škrabotine iz zatvora... ovaj... škole...
Počelo me mučiti pitanje… prijeti li mi jednaka sudbina kao Wertheru? Ako ste čitali ''Patnje mladoga Werthera'', zacijelo znate kako se na kraju ubio, pobjegao s ovozemaljskog svijeta u kojemu više nije imao snage opstati. Govorim o nekakvoj svojoj snazi, o ponosu, zapravo tješeći samu sebe. Zavaravajući se? Ja ne želim umrijeti, ovo je pakao u kojemu sam među vragovima, meni je zapravo dobro… ali… da mi je zaista dobro, bih li pisala ovako? U zadnje vrijeme povremeno, nažalost rijetko čujem o unutarnjoj, duševnoj patnji pojedinca. Kažem nažalost jer ljudi materijalistički gledaju na probleme tzv. emocionalnih ljudi, te ih ne zanima što netko usamljen u društvu, ranjen u zdravome tijelu, nesretan u blagostanju, nahranjen a gladan… svejednako pati od ispraznosti i vrijednosti koje mu se nameću, a nisu mu nimalo važne, no on ipak želi… želi biti dio sreće, samo podsvjesno znajući kako je lažna.
Depresija? Tinejdžerska sranja? Kad bi barem bilo… zaokupila bih se nečime i prošlo bi, poznata su mi takva stanja i znam ih ''razriješiti'' veoma brzo. Nisam živčana dok ovo pišem, ne želim se ubiti, niti sakatiti samu sebe. Ne, ne sebe. Radije bih druge, no nije mi po volji što bi zastupnici zakona tada imali pravo učiniti sa mnom. Zaista, da nemam što izgubiti, ja bih ubijala sa osmjehom na licu, s demonskim užitkom. Strah me kazne, jer osim svoje potrebe za pisanjem i glazbom, imam nažalost i drugih.
Sa spokojem pišem o svome nemiru, jer ja PIŠEM… svejedno mi je koliko dobro, ne govorima ovako želeći izmamiti utjehu ili kompliment, već želim izraziti kako mi je pisanje, sam taj čin, obično jednako važno kao napisano. Volim stvarati unatoč nesavršenosti, volim biti stvoritelj nečega SVOJEG, ne nečega savršenog; a ako se poklopi jedno s drugim, mogu se nasmiješiti, tiho dići nos u ponosu kojeg ću se truditi sakriti, koji se neće previše smjeti pokazati u divljenju prema tuđemu.
Ove ispovijesti, ovaj tekst nastaje u školi, na nastavi. Oni vide kako nastaje, vide moje zamišljeno (tužno?) lice, moje oči koje prate ruku dok švrlja sitnim rukopisom… Ako me netko pita što je to, neću se ustručavati prozvati papir ''nekim sranjem''. Nisam raspoložena davati objašnjenja, niti se opravdavati za svoju potrebu koja nikome ne čini zlo.
Zvonilo je… sad će vjeronauk. Vjeronauk! Predmet koji ne bi smio biti predmet; religiji nije mjesto u naobrazbi, nije joj mjesto u znanosti, a u školi se tobože predaje znanost. Tj. trebalo bi se… pitam se… Profesori! Kada ste izgubili svoje oduševljenje za ovaj posao? Ili ga nikad niste imali? Jeste li izabrali svoj zanat kao žrtve sustava kojeg ne volim? Jeste li ikada bili svjesni bita, svrhe školovanja? Kad ste zaboravili, ako ste znali?
Jebiga, neću podnijeti ovaj sat bez Mp3-playera… inače sam dovoljno suzdržana da ne slušam glazbu na nastavi, no očajna vremena zahtijevaju… hm… drastične mjere… LOL… zašto drastične? Ionako profesorica neće ništa reći što bi me moglo zanimati, bez da me iživcira do te mjere da ću se morati strogo kontrolirati kako bi škare ostale podalje od moje kože i krvi, što mi redovito i uspije. ''Unorthodox Manifesto'' od Dimmu Borgir je svakako zanimljivije. Ne može mi ništa; glazba je tiha toliko da je jedva čujem, potrudila sam se sakriti slušalicu pod kosom, nikad joj ne radim problema, slušam samo na jedno uho, šutim, napisala sam domaću zadaću, kao jedna od rijetkih imam i knjigu i bilježnicu… Opravdat ću svoju pretjeranu pristojnost time što je učionica tuđi teritorij, točnije profesoričin; a nikad nemam potrebu bježati sa sata, tako da sam eto ovdje i suzdržavam se sotonističkih ispada. Makar je očito, nikome ne pada na pamet direktno me optužiti; svi znaju i šute… hehe… takve vas volim… Zna vjerojatno i profesorica, mislim da nije glupa, no protiv tolerancije se ja neću buniti. A možda misli kako sam se ja samo svojom vanjštinom odrekla kršćanstva. Yeah right… moš si mislit…
Sjedim sama na nemilom satu, ne želim imati nikoga uz sebe kome bih mogla pričati što ću radije zadržati za sebe usred mržnje. Ne volim žamor u razredu, Sotonist (čitaj: sotonistički ateist) se ponaša pristojnije od kršćana., pomislih ogorčeno. No barem se ne čuje glazba u mom uhu; pokušavam malo uživati u njoj, ignoriram sve koliko mogu. Na redu je pjesma ''Satan, my master'', zaista mi nije mjesto na vjeronauku, ako ste ikad sumnjali. U jednom od prijašnjih postova sam objasnila svoj odnos prema vjeri, dakle Sotona nije baš moj gospodar… previše sam ateistički nastrojena i previše privržena slobodi svoje duše.
Imam osjećaj kako mi vlastiti um uporno zlostavlja mozak, čak i sada; mozak je naime prespor, previše bijedan za um, ograničava ga istrunulim tkivom. Postajem zaboravljiva. Učinim nešto i pet sekundi kasnije se pitam jesam li to upravo učinila. Imam sreće što se ne događa prečesto, inače bih se zabrinula. Vjerojatno od stresa. Najgore je kad na ispitu napravim grešku i dok provjeravam odgovore mislim kako je sve u redu, a petnaestak minuta nakon ispita spoznam grešku i točno se sjetim kako je trebalo biti. Prekasno. Damn… Jednom sam se tek sljedećeg jutra sjetila, proklinjući SPOROST svojeg mozga. Pri tome se ni ne trudim misliti o napisanim ispitima, ulovi me kao zaboravljeno prokletstvo. Možda stvarno imam neku bolest, no živjet ću, dok mogu, u blaženom neznanju. Nadam se zaboraviti ove sumnje, iako ću ih najvjerojatnije potisnuti kako činim sa svime neugodnim, ili barem stišati do šapta, pretihog ali prisutnog.
| Give me a look in your mind (18) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
