sotonistički ateist
Evo novi post - pišem ih za sebe, ali ipak, puno hvala za komentare. Da, pišem ih za sebe, a objavljujem da ih nisam bez veze pisala jer se ipak nađe ljudi kojima su možda čak zanimljivi.
Upravo sam raspoložena za pisanje, skupljam snage/volje/inspiracije, čega god, da počnem ispočetka čitati i ispravljati svoju priču, koju sam završila 29.4.07. oko 00:25. Sretna sam zato što sam je završila, ali istovremeno neizrecivo tužna, jer ovaj dio posla koji mi je još preostao, neće biti i ne može biti kao STVARANJE same priče kojom se ponosim. Zato ću sada pisati o nečem drugome.
Kao što ste vidjeli u prijašnjem postu, rekla sam da sam se prestala opirati sotonizmu. No ja nisam pravi sotonist, nedostaje mi vjera u Boga, Sotonu i ostalo. Ja sam sotonistički ateist. Rekla bih vam najradije neka si sami protumačite značenje, ali onda postoji prevelika vjerojatnost da shvatite krivo. Sotona je, naime, meni skoro isto što i Anubis, Horus, Izida, Oziris, Ra, Set (ili Sed ili Seth, nisam sigurna kako se piše)… znam, to su egipatski bogovi, i ne smatram Sotonu egipatskim bogom, već ih otprilike na isti način mogu poštovati, samo što je Sotona najbliži vjeri kojoj pripadam samo na papiru. Sotona je najbliži onome što osjećam prema kršćanstvu i Bogu. Ne vjerujem u postojanje svega toga, no istovremeno i vjerujem. Ateist sam po tome što ne vjerujem u Boga, no vjerujem, bolje rečeno nadam se reinkarnaciji i postojanju duša, jednako tako vjerujem i u magiju, jer bez nje nema ni vampira, ni vukodlaka, ni demona, ni ovoga svijeta. A sotonistički ateist sam po tome što Sotonu ubrajam među božanstva koja mogu više-manje mirne duše poštovati. Priroda je magija koja se ne može uvijek objasniti znanošću, a bome ni religijom. Ne želim ovdje morati čitati ništa o kršćanskom Bogu jer me to ispunjava mržnjom, što se ionako neće dogoditi jer su kršćanski nastrojeni čitatelji ovog bloga (mislim ljude iz svog razreda) odustali od čitanja. Hvala vam. Stvarno. Ovo su moja uvjerenja i ne želim da ih itko, osim naravno mene, pokuša mijenjati.
Ne smatram Sotonu, zovimo ga Lucifer (ni ja nisam promijenila ime nakon «pada», tj. kad sam prestala svima dozvoljavati da me gaze, iako bih to rado napravila), svojim gospodarom. Moja duša se ne pokorava nikome, već se samo nakloni božanstvu i ode dalje, mirna i slobodna.
| Give me a look in your mind (14) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
I just wan't to say THANKS
Naučili su me što sam već znala, pokazali su da je istina to što sam znala umom, ali što je moje srce odbacivalo jer se osjećalo odbačeno. Oni mi nisu uspjeli vratiti vjeru u ljude, jer njih smatram blagodati, a ljudi su oni koji me tjeraju u kut, gdje najčešće provodim svoje vrijeme kada me se baci među one koji bi moju dušu najradije satrli, pokidali i učinili dijelom mase, čemu se ona redovito opire. Nisu uspjeli donijeti mi svjetlo, nego mrak, a jedino u mraku ja uživam. Nisu ga pokušali odnijeti, već su postali dio moje sreće jer su mi ga ostavili.
