...I think too much... I feel too much... I enjoy both too much...
''Potisni osjećaje koje ne želiš osjećati, one u kojima ne uživaš jer su ljudski. Uništi sve ljudsko u sebi, s time nestaje i tvoja patnja, čudni stvore koji se žalobno nazivaš čovjekom radi tijela koje omogućuje tvome umu pisati što te održava iznad tamne vode, u koju ne želiš potonuti dok te ponos ne pušta.''
Zadnji post je najbjedniji jer nema gotovo nijednu rečenicu koju bih smatrala dostojnom svoje internetske stranice na koju, opisujući ostatku svijeta dobro sakrivena i često zbunjujuća događanja koja se nazivaju mislima i razmišljanjima, čak emocijama u mojoj svijesti, pokušavam staviti umjetnost riječi. Svejedno mi je smatra li itko moj stil pisanja pretjerano nakićenim, prosječnim, napornim, uzvišenim, savršenim, lijepim ili bilo kakvim… i ne veseli me sam kompliment ako ga dobijem, već što sam možda svojim stvaralaštvom uspjela u nekome izazvati estetičku ekstazu iliti opijenost umjetnošću ili išta slično, jer znam koliko osobno uživam u divljenju… bez ljubomore, bez zavisti, sposobna sam diviti se… jedino osjetim kako me nešto bode dok se budi - moja vlastita želja za stvaranjem… Ubijte me ako ikada poželim živjeti tupo i isprazno… Makar je moj način života nekad prije znao biti patnja (obično zbog drugih, sada više nije jer ne marim, ili ne marim toliko), nikada se ne želim odreći onoga što sam sada. NIKADA… „All great art is made from suffering“ (Dimmu Borgir), stoga zašto se odreći patnje…? Moja pjesma, koja je dobila pohvale na drugom blogu, nastala je upravo iz straha koji i trenutačno potiskujem… bojala sam se i sad se bojim da pišem uzalud, no postaje mi svejedno kad se sjetim pukog užitka samog stvaranja, onog njegovog dijela koji ne zahtijeva vječnost, već je sam sebi hedonistička svrha.
Pogledavši na sat, vidim VRIJEME koje on bilježi… ne smijem se podsjećati na nemio pojam zbog kojega se rastužim nad onime što sam mogla učiniti a nisam. Suviše ljudski, obazirati se… ''Ima vremena, još sam mlada.'', jedna je od najbjednijih utjeha koje imam, jer ne trebam niti tražim utjehu i sažaljenje, već nastojim iskoristiti sve vrijeme koje mi ljudske obaveze ostave na raspolaganje. Tu istu utjehu neću imati uvijek, i želim kasnije gledati u svoju prošlosti i razveseliti se sjećanjima na postignuća kojima ću biti zadovoljna. Učini nešto, iskoristi svoje sposobnosti da si ugodiš. Lakše mi je, puno lakše podnositi prolazak vremena ako nešto radim što ima smisla ili što barem ostavi nešto iza sebe čime se kasnije mogu tješiti ne smatrajući svoje sveto vrijeme uzaludno bačenim. U ispraznosti nema mjesta mome zadovoljstvu. Podlo se smiješim ljudima u njihovoj nadmoći nad prirodom iz istog razloga koji me čini jadnom: smrtnici, vrijeme ne možete kontrolirati, ono je slobodno od vaše drske pohlepe kojom uništavate svetinju po kojoj pljujete smatrajući je vašom. Kronični nedostatak vremena… nekih, ali samo nekih nevažnih stvari se ne želim odreći; potrebne su mi za duševni mir. Kao blogovi i Internet općenito, povremeno neka igrica, glazba (koju uvijek slušam dok nešto radim), san (oko 6 do 7 sati, nedjeljom više), naravno i pisanje… bez kojega ne ih htjela živjeti. Osjećam umor, nažalost nije tjelesni. Preopterećena sam svojim željama za koje nemam vremena. Vrijeme… nemio pojam, nikada ga nemam dovoljno… nastojim se ne opterećivati, da mi misli ne budu prožete, zagađene nekim nevažnim teretom. Svima je tako, mnogi nemaju vremena za svoje želje ili sve njih, no nerado se tješim onime što drugi rade.
Nešto malo za kraj (da post bude dovoljno dugačak, kako ga ne bi čitao netko nezainteresiran ili u krivom duševnom stanju za razmatranje ovdje napisanoga). Htjela sam napisati koju rečenicu o takozvanim ego-shooterima, omraženima kod većine odraslih i uplašenih. Te iste igrice, naime, ne mogu ni u kome izazvati poremećaje ili vidljivu agresivnost ako prije igranja u igraču nije bilo toga istog, samo što su ljudi skloni prikrivanju. Meni osobno je Unreal Tournament čista razbibriga, osobito otkad koristim cheat God ili Allammo, pa je uvelike lakše i uopće se ne moram ničime opterećivati; ni da će me itko ubiti, ni da neću uspjeti prijeći nivo ni ičime sličnim. Poznat mi je primjer čovjeka koji je razbio cijeli svoj kompjuter kad je u toj igri njegov lik poginuo (i taj primjer nije sam). Upravo žalosno. Drugim riječima, nemojte igre shvaćati preozbiljno, već slobodno i bez srama koristite cheatove da se možete IGRATI, NE OPTEREĆIVATI OBIČNOM IGROM, namijenjenoj ZABAVI i RAZONODI, ne uništavanju vaših mjerila vrijednosti (ovdje mislim pojavu zanemarivanja škole, međuljudskih odnosa i ostaloga radi igrice), morala (krvavi prizori) i živaca (već navedena preopterećenost 'uspjehom').
| Give me a look in your mind (23) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
