Opet ne spavam... Ubija me glad... Ne pamtim kad sam ovako umirala od potrebe za krvlju!... Sve ovo me... ubija... muči... Lovkinja i Drevni... samo želim zaspati praznog uma, bez svih tih glasova, tuđih misli koje prisluškujem umjesto da sita spavam... opijena krvlju... Ne, ja se mučim, ja se uništavam, a nigdje nema nikoga tko bi mi pomogao, tko bi me izvukao iz ove noćne more... Nema Kalaha, nema nikog tko bi... tko bi me volio... tko bi u svom srcu našao ljubavi za jednu krvopiju... Arhg, što će mi to uopće?... što će mi sažaljenje, prazni osjećaji... Nema osjećaja do onog što ga budi krv u ustima, vrela i slatka, dok se slijeva niz isušeno grlo, kao u onom vjekovnom ciklusu poznatom još otkako je svijeta...
Kako da preživim ovaj dan?!... Već osjećam kako mi se koža bora, kako mi pulsiraju žile u vratu i čelu, kako svaka stanica mog tijela vrišti, žedna, gladna, umiruća, nemrtva... Da u meni ima bar malo više krvi no što ima, sama bih sebi zabila zube u ruku... no prazna sam, isušena, jer oni bijednici od sinoć nisu bili dovoljno, jer je moj apetit zbog onih prokletih živina kojima sam se hranila u Istri porastao, jer sam nezasitna - a ne usuđujem se pretjerati, ne usuđujem se prepustiti toj novoj, snažnijoj gladi, bojim se privlačiti pozornost, jer teško je, teško je... biti sam... loviti sam... hraniti se... lošom krvlju... oskvarenim umovima...
Ne mogu više!
Ubila bih sada...
Tako mi svih Drevnih, kad navečer izađem, jao onome koga sretnem... Jao njemu, jer čim padne noć, ja ću se hraniti kao nijednom otkako sam u ovom gradu!...
Post je objavljen 30.08.2006. u 15:46 sati.