Sinoć sam tako dugo lutala gradom… Nije da nisam mogla naći zadovoljavajućeg čovjeka za nahraniti se, već mi se tako nekako sviđalo trpjeti glad i samo promatrati ljude pored kojih sam prolazila… Mazohistički, znam… Nekad sam sama sebi užasno čudna… kao stranac u vlastitoj vječnoj noći… Ali i taj stranac nekad mora postojati svojom voljom, pogledati svojim očima i nanositi ovoj vampirici bol koju donosi samo neutažena žeđ i nesmiljena glad… Mislim da u svakome od nas postoji taj neki čudni, strani dio koji nas tjera da sami sebe kažnjavamo za stvari koje činimo, za samo svoje postojanje, za život koji ispijamo iz jadnih smrtnika koji nam se nađu na putu…
Nije mi, doduše, jasno zbog čega smo tako okrutni prema samima sebi. Ta ovo je čisto prirodna stvar, stvar hranidbenog lanca, postavke u prirodi prema kojoj se jači hrane slabijima… Ne čine li isto i ljudi kad se hrane životinjama?
Da… Samo, mi smo nastali od ljudi, a hranimo se njima. Hranimo se onim što smo nekoć i sami bili. Kakve li metafore! Kao da ispijamo onu neku nevinost koju posjeduje samo ljudska duša, kakvu smo mi izgubili onog trena kad smo zakoračili u svoju vječnu noć i otvorili se Ljepoti, ali i Smrti…
Možda je neko duboko usađeno kajanje odgovorno za to naše samokažnjavanje… A onda kažu da vampiri nemaju dušu…
Otišla sam predaleko u ovim razmišljanjima. To je nedostatak ovako dugačkog postojanja – imaš previše vremena za razmišljanje, za neku uzaludnu kontemplaciju koja zapravo ne vodi nikamo. Naposljetku, ja se ne bih trebala mučiti ovakvim stvarima. Za razliku od mnogih, ja ne ubijam svoje žrtve (ne da nikada nisam – ali bilo je to u ono rano vrijeme kad je vampir mlad i kad je žedan svega, pa i onog kobnog gutljaja koji nosi Smrt kroz ljudske vene u vampirska usta… sva sreća da sam prekinula s tim hodom u ludilo…), samo popijem par gutljaja od jednog, par od drugog, prekrijem im rane da ne izgledaju tako… očito, i odem dalje.
Zašto se, onda, mučim? Zašto hodam cijelu noć suzdržavajući se i osjećajući kako mi vene na licu izbijaju i kako mi se oči sve jače crvene, dajući mi izgled očajnog narkomana koji pokušava ne uzeti svoju dozu «samo ovu večer»? Ne znam… Možda je autodestrukcija osobina koju dobivaš s tom krvlju… Možda sam ja čudan vampir… A možda tek suzdržavanje od nas čini monstrume – jer već pred zoru, iscijedila sam čovjeka do te mjere da sam zamalo ponovno ubila. Glad je bila prejaka… a moja odluka da ne ubijam preslaba. Zamalo… zamalo sam opet izgubila dušu, kakva god ona bila…
|