Imali su priliku upoznati me i iskoristili su priliku iako su me morali nagovarati da napustim samoću i pođem s njima, a ne priliku upoznati predrasude kojima me obasipaju ljudi oko mene kojima odbijam pokazati svoje lice jer je sjećanje na njihove reakcije previše svježa rana na njemu. Leave no trace, hide your face… (Cradle of Filth: ''Temptation''; Thornography) Uvijek prihvaćam ljude, no obično se upravo tada moram maknuti od tih istih, a ovi nisu bili poput tih ostalih ljudi. Prihvatili su me bez da sam se morala prilagođavati. Nije im smetalo što se smatram drugačijom jer to i jesam, i što to ne želim poricati.
Svi oni nemaju samo jednu osobinu koja ih izdvaja, već imaju osobnosti. 
Dovoljno različite da ih se ne može ni uz dobre namjere smatrati jednim te istim, dovoljno slične da se svi čudimo kako smo upali u grupu u kojoj se svi dobro razumiju i rado druže. (Svi isti, a svi različiti) I meni je bilo čudno, no prihvatila sam ponuđenu sreću, makar su morali na moja vrata kucati dvaput. Nakon ta dva, možda čak tri puta kak su me zvali, bila sam sigurna da me žele u svojoj blizini, što ipak nije promijenilo gotovo ništa na mom ponašanju jer sam ostala kakva jesam: šutljiva, zamišljena, naizgled odsutna, ozbiljna… 
zapravo uživajući u svakom trenutku. Osjećajući sreću zbog društva tih osoba (neću reći ljudi, jer oni su OSOBE!). Tako da također nisu čuli da sam ikada pustila glas ili postala glasna (jer to nije osobito tipično za mene), što se dogodilo bez njihove prisutnosti dok sam se u svojoj i sobi još pet cura veoma snažno derala na te cure. Naime, pušile su u sobi (bilo bi mi svejedno da su to radile vani, njihova pluća bi patila i ne bi me se ticalo), a jedna druga je imala astmu (ne jaku, ali smetao joj je zbog toga jako dim. ZAMISLITE ŠTO SE MOGLO DOGODITI!) i večer prije ih je bila lijepo zamolila neka puše vani. Dakle, uhvativši ih na djelu, u zapušenoj sobi, pozvala me u pomoć, a ja sam svome glasu podarila snagu svoga gnjeva i postala poprilično glasna. (Da, vjerovali ili ne, ja to zaista mogu 
, samo što izbjegavam.) Profesor nas je čuo i došao. Nisam mogla niti htjela prešutjeti mu, jer sam se bila razbjesnila što moram svjedočiti nečijem egoizmu; uostalom volim izdati idiote kada ugroze mene ili nekoga tko je zatražio i zaslužio moju pomoć (ovime mislim curu koja me pozvala u pomoć da im se zajedno suprotstavimo).
Jedan od mojih dobročinitelja naziva sebe sotonistom (jer to zaista i jest), zbog čega mi je bilo veoma drago jer mi je na vlastitom primjeru pokazao kako se ne moram radi toga osjećati kao zločinac samo zato što ljudi ne razumiju i redovito pljuju po tome. Imate ovdje negdje sotonistička pravila, uvjerite se sami zašto sam i prije ovoga susreta odlučila na čijoj sam strani. Kršćanska pravila su previše protiv čovjekove prirode, no neću o tome jer sam još uvijek prisiljena ići na vjeronauk i mislim da neki ljudi ne bi znali šutjeti ako pročitaju ovo… samo 1 papir, potpis mojih roditelja i nešto vremena me dijele od te slobode.
I zaista, ne mogu sebe smatrati čovjekom… većinu ljudskoga, tj. onoga što ne radim, ne bih mogla raditi bez nekakvog prijezira koji me i čini čudnom, i kojega želim zadržati.
