Carry on!
Ispričavam se što je post dug, jednostavno trebam puno riječi da objasnim komplicirano, i jednostavno imam puno za reći. Ako je nekome predugačko, nitko vas ne tjera da čitate sve odjednom, niti vas itko tjera da uopće pročitate, no možda je zadnji, u njemu objašnjavam neke stvari.
Nadopuna prošlom postu:
Unutarnja snaga je laž za one koji su uvjereni kako je nemaju, koji su dozvolili drugima da ih uvjere kako je nemaju ili koji je nikada nisu bili primorani koristiti; no ja sam uvjerena kako je svaki čovjek zaista ima, samo kad se usudi i ne dozvoli svome strahu da ga koči, kad ne dozvoli da ga drugi oko njega koče. Treba napraviti taj mali korak, nije toliko teško oduprijeti se onome što nam se ne sviđa, osobito ne kad se radi o vlastitoj osobnosti i samokontroli. Vjerujte u sebe i svoje sposobnosti (iako je preporučeno da se ostane realan pri tome), tada ćete uspjeti postići što želite. Ako vas previše obeshrabruju drugi ljudi, i ako drugi zaista puno utječu na vaše odluke i postupke, nađite ljude koji će vas podržavati.
Da je moja snaga zaista laž, da je crpim iz laži o njenom postojanju, zar bih još uvijek bila ovdje? Zar bih sada pisala svoje obrazloženje i poticaj sebi i drugima? Zar bih se maloprije uspjela vlastitom čvrstom odlukom otrgnuti malaksalosti koja me bijaše obuzela uoči nekih problema? Ne, ne crpim je iz laži, već iz UVJERENJA kojime se ponosim, što slobodno možete poistovjetiti, meni je svejedno otkud mi; a ako je crpim iz prijezira prema vlastitim slabostima, jednako mi je dobrodošla kad je imam, i neću dozvoliti nikome i ničemu da je uništi, iako naravno i ja imam svoje trenutke slabosti.
Kad sam završila treće, time i zadnje čitanje svoje priče, uhvatio me nemir kojega sam se htjela riješiti sama. Ne znam zašto, no rastužilo me što se više neću družiti s Mirom na razini stvaranja njene priče, njenih misli koje sam zapisivala zadnjih godinu i pol, više ili manje… nije važno vrijeme, važno je što mi je pisanje uvijek bilo dobrodošla razonoda, hobi, štogod… bilo je STVARANJE u kojemu sam uživala kao… usudim li se zvati umjetnikom? Nekako ne, jer se ne želim hvaliti niti praviti važna. Čak sam uživala čitajući i prepravljajući više nego sam mislila prije toga. A sada je gotovo. Ipak znam što me rastužilo. Gotovo je. Sa tihom sjetom na srcu koje postane sentimentalno svaki put kad završim djelo kojim se ponosim, čije mi je stvaranje bilo veliko zadovoljstvo, idem dalje. Nema smisla biti tužan, jer ja sam uspjela napisati i prepraviti 244 stranice priče kojom se ponosim; ona je moje djelo, svejedno mi je hoće li me itko osuđivati ili gledati poprijeko zbog njena sadržaja, ja se nemam čega sramiti. Ako me zaboli što prorok (ili bilo tko drugačiji) zaista nije dobrodošao u vlastitom kraju, radije ću se nasmiješiti neveselo nego lažno, te pokazati mržnju kojoj sam sklona u nastojanju da njome i ravnodušnošću ostanem nepovrediva. To je moj put koji sam izabrala i kojega ću slijediti dokle mi bude dobar; svatko me smije osuđivati, jer svatko ionako osuđuje svakoga; ni ja nisam lišena te negativne osobine iako je se uglavnom bezuspješno pokušavam riješiti. Zaista, ne bih trebala osuđivati druge, koliko god mi se gadilo što neki rade, koliko god mi ih bilo žao jer sami sebe čine nesretnima. Da, dođe mi ih žao - to je jedan od razloga zbog kojega se nadam postati zlo stvorenje koje neće mariti za druge, što se zacijelo nikada neće dogoditi jer težim osjećajima, makar me, na čemu sam zahvalna, sve više obuzima hladnoća (ne znam je li prava riječ) zbog koje ne osuđujem nikoga, već poštujem put kojega je izabrao. Znam kako moj put zacijelo nije najbolji, no moj je. Tako nastojim poštovati i tuđi izbor. Ako netko misli da je nešto za njega najbolje, valjda ta ista osoba bolje od mene zna što je za nju dobro i što želi postići, te se ne želim uplitati u njene odluke jer ne volim kada netko meni čini isto; intervenirati treba kada smo sigurni kako netko zaista treba našu pomoć.
