the hate is faiding away... - OK, this is a lie
Evo, stavljam svoju dušu pred vas, dijelove svoje duše - predbacujte mi, sudite me - proždrite ih i povratite od gađenja…
-> blame me, it's me: coward, a good for nothing scapegoat, dumb kid, living a dream, romantic only on a paper… (Nigtwish: Slaying the dreamer; Century Child)
Usamljenost nije usamljenost, ja sam najusamljenija u grupi ljudi s kojima ne dijelim isto mišljenje, dakle gotovo uvijek, zbog čega samu sebe osuđujem na blaženu mi samoću. No unatoč toga, čini se da ne mogu prestati pokušavati družiti se. Nažalost sam čovjek, i tražit ću društvo drugih ljudi sve dok ne uspijem ubiti taj nagon za druženjem, za kojega moram priznati da slabi kako sve više shvaćam kolike su razlike i koliko postajem nešto vama veoma čudno, a meni veoma drago. Zasada nisam sposobna to objasniti, nemojte ni vi pokušavati, jer ako ja sama ne razumijem potpuno iako živim s tim, kako ćete vi na temelju ovih siromašnih riječi reći da me poznajete? Mogu vas tolerirati, mogu prihvatiti vaša mišljenja (što redovito i činim), ali ne mogu prihvatiti ono što je vama drago kao nešto što je meni drago. Neću nikoga osuđivati, makar izražavam gađenje prema određenim stavovima… zato svoje mišljenje nerijetko zadržim za sebe, osim kada mi se vidi na licu, ali moje lice nitko nije prisiljen gledati i ne tiče ga se što se događa iza tih crnim obrubljenih plavih očiju (znam, znam ono sranje Behind blue eyes, molim vas nemojte to povezati s ovim) koje su se navikle promatrati svijet kao nešto lijepo dok su same, s prijezirom kada se netko usudi svojim glupostima zasmetati u divljenju.
Ako priznam da sam lijepa, što i mislim o sebi, promatrat ćete me zacijelo kao umišljeno đubre, zaključit ćete kako se ne volim družiti jer mislim da su ostali manje vrijedni od mene… zato to neću priznati, jer takva mišljenja me bole, makar ih nastojim ignorirati. Zaista je ogavno što ljudi uspiju napraviti od nekoga svoje vrste… da ne priznajem čak ni samopouzdanje makar ga imam, sve zbog neke skromnosti, zbog koje bi mi neki čak oprostili što sam frik, jer bi mislili da imaju uz sebe nekoga koga mogu komotno iskoristiti. Jedino što želite od mene su uglavnom domaće zadaće, pomoć kod nekih ispita…ni ne znate kako mi time dajete veoma dobar razlog da vas mrzim - mrzim vas zbog toga, idete mi na živce. Proklinjem vašu lijenost, MISLITE LI DA SE MENI DA SVAKI PUT PISATI ZADAĆE ILI UČITI SAMO ZATO ŠTO NE SMIJEM IĆI VAN, NISAM OPTEREĆENA VEZOM S NEKIM GLUPIM TIPOM I NE PIJEM!?!? Ali ne… „U redu je, slobodno uzmi moju bilježnicu (nema veze što sam se sat vremena mučila napisati to sranje, a ni ti bome NISI NESPOSOBNA napisati to, samo što ti se, naravno, nije dalo. Ali nema veze što se tebi nije dalo, ionako uvijek prepišeš od mene.).“ Očito ne mogu reći ne, bojim se reći ne jer sam ionako dovoljno izolirana; ovako se barem povremeno mogu družiti ili pitati za pomoć (što je rijetko, jako rijetko) kada nisam bila u školi…
Mojim roditeljima: onemogućili ste mi normalni ljudski život jednog tinejdžera, sada je već prekasno. Nemojte kasnije očekivati da se udam ili imam djece. Stvarno, nemojte od mene očekivati NIŠTA NORMALNO. Cijenim što su vaše namjere bile dobre, cijenim i rezultat, ali znam da ga vi nećete cijeniti ako ikad vidite njegovu potpunost.
Hehe… ja, morbidno, vječno nezadovoljno, užasno komplicirano đubre (Miss Spookines, sorry ako zvučim kao ti, što si mi jednom i rekla…) ipak imam visoko mišljenje o sebi, to je rezultat onog glupog ponosa o kojemu je bila riječ u jednom od prijašnjih postova.
No sad… pravi razlog zašto trošim vrijednu inspiraciju na ove gluposti je taj što sam vidjela da mi je priča pri kraju. Napisat ću vjerojatno još dvadesetak stranica (znam, neki u cijelom životu ne napišu ni toliko, ali trenutačno imam oko 213, u knjizi će biti više jer knjige nisu A4 formata kao Word, u kojem pišem), a onda čitati sve ispočetka, barem dva ili tri puta, da ispravim sve što mi se ne sviđa. A onda… dolazi pravi razlog zašto se sada nisam usudila dalje pisati - OBJAVLJIVANJE. Stvarno bih voljela objaviti svoju knjigu, no maloljetna sam te bih morala roditeljima pokazati sve to… a postoje i neka pitanja koja me koče: Što ako mi izdavači stave na korice neku sliku koja mi se neće svidjeti? Što ako ne nađem izdavača? Što ako shvatim da je knjiga sranje?...itd itd… da sad ne navodim sve. Mnogi bi rekli kako su moje sumnje glupe ili neopravdane, no što se toga sad tiče, ne mogu biti optimist dok namjeravam baciti svoju malu priču, koju sam crpila iz sebe, koja je bila namijenjena meni i čitateljima mog drugog bloga (viciousvampire.blog.hr) ravno u ralje velikoga svijeta koji će ju proždrti, pokušati probaviti te vjerojatno ispovraćati od gađenja…
Btw, ovaj novi dizajn je moj, sklepala sam ga nedavno, što iz dosade, što iz potrebe da promijenim onaj prijašnji jer mi je bio nekako glup, onako jednostavan i bezvezan… a promijenila sam i ime bloga, vjerojatno iz nekog svog hira, jer vampirc_heart bi trebao pisati o nekim stvarima koje su vezane za vampirsko srce, i makar mislim da otprilike takvo srce imam zbog nekih svojih žudnji i čežnji o kojima ću najvjerojatnije pisati kasnije, sada sam se prozvala vampire_elena. Ne pitajte zašto, niti je važno niti bi vas trebalo zanimati… no dobro, želim se zvati Elena…
Sad je post dovoljno dugačak da ga ne pročita baš svatko, zato i samo zato ću ovdje stati, jer ponor moga uma, ponor iz kojega izvlačim riječi koje moji prsti u međuvremenu poslušno i po mom mišljenju dosta brzo kuckaju po tipkovnici, je veoma dubok, gotovo neiscrpan, samo povremeno umoran i teško je onda prodrijeti do njega, no imam sreće s Muzama, moje Muze su vampiri. Eto, kao što se ovdje donekle i vidi, teško mi je stati kada krenem kako treba (ovaj odlomak se trebao sastojati od samo nekoliko završnih riječi)… no dosta.
Blessed are you, Children of the Night…
| Give me a look in your mind (11) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