Oprostite, htjela sam napisati priču o svome boravku s vama, no nekako nije išlo, bila bi preduga… i mislim da bih ubacila previše netočnih opisa jer previše opisujem, a ne sjećam se svega... Zapravo nekako nije išlo kad sam pokušala, pa je ispalo ovo.
| Give me a look in your mind (8) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
trenuci u kojima vjerujem su trenuci u kojima mrzim
I sama znam da sam rekla kako ću najvjerojatnije češće pisati, no nije bilo izvedivo radi drugih obaveza/interesa/hobija… Imala sam povremeno potrebu pisati, no nisam stigla i volja nije bila dovoljno jaka da me pokrene i natjera, jer nisam htjela zaći u neku temu i nemati dovoljno vremena napisati sve što želim o tome, kao što ću učiniti ovdje.
Bila sam u Zadru na Projekt- und Sprachkamp ili kako god se piše. Vratila sam se živa (onoliko koliko jesam živa) i zdrava, a ponijela sam i nekoliko veoma dobrih zaključaka sa sobom koji su potvrdili što sam se nadala da zapravo znam. Radije ću si sutra, ili za nekoliko dana (neće ovisiti samo o meni, već nažalost i o školi, a škola ne voli slobodno vrijeme koje trošim na pisanje blogova, svoje priče i slično) moći uzeti dovoljno vremena kako bih se prepustila mislima što mi se burno koprcaju po mozgu želeći naravno van, bilo u obliku izgovorenih ili napisanih riječi, a napisane su mi draže jer će ostati negdje te ih neću morati ponavljati. Naime, upoznala sam nekoliko izvanrednih, fenomenalnih ljudi koji su mi dokazali npr. kako problem u vezi druženja i usamljenosti nije sasvim u meni; oni su me prihvatili ovakvu šutljivu, čudnu i u crnome kakva jesam, i bilo nam je odlično.
Također sam se prestala opirati sotonizmu. Jedna prijateljica, koja mi je uvijek podrška, bila je naravno u pravu kada je rekla kako se ne trebam opirati, jer se to zapravo onda samo opiru napola ugušeni ostaci nametnutog kršćanstva u meni, i da će to prestati te ću priznati na čijoj sam strani (loše citiram, ali radilo se o tako nečemu). Uglavnom, iskreno želim prijeći na etiku, vjeronauk me košta previše živaca i previše laži. Čak sam saznala da je to moguće, te ću se strpjeti do kraja ove školske godine i onda pitati razrednicu za pomoć.
Zapravo sam ateist, no mračne sile i bogovi po kojima Crkva redovito pljuje su ono prema čemu mogu pokazati iskreno poštovanje, a to nije sotonizam, no ona pravila sotonizma mi odgovaraju. Nikada neću u sektu, to sam odlučila za sebe i držat ću se toga jer mi se takva i slična udruženja naprosto gade.
Pentagram će uvijek ostavljati veći dojam nego križ. Žalim, kršćani, izgubili ste ovu ovčicu kada je odlučila ne biti ovca koja će pratiti bez pitanja. Moj razum je prevelik da bih ga smatrala «samo malim svjetlom oko sebe» kako sam nedavno čula od zastupnika te religije kojoj već dug vremena više ne želim pripadati. Ako budem zbog ovoga imala problema na vjeronauku, znat ću tko me izdao. Znate da je Juda u paklu? Sjetite se Danteove vizije pakla, izdajice su bome nisko dolje… a ako me itko pokuša silom preobratiti (npr. profesor/ica vjeronauka prijetnjama o lošim ocjenama), uzvratiti ću silom, mržnjom. Ispovijedi su vam stvarno predobra fora, no ja ću znati i znam biti zlopamtilo. Nemojte ovo shvatiti kao prijetnju; ovo je samo upozorenje. Nemojte si okaljati duše izdajom; ako me želite nekako spriječiti/preobratiti, znajte da se sa mnom može mirno razgovarati o tim temama i da sam spremna čuti mišljenja. A onda neka bude moja slobodna volja, koju je vaš Bog navodno dao svim ljudima. Nemam namjeru ovdje pljuvati po vašoj vjeri, već samo želim izraziti da mi se nimalo ne sviđa zbog razloga koje biste shvatili kao pljuvanje te ih ovdje neću navoditi.
