...testovi...
Malo sam slaba na (obično idiotske i neprofesionalne) testove na internetu, pa ću staviti jedan rezultat... zaključila sam da su svi ti testovi obična sranja, prosuđuju ljude prema nekim glupim pitanjima, a nude odgovore od kojih najčešće ne želim izabrati nijedan. Nemam vremena ni volje za novi post, pa neka bude ovo s čim se više-manje slažem, samo što mislim kako se moja "umjetnost" ograničava na pisanje.
Take that in any form you'd like. You could be a DJ, you could paint, you could write, you could even code. Still, you hold whatever you do as Art. You are passionate, and you can also try too hard.
What kind of goth are you?
Created by ptocheia
Take that in any form you'd like. You could be a DJ, you could paint, you could write, you could even code. Still, you hold whatever you do as Art. You are passionate, and you can also try too hard.
| Give me a look in your mind (12) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
...I think too much... I feel too much... I enjoy both too much...
''Potisni osjećaje koje ne želiš osjećati, one u kojima ne uživaš jer su ljudski. Uništi sve ljudsko u sebi, s time nestaje i tvoja patnja, čudni stvore koji se žalobno nazivaš čovjekom radi tijela koje omogućuje tvome umu pisati što te održava iznad tamne vode, u koju ne želiš potonuti dok te ponos ne pušta.''
Zadnji post je najbjedniji jer nema gotovo nijednu rečenicu koju bih smatrala dostojnom svoje internetske stranice na koju, opisujući ostatku svijeta dobro sakrivena i često zbunjujuća događanja koja se nazivaju mislima i razmišljanjima, čak emocijama u mojoj svijesti, pokušavam staviti umjetnost riječi. Svejedno mi je smatra li itko moj stil pisanja pretjerano nakićenim, prosječnim, napornim, uzvišenim, savršenim, lijepim ili bilo kakvim… i ne veseli me sam kompliment ako ga dobijem, već što sam možda svojim stvaralaštvom uspjela u nekome izazvati estetičku ekstazu iliti opijenost umjetnošću ili išta slično, jer znam koliko osobno uživam u divljenju… bez ljubomore, bez zavisti, sposobna sam diviti se… jedino osjetim kako me nešto bode dok se budi - moja vlastita želja za stvaranjem… Ubijte me ako ikada poželim živjeti tupo i isprazno… Makar je moj način života nekad prije znao biti patnja (obično zbog drugih, sada više nije jer ne marim, ili ne marim toliko), nikada se ne želim odreći onoga što sam sada. NIKADA… „All great art is made from suffering“ (Dimmu Borgir), stoga zašto se odreći patnje…? Moja pjesma, koja je dobila pohvale na drugom blogu, nastala je upravo iz straha koji i trenutačno potiskujem… bojala sam se i sad se bojim da pišem uzalud, no postaje mi svejedno kad se sjetim pukog užitka samog stvaranja, onog njegovog dijela koji ne zahtijeva vječnost, već je sam sebi hedonistička svrha.
Pogledavši na sat, vidim VRIJEME koje on bilježi… ne smijem se podsjećati na nemio pojam zbog kojega se rastužim nad onime što sam mogla učiniti a nisam. Suviše ljudski, obazirati se… ''Ima vremena, još sam mlada.'', jedna je od najbjednijih utjeha koje imam, jer ne trebam niti tražim utjehu i sažaljenje, već nastojim iskoristiti sve vrijeme koje mi ljudske obaveze ostave na raspolaganje. Tu istu utjehu neću imati uvijek, i želim kasnije gledati u svoju prošlosti i razveseliti se sjećanjima na postignuća kojima ću biti zadovoljna. Učini nešto, iskoristi svoje sposobnosti da si ugodiš. Lakše mi je, puno lakše podnositi prolazak vremena ako nešto radim što ima smisla ili što barem ostavi nešto iza sebe čime se kasnije mogu tješiti ne smatrajući svoje sveto vrijeme uzaludno bačenim. U ispraznosti nema mjesta mome zadovoljstvu. Podlo se smiješim ljudima u njihovoj nadmoći nad prirodom iz istog razloga koji me čini jadnom: smrtnici, vrijeme ne možete kontrolirati, ono je slobodno od vaše drske pohlepe kojom uništavate svetinju po kojoj pljujete smatrajući je vašom. Kronični nedostatak vremena… nekih, ali samo nekih nevažnih stvari se ne želim odreći; potrebne su mi za duševni mir. Kao blogovi i Internet općenito, povremeno neka igrica, glazba (koju uvijek slušam dok nešto radim), san (oko 6 do 7 sati, nedjeljom više), naravno i pisanje… bez kojega ne ih htjela živjeti. Osjećam umor, nažalost nije tjelesni. Preopterećena sam svojim željama za koje nemam vremena. Vrijeme… nemio pojam, nikada ga nemam dovoljno… nastojim se ne opterećivati, da mi misli ne budu prožete, zagađene nekim nevažnim teretom. Svima je tako, mnogi nemaju vremena za svoje želje ili sve njih, no nerado se tješim onime što drugi rade.
