Zadnjih nekoliko noći su bile toliko... zanimljive... da naprosto nisam stizala za laptop. Od trenutka odlaska iz stana, do trenutka povratka pred samu zoru, tako da upravo stignem uletjeti u stan, navući one svoje teške tamnoplave zastore (tako da ako se sunce i uspije probiti kroz rolete, zastori ga definitivno zaustavljaju) i uskočiti u sanduk za koji bi bilo koji eventualni posjetioc, željen ili neželjen, zaključio da je škrinja s odjećom ili nečim sličnim... od početka noći do kraja, sve je velika pustolovina, avantura slatka kao nekad, kad sam tek zakoračila u tu svoju vječnu noć, kad mi je krv bila slađa jer nisam još mogla osjetiti te fine razlike u okusu različitih ljudi... ah...
Zapitala sam se, što je pokrenulo takvu promjenu, takvu iznenadnu sreću - ako je to što vampir može osjetiti uopće sreća... Zapravo ne znam... Možda razlog tome leži u činjenici da sam uspjela razbiti dio šifre u zapisima - jer eto, ispostavilo se da su šifrirani jednom od kreativnih Kalahovih šifri koje sam nekad znala razbijati kao od šale - no sad sam ipak zahrđala, sramote li za vampiricu... Trebat će mi još dosta vremena da odgonetnem sve, ali iz onog što sam dosad uspjela, čini se da je otkrio nešto što je cijelu vampirsku zajednicu jako naljutilo ili zastrašilo... a malo toga nas može zastrašiti, budimo realni i nimalo skromni... Spominje "blještavu krv" ili neku tome vrlo sličnu formulaciju, što zasad ne mogu ni naslutiti što znači, ali hoću, s vremenom hoću...
No u ovom se gradu ipak suočavam s problemima više praktične prirode... Osim jedne već pomalo sumnjičave susjede koja me svaki put kad dolazim kući (a kad se ona budi) promatra s upitnim mislima u glavi (zasad se, kako sam pročitala, dvoumi između toga da sam vjerojatno neka prostitutka i toga da se bavim nekim dilanjem ili tako nečim...), tu je i ta moja kronična usamljenost koju nikakvim zaljubljenim žarom koji ovih noći osjećam ne mogu izbrisati iz sebe... Čeznem za... kućnim ljubimcem. Ali nikako da naletim na nekog - dostojnog...
Noćas, čujem, romori kiša... Jedva čekam da izađem u noć, da ljubim neku novu dušu, nečiji novi život, nečije nevino srce koje će se do ludila zaljubiti u mene i položiti mi sve pod noge, sve što ja neću uzeti jer nisam vampir koji ubija... Ljubit ću, jecati, oduševljena i zaljubljena u svakog od njih, u nadi da će mi barem nečiji um koji budem čitala svakim novim gutljajem otkriti snagu dostojnu da bude moja pratnja...
Previše sam zaljubljena u ljude, više nego što bih trebala biti... previše su mi potrebni, previše mi nedostaju...
Možda još za nas ima nade...
|