"Live and let live true freedom, not everyone's the same" (Iced Earth: "Consequences"; Something Wicked This Way Comes)
| Give me a look in your mind (1) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
the hate is faiding away... - OK, this is a lie
Evo, stavljam svoju dušu pred vas, dijelove svoje duše - predbacujte mi, sudite me - proždrite ih i povratite od gađenja…
-> blame me, it's me: coward, a good for nothing scapegoat, dumb kid, living a dream, romantic only on a paper… (Nigtwish: Slaying the dreamer; Century Child)
Usamljenost nije usamljenost, ja sam najusamljenija u grupi ljudi s kojima ne dijelim isto mišljenje, dakle gotovo uvijek, zbog čega samu sebe osuđujem na blaženu mi samoću. No unatoč toga, čini se da ne mogu prestati pokušavati družiti se. Nažalost sam čovjek, i tražit ću društvo drugih ljudi sve dok ne uspijem ubiti taj nagon za druženjem, za kojega moram priznati da slabi kako sve više shvaćam kolike su razlike i koliko postajem nešto vama veoma čudno, a meni veoma drago. Zasada nisam sposobna to objasniti, nemojte ni vi pokušavati, jer ako ja sama ne razumijem potpuno iako živim s tim, kako ćete vi na temelju ovih siromašnih riječi reći da me poznajete? Mogu vas tolerirati, mogu prihvatiti vaša mišljenja (što redovito i činim), ali ne mogu prihvatiti ono što je vama drago kao nešto što je meni drago. Neću nikoga osuđivati, makar izražavam gađenje prema određenim stavovima… zato svoje mišljenje nerijetko zadržim za sebe, osim kada mi se vidi na licu, ali moje lice nitko nije prisiljen gledati i ne tiče ga se što se događa iza tih crnim obrubljenih plavih očiju (znam, znam ono sranje Behind blue eyes, molim vas nemojte to povezati s ovim) koje su se navikle promatrati svijet kao nešto lijepo dok su same, s prijezirom kada se netko usudi svojim glupostima zasmetati u divljenju.
Ako priznam da sam lijepa, što i mislim o sebi, promatrat ćete me zacijelo kao umišljeno đubre, zaključit ćete kako se ne volim družiti jer mislim da su ostali manje vrijedni od mene… zato to neću priznati, jer takva mišljenja me bole, makar ih nastojim ignorirati. Zaista je ogavno što ljudi uspiju napraviti od nekoga svoje vrste… da ne priznajem čak ni samopouzdanje makar ga imam, sve zbog neke skromnosti, zbog koje bi mi neki čak oprostili što sam frik, jer bi mislili da imaju uz sebe nekoga koga mogu komotno iskoristiti. Jedino što želite od mene su uglavnom domaće zadaće, pomoć kod nekih ispita…ni ne znate kako mi time dajete veoma dobar razlog da vas mrzim - mrzim vas zbog toga, idete mi na živce. Proklinjem vašu lijenost, MISLITE LI DA SE MENI DA SVAKI PUT PISATI ZADAĆE ILI UČITI SAMO ZATO ŠTO NE SMIJEM IĆI VAN, NISAM OPTEREĆENA VEZOM S NEKIM GLUPIM TIPOM I NE PIJEM!?!? Ali ne… „U redu je, slobodno uzmi moju bilježnicu (nema veze što sam se sat vremena mučila napisati to sranje, a ni ti bome NISI NESPOSOBNA napisati to, samo što ti se, naravno, nije dalo. Ali nema veze što se tebi nije dalo, ionako uvijek prepišeš od mene.).“ Očito ne mogu reći ne, bojim se reći ne jer sam ionako dovoljno izolirana; ovako se barem povremeno mogu družiti ili pitati za pomoć (što je rijetko, jako rijetko) kada nisam bila u školi…
Mojim roditeljima: onemogućili ste mi normalni ljudski život jednog tinejdžera, sada je već prekasno. Nemojte kasnije očekivati da se udam ili imam djece. Stvarno, nemojte od mene očekivati NIŠTA NORMALNO. Cijenim što su vaše namjere bile dobre, cijenim i rezultat, ali znam da ga vi nećete cijeniti ako ikad vidite njegovu potpunost.