Čudan je osjećaj; naime ako nađem dobrog izdavača, što se svakako mora dogoditi još ovoga ljeta, tada ću u devetom mjesecu otići u školu i slobodno zvati sebe piscem (iako je za mene pisac i svatko tko piše i voli pisati, što sam svjesno preuzela od Beautifull Death, kojoj sam zahvalna za „prosvjetljenje“ ;) ), pokazati ću svima kako moja najdraža aktivnost puno vrijedi, kako ja zaista mislim OZBILJNO s onime što činim, kako zaista jesam netko poseban (znam to već odavno, no s vlastitom knjigom u ruci, imat ću osim svojih misli i sastavaka još jedan nepobitni dokaz). Zašto mi je važno? Jednostavno jest, frik smije valjda pokazati kako uistinu jest ono što pokazuje da je; naime u mom me razredu jedna osoba nazvala wannabe vampiricom. Neoprostivo! Riječ vampirica me više povrijedila od ovoga wannabe, jer su pravi vampiri iznutra bespolna bića, a znam kako se u blizini svakoga tko je drugačiji nađe netko tko će njegove posebnosti osporavati, o čemu god se radilo. No postalo mi je svejedno, zaključila sam kako ista osoba nema pojma. Ne namjeravam se nikome hvaliti; gotovo nikada se ne hvalim jer nemam takvu potrebu, zbog čega me se često smatra šutljivom ili tajnovitom (često i dosadnom, neka im bude), no imat ću još nešto što će povećavati moj zlobni osmijeh i ionako već preveliko samopouzdanje. Zapravo ne želim nikome od njih ništa dokazati, previše mi je svejedno za druge, već želim dokazati isključivo sebi. Pravi prijatelji, i ostale osobe koje su mi drage, oni su oni jedini prema kojima nisam nimalo ravnodušna, ali pravim prijateljima i ostalima također ne moram ništa dokazivati niti se ičime hvaliti. Neka onima koji me poznaju ovo ne bude razlog za ljubomoru, već poticaj - naime ako ja mogu postići cilj, tada zaista svi možemo, što naravno ovisi o tome kakav cilj, no ništa nije nemoguće. Ljudi, vjerujte u sebe i svoje sposobnosti, ja vjerujem kako ih posjedujete! Valja jednostavno nastaviti ako se započne, makar snovi tražili neke žrtve kako bi kasnije bili ispunjeni, no žrtve treba podnijeti kad se teži uspjehu. Ne mogu reći kako ih je kod mene zaista bilo, vjerojatno jer sam i previše zadovoljna rezultatom, štogod kritičari budu rekli na moje djelo.
Prvo moram naći nakladnika, što nije lako, posebno ne ako vas određeni broj kilometara dijeli od Zagreba, zbog čega sam gotovo sigurna kako je Hrvatska veoma centralizirana zemlja. Naime za gotovo sve se mora ići u glavni grad. Provjeravala sam one bolje nakladničke kuće po internetu, i svi naravno imaju svoje poslovnice tamo i nigdje drugdje. Poželite mi sreću.
Usput rečeno, razmišljanjem sam skoro ustanovila kako bi ovo mogao biti zadnji ili predzadnji post. Jednostavno sam na svome malom dijelu interneta previše raskrinkala sebe i svoju dušu, ne mogavši sve uvijek objasniti pravim riječima, te stoga mislim kako ne bih više trebala, jer nitko nema koristi od ovoga, osobito ne ja. Rekla sam previše o sebi, a neke stvari su trebale ostati tajna i bojim se kako bih ubuduće mogla napisati još toga čemu nije mjesto u javnosti, iako se ova „javnost“ ograničava na nekoliko čitatelja, ali se nadam da znate što mislim.