Nešto malo za kraj (da post bude dovoljno dugačak, kako ga ne bi čitao netko nezainteresiran ili u krivom duševnom stanju za razmatranje ovdje napisanoga). Htjela sam napisati koju rečenicu o takozvanim ego-shooterima, omraženima kod većine odraslih i uplašenih. Te iste igrice, naime, ne mogu ni u kome izazvati poremećaje ili vidljivu agresivnost ako prije igranja u igraču nije bilo toga istog, samo što su ljudi skloni prikrivanju. Meni osobno je Unreal Tournament čista razbibriga, osobito otkad koristim cheat God ili Allammo, pa je uvelike lakše i uopće se ne moram ničime opterećivati; ni da će me itko ubiti, ni da neću uspjeti prijeći nivo ni ičime sličnim. Poznat mi je primjer čovjeka koji je razbio cijeli svoj kompjuter kad je u toj igri njegov lik poginuo (i taj primjer nije sam). Upravo žalosno. Drugim riječima, nemojte igre shvaćati preozbiljno, već slobodno i bez srama koristite cheatove da se možete IGRATI, NE OPTEREĆIVATI OBIČNOM IGROM, namijenjenoj ZABAVI i RAZONODI, ne uništavanju vaših mjerila vrijednosti (ovdje mislim pojavu zanemarivanja škole, međuljudskih odnosa i ostaloga radi igrice), morala (krvavi prizori) i živaca (već navedena preopterećenost 'uspjehom').
| Give me a look in your mind (23) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
najbjedniji post do sada
VOLIM:
- prvo i osnovno: volim sebe
- vampire (naravno ne sve, već onakve kakvima ih zamišljam)
- svoje likove i priču (ustvari priče, neke još nisu zapisane, stignem)
- svoje misli, razmišljati
- pisati
- crninu (u njoj se najbolje osjećam)
- crno, crno i crno!
- svijeće i lampaše (najviše crne)
- groblja (mirna i tiha mjesta gdje neću sresti neke ljude, prerijetko boravim na grobljima, a imaju sposobnost vratiti mi inspiraciju)
- život (krv je život)
- glazbu (imate popis sa strane)
- melankoliju
- krv (the blood is the life and it shall all be mine! lol, ali ipak namjeravam darovat krv nakon 18., tj. darovati njome i svoj život jer ne namjeravam imati djece)
- slatkiše (makar ne pretjerujem)
- biti sama, imati svoj blaženi mir
- kompjuter, Internet, blogove
- Dajanu (jedna prijateljica) i društvo koje sam upoznala u Zadru
- vukodlake i ostala čudovišta (skoro) svake vrste
- Unreal Tournament 2004 (zapela sam na zadnjoj timskoj kvalifikaciji, ne ide mi se dalje iako mogu, razbija stres, a likovi imaju bolesne izreke tipa: ''no tears please, it's a waste of good suffering'', ''you die too easily'' i sl.)
- The Sims 2 (tamo sam si napravila nekoliko svojih likova jer ne znam crtati)
- ''mračne'' slike
- svoju crnu gitaru (koju će najvjerojatnije tek znati svirati nakon 30. jer se ne mogu otkinuti od pisanja pa nemam vremena)
- feminizam
- inteligentne ljude (ne morate prolaziti s 5 da budete pametni)
- Drakulu i Carmillu (za razliku od ovih komercijaliziranih slabića, ovo dvoje su istinski vampiri, makar im nekako nedostaje visoka inteligencija)
- čitati (prema mom mišljenju dobre) knjige
- Hellsing (to vam je onaj anime po kojem sam napravila dizajn za svoj prvi blog)
- njemački jezik
- Lucifera i njegovu skupinu
- msn messenger
- filozofirati (ovo spada pod razmišljanje)
- profinjeno dramatiziranje
- kad me drugi dan sve boli poslije tjelesnog (stvarno pravi užitak)
- gothic stil, stvari i slično
- sotonistička pravila
- The Simpsons
- polizat krv s rane ako se porežem (onda moram staviti flaster da se ne ližem cijelo vrijeme)
- životinje (najdraže: mačke, vukovi, šišmiši)
- netaknutu prirodu
- pravit se kao da mi nije ništa, sakrivati da sam bolesna ili ozlijeđena
- biti u estetičkoj ekstazi
- mrziti
- i još mnogo toga
NE VOLIM / MRZIM:
- Boga
- ljudski rod
- Crkvu, kršćanstvo
- skoro sve religije
- klišeizirane likove u knjigama
- loše knjige
- filmove (žalim, nema dobrih - samo podnošljivih)
- popularnu glazbu tipa: rap, hip-hop, pop, narodnjaci, općenito glazbu na hrvatskom jeziku (to mi je skoro zgadilo moj