Večeras sam malo požurila s lovom... Toliko je posla preda mnom, a ja uživam u noćnom zraku grada Zagreba i vrebanju jadnika koji po tami kroče sami... Izašla sam iz one faze, ahm, neobične melankolije koja me obuzela prošli put kad sam pisala... makar, relativno je sve kad svoje vrijeme mjeriš stotinama godina... postaneš hirovit... mijenjaš raspoloženja često, brzo... Kažu da su to često rani znakovi vampirskog ludila - no ja mislim da je sasvim normalno da se to događa svima nama koji se ne bismo ni sjećali kako izgleda zalazak sunca da ga ne možemo promatrati snimljenog na TV-u ili u kinu... Kako ne postati sjetan, kad shvaćaš da sve oko tebe prolazi, vene, umire, a ti si vječno tu, kao neumrla moćna sjena, tu si i promatraš svijet kako raste, vrijeme kako prolazi, tekovine i običaje kako se mijenjaju...
Opet postajem nostalgična! Ah... Mislim da ću ostaviti priču o vampirskom ludilu za neku drugu zgodu. Naposljetku, ja o toj temi itekako imam što za reći.
Počela sam pričati... Noćas sam svoje obavila brzo, zgrabila nekog studenta kojeg je bilo dovoljno zamoliti za upaljač (naime, volim glumiti da pušim - osim što daje neku čudnovatu eleganciju koja me fascinira, čini me... ljudskijom, prihvatljivijom ljudskom oku) da bi me poslušno poput psića slijedio u haustor gdje sam ga poljubila malo žešće no što je jamačno navikao - ah, ti studenti, uvijek im je na pameti ili seks ili faks... Ovaj je, pročitah iz njegove krvi, bio FER-ovac, jedan od onih freakova koji žive za kompjuterom... Pomislih, možda bih mogla nešto novo i korisno naučiti od njega o tehnologiji - ali iskreno, misli su mu bile previše dosadne čak i za moj ukus.
Ostavila sam ga ošamućenog, sa dopola zacijeljenim ranama koje će sutra izgledati kao dva ljubavna ugriza, a on će se sjećati samo prelijepe žene u crnom koja ga je poljubila kao nijedna dosad...
Ponekad poželim opet nekog čovjeka uz sebe... Malo svježe krvi voljne davanja, malo svježeg uma koji će se znati meni dostojno izraziti bez da ga moram čitati, malo života u mojoj neživoj blizini... No pronaći nekog takvog pretežak je posao i previše podložno sudbini, a da bih u tome uspjela dok samo spavam i hranim se - i pokušavam dešifrirati te proklete grčke spise koji nadmašuju svo moje znanje i umješnost... Pisani su Kalahovom rukom, sigurna sam, bili su pažljivo skriveni i oštro čuvani, što me uvjerava da skrivaju nešto vrlo važno, moćno - i vjerojatno vrlo opasno.
Krv kola mojim žilama, osjećam ju jednako snažno kao da je tekuća vatra... Plamen koji u meni budi novu žeđ... Voljela bih zadržati se na onom studentu i ne ići dalje... No možda, samo možda, nakon mučenja nad zasad nedokučivom tajnom, pred zoru pođem na još jednu šetnju gradom...
Post je objavljen 14.05.2006. u 22:18 sati.