Hehe… ja, morbidno, vječno nezadovoljno, užasno komplicirano đubre (Miss Spookines, sorry ako zvučim kao ti, što si mi jednom i rekla…) ipak imam visoko mišljenje o sebi, to je rezultat onog glupog ponosa o kojemu je bila riječ u jednom od prijašnjih postova.
No sad… pravi razlog zašto trošim vrijednu inspiraciju na ove gluposti je taj što sam vidjela da mi je priča pri kraju. Napisat ću vjerojatno još dvadesetak stranica (znam, neki u cijelom životu ne napišu ni toliko, ali trenutačno imam oko 213, u knjizi će biti više jer knjige nisu A4 formata kao Word, u kojem pišem), a onda čitati sve ispočetka, barem dva ili tri puta, da ispravim sve što mi se ne sviđa. A onda… dolazi pravi razlog zašto se sada nisam usudila dalje pisati - OBJAVLJIVANJE. Stvarno bih voljela objaviti svoju knjigu, no maloljetna sam te bih morala roditeljima pokazati sve to… a postoje i neka pitanja koja me koče: Što ako mi izdavači stave na korice neku sliku koja mi se neće svidjeti? Što ako ne nađem izdavača? Što ako shvatim da je knjiga sranje?...itd itd… da sad ne navodim sve. Mnogi bi rekli kako su moje sumnje glupe ili neopravdane, no što se toga sad tiče, ne mogu biti optimist dok namjeravam baciti svoju malu priču, koju sam crpila iz sebe, koja je bila namijenjena meni i čitateljima mog drugog bloga (viciousvampire.blog.hr) ravno u ralje velikoga svijeta koji će ju proždrti, pokušati probaviti te vjerojatno ispovraćati od gađenja…
Btw, ovaj novi dizajn je moj, sklepala sam ga nedavno, što iz dosade, što iz potrebe da promijenim onaj prijašnji jer mi je bio nekako glup, onako jednostavan i bezvezan… a promijenila sam i ime bloga, vjerojatno iz nekog svog hira, jer vampirc_heart bi trebao pisati o nekim stvarima koje su vezane za vampirsko srce, i makar mislim da otprilike takvo srce imam zbog nekih svojih žudnji i čežnji o kojima ću najvjerojatnije pisati kasnije, sada sam se prozvala vampire_elena. Ne pitajte zašto, niti je važno niti bi vas trebalo zanimati… no dobro, želim se zvati Elena…
Sad je post dovoljno dugačak da ga ne pročita baš svatko, zato i samo zato ću ovdje stati, jer ponor moga uma, ponor iz kojega izvlačim riječi koje moji prsti u međuvremenu poslušno i po mom mišljenju dosta brzo kuckaju po tipkovnici, je veoma dubok, gotovo neiscrpan, samo povremeno umoran i teško je onda prodrijeti do njega, no imam sreće s Muzama, moje Muze su vampiri. Eto, kao što se ovdje donekle i vidi, teško mi je stati kada krenem kako treba (ovaj odlomak se trebao sastojati od samo nekoliko završnih riječi)… no dosta.
