Prošlo je već neko vrijeme otkako sam stigla u Zagreb… Odrediti koliko točno vremena, malo mi je teže, jer se moje vrijeme teško mjeri ljudskim mjerilima, no prošlo je dovoljno da naučim jezik, dovoljno da upoznam one najmračnije kutke u kojima je lagana misija naći izvor hrane, dovoljno da se zadovoljim samotnim lutanjima u kojima malo tko primjećuje sjenu koja se kreće siromašnom noćnom scenom, uvijek sama… Samoća je moje drugo ime i vjerujem da će biti tako uvijek jer je uvijek i bilo tako – a ipak, čak i ja, u svojoj beskrajnoj usamljenosti, ponekad poželim nekoga s kime ću razgovarati, a da taj netko ne postane mojom žrtvom prije no što je razgovor mogao prijeći u nešto što bi se moglo nazvati komunikacijom.
Nije da umirem od želje za društvom pripadnika ljudskog roda, o ne. Osim što, prema najdrevnijem prirodnom poretku zvanom hranidbeni lanac, služe samo kao izvor meni tako dragocjene tekućine, rijetko sam u svom postojanju nailazila na ljude dovoljno britkog uma i dovoljne psihičke snage da bi mogli podnijeti druženje sa mnom. S druge strane, zbog prirode onog što sam donijela sa sobom, a čemu još ni sama ne znam značenja, nimalo ne želim sresti nekoga od svoje vrste.
Zato sam i odabrala upravo ovaj grad… Nedovoljno velik i zanimljiv, po ničemu nije mjesto na kojem bi Erina, poznata upravo po svojoj potrebi da luta ili divljinom u kojoj su jedini tragovi civilizacije tek rijetka ljudska naselja, ili ogromnim gradovima u kojima je život jednako bučan noću kao i po meni zabranjenom danu, boravila. Ovdje me nitko neće tražiti. A čim otkriju, ako već i nisu otkrili, što sam uzela iz podzemnih labirinta Akropole, pokrenut će potjeru za mnom po cijelom svijetu. Znam to sa sigurnošću. Naposljetku, moj je stvoritelj, Kalah, jedan od Drevnih, smaknut upravo zbog tajne koja leži skrivena u slovima koje nikad nisam vidjela, na papiru koji niti gori niti stari niti ga se može poderati… Svi moji dosadašnji pokušaji da dešifriram tekst, propali su – ali uspjet ću u tome, moram uspjeti, zbog Kalahove uspomene, zbog moći koje je posjedovao samo on i zbog cijele zadrte vampirske zajednice…
Budućnost je došla brže nego što smo se čak i mi, Vječni, nadali. Ne snalaze se svi u njoj dobro kao ja.
Otkud mi potreba da pišem… i to još na najmasovnijem novom mediju… Što prije razbijem predrasude i uvjerenja o nama koje vladaju u ljudskoj rasi, to ću prije možda naći saveznike u toj borbi koja mi predstoji… možda… tko zna… Možda je stvar samo u komunikaciji za kojom toliko čeznem… Možda i samo izazivam sudbinu. Možda mi pošalje Lovce, a možda i nekoga tko će mi biti od pomoći.
A možda samo želim dati do znanja da POSTOJIM, da je moj svijet prisutan i stvaran unatoč tome što toliki ljudi u njega ne vjeruju… možda…
Post je objavljen 05.05.2006. u 23:16 sati.