osluškujući okolicu u krugu od pedeset kilometara, krenula prema nekoj divljini gdje je, znala sam sigurnošću, prednost na mojoj strani.
To je bilo prije mjesec i pol. Svo to vrijeme provela sam u samoći usred Istre, mijenjajući skrovišta gotovo svake noći - iznenadili biste se koliko tamo ima mjesta pogodnih za skrivanje progonjenog vampira. Hrana... brrr, kad se samo sjetim... Ono malo ljudi se nisam usuđivala dirati iz straha da time ne ponudim svježi trag svojoj progoniteljici, a krv malih životinja i tek povremeno koje veće... o, svi Drevni, sačuvajte me ikad više prisilne dijete poput ove!...
Nažalost, Kalahove akropolske spise nisam uspjela pokupiti iz njihovog skrovišta jer je moj bijeg bio odveć kaotičan i nestrpljiv, a vrijednost koju im pridajem nije dopuštala da ih tek tako ostavim u Zagrebu, ma kolika opasnost mi tamo prijetila. Zato sam se odlučila vratiti - a kad su moje oči, krvave od manjka ljudske krvi, ponovno ugledale svjetla ovog grada, shvatila sam da ne mogu tek tako otići. Ne još. Osjećaj u meni je previše snažan da bih ga tek tako zanemarila.
Bila su mi potrebna tri čovjeka koja sam iscijedila gotovo do smrti da bih isprala onu odvratnu životinjsku krv iz svog organizma i povratila svoju uobičajenu snagu dovoljno da mogu skenirati okolicu u paničnom hvatanju bilo kakvih signala od Lovkinje.
Sad sjedim u kući čiji su vlasnici na moru - i, sudeći po svemu, ostat će tamo još neko vrijeme. Za prvu ruku, bit će dobro... kasnije ću smisliti nešto drugo. Pokušala sam zamesti trag, odaslati lažne signale, postaviti lažne putokaze, i čini se da je uspjelo, jer ma koliko izoštrena moja čula sad bila, od Lovkinje ni traga. Tko zna na kojem kraju svijeta traga za mnom... no i dalje ću biti iznimno oprezna u svakom svom pokretu, jer još uvijek ne znam kako mi se uspjela toliko približiti bez da ju osjetim - i zbog toga ne mogu biti sigurna da možda upravo sad iz nekog svog čudnovatog prikrajka ne promatra kuću u kojoj se nalazim...
|