Zadnja dva posta su zaista bila sranje, što otvoreno priznajem; u njima se nisam uspjela valjano ili dorečeno izraziti. Mislim kako se ne moram opravdavati, jer ako sam nekoga razočarala, sjetite se kako vam zaista nisam ništa dužna. Ako se netko razočara u vas, sjetite se kako toj osobi niste ništa dužni. ;)=
| Give me a look in your mind (16) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
malo o mržnji
Trebala bih ovo vrijeme naravno koristiti za prepravljanje, čitanje i poboljšavanje priče, da je napokon završim, no odlučila sam kako je vrijeme za novi post. Nije mi ispao baš nešto, ali neka ga zasad.
Sve mi se više gadi ljudski rod općenito, iako ga neki pojedinci čine podnošljivim. Ne, ovaj put se neću okomiti na gluposti svojih vršnjaka, ovaj post neka bude posvećen mojoj unutarnjosti.
Mediji su dobra pojava, obavještavaju nas o događajima u svijetu, a isti događaji u meni izazivaju sve više i više mržnje; pitam se kad ću puknuti, jer sam već zamrzila vjerojatno što i nisam trebala, i nije me briga ako me se smatra zlom zbog nečega što sada ipak neću reći da ne skrenem previše s teme. Naravno nisu krivi samo mediji, iako su oni glavni kontakt s okolinom do koje ne možemo doći ako je predaleko, znam kako vijesti obično donose isključivo loše novosti, već govorim općenito. Pitam se kada će me mržnja učiniti slijepom za sve do čega mi je stalo dok se bojim krivo postupiti ili nekoga povrijediti, hoću li ikad biti lišena savjesti i istinski slobodna od onoga što me trenutačno koči i čini nesretnom… pitam se hoću li ikada biti istinski zla, jer jedino tada mogu biti istinski sretna, kao istinsko čudovište, ali ne želim biti čovjek. Koči me i želja za uzvišenim, ona je prevelika, strogo mi ne dozvoli pad k niskom ljudskom biću kakva u meni stvaraju negativne osjećaje; ljudskost za mene više nije (ako je ikada bila) sinonim za dobre osobine, već pridjev za čovjeka, a današnji prosječni čovjek nema previše dobrih osobina ako zadovoljan želi opstati u sustavima kakve je sam stvorio.
Mržnje se ne mogu riješiti, imam previše razloga i previše mržnje u sebi, gnjeva koji mi je nadasve dobrodošao jer mi je uvelike draži od slabosti od kojih zazirem mučeći ostatke ostataka ljudskog bića kakvo nikad nisam i nikad neću biti. Ja sam slaba, zaista slabi, po tijelu obični ljudski stvor, ne mogu ništa promijeniti u svijetu prema kojemu postajem hladna jer me ne dira koliko bi trebao, posebno ne kad se radi o meni; jer mislim da ima i važnijih stvari od problema koji ljudima tjeraju suze u oči. Nadam se stoga kako unutarnja snaga nije hinjena osobina moje podsvijesti koja ne želi umrijeti, jer bi zaista bilo loše. Strah mi podrugljivo šapuće kako nemam snage, kako je izvlačim iz laži koje samoj sebi pričam, i bojim se da bi mogao biti u pravu, no odbijam poslušati mali glasić u svojoj glavi, te radije slušam drugi glas, onaj svjesni, jači, onaj istinski moj, stvoren mojim razumom koji nema kajanja za gotovo dovršeno ubojstvo ljudskosti koje strah pokušava spriječiti. Čega da se čudovište boji, ako ne može biti povrijeđeno jer se tada okrene hladnoći ili mržnji, jer već jest okrenuto hladnoći i mržnji koje ne skriva kad dođe njihovo vrijeme? Da, jedini je strah izgubiti snagu kada bude potrebnija nego sad.
Radije ću se smatrati čudovištem nego čovjekom, jer je čovjek najgore čudovište.
| Give me a look in your mind (19) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