Blessed are you, Children of the Night…
| Give me a look in your mind (11) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
so glad for the madness
Prihvatiti sebe je nešto najteže, koliko ste daleko od toga kada se trudite biti što niste? (ovo je nešto općenito, ne morate se sada odmah uvrijedit)
Ljudi koji su se (nažalost) potrudili pročitati moje očajne postove ne moraju biti tužni, niti ikako suosjećati sa mnom, jer neke od njih zaista žalim. Ti isti ljudi ne moraju automatski misliti da se radi o njima i da upravo njih ovdje blatim samo zato što me poznaju. Dakle, lijepo od vas ako ste se zabrinuli, no za mene je prekasno, i ne bih voljela da je drugačije, jer sam ponosno... hm... "biće". Ustvari frik. Da, koje čudo, ja priznajem da sam frik - nemojte mi govorit da nisam, jer nisam ni glupa ni slijepa. Nemojte se zamarati mojim glupostima, sigurno imate dovoljno svojih. Ipak HVALA, puno hvala svima koji su reagirali... iako nisam navikla...
Oprostite, cure (one iz mog razreda), nisam vas namjeravala uvrijediti, nemojte misliti da se radi o vama dok nekoga blatim - vi ste OK, cijenim vas i vaša mišljenja, samo što vas ne poznajem... drago mi je unatoč grupica što sam upala u ovaj razred - grupice valjda moraju postojati da bi svatko našao neku u kojoj ce se osjećati dobro i prihvaćeno...
Tko je ovo čitao, može biti siguran da ja zaista imam neke psihičke poremećaje, samo bi bilo lijepo jednom otići psihologu da mi kaže što mi je. Inače, sasvim sam ok, ali postoje neke stvari na meni koje jednostavno NISU normalne, i iako zaista uživam u tim, hm... stvarima, kao na primjer pomalo debilna glazba cannibal corpse-a i slične krvave stvari, voljela bih spavati u lijesu (ne zbog nekog imidža, ja što se toga tiče ne znam sto je imidž), voljela bih noću lutati grobljima, privlači me krv kada je vidim kako teče... bilo bi lijepo znati kako se to zove. Dobro, makar su po mom mišljenju svi ostali oko mene poremećeni, ili više poremećeni nego ja, moram priznat da je u populaciji od puno ljudi vjerojatnije da s jednim nešto nije u redu, nego s cijelom populacijom... koje sranje... al ak sam poremećena, onda barem priznajem da jesam i, što je najvažnije, drago mi je biti poremećena na ovaj način. Ali barem se više suzdržavam od svojih gluposti kako ne bih nikoga povrijedila, pristojnija sam od većine ljudi oko sebe makar se u nekim situacijama smatram besramnom i tako ponašam... Zadovoljna sam s time.
Sve mi se više čini da nisam žensko: umjesto pms-a sam dobre volje ili sasvim kao da mi nije ništa, mrzim shoping, mrzim cipele s visokom petom, od previše romantično-patetičnih stvari mi se bljuje, dečke radije doživljavam kao prijatelje nego kao "dečke", slušam glazbu od koje se mnoge cure oko mene ježe, rozena boja mi je sablažnjiva, umjesto da prihvatim šovinizam - serem po svima koji ga provode i osjećam kako mi se grči želudac od te pojave, po internetu volim pisati u muškom rodu, ne volim glazbu i filmove zbog "zgodnih pjevača i glumaca", nego zbog glazbe same po sebi i zbog radnje u filmovima (iako ih rijetko gledam), obukla bih suknju jedino da šokiram ljude, ne okrećem se za dečkima, nego za darkericama, dakrerima, metalcima i povremeno zgodnim curama koje nisu previše pičkaste... a svejedno mi je što sam cura, jedino mi smeta taj jebeni šovinizam...
OVAJ BLOG DEFINITIVNO TREBA DRUGAČIJI DIZAJN!!! pobrinut ću se oko toga, nadam se... ne volim uzeti tuđi, zato ću sklepati neki svoj kada nađem odgovarajuće slike... isto tako se nadam češće pisati, ali nije mi se dalo stavljati dijelove svojih misli gdje ih netko može vidjeti...
| Give me a look in your mind (8) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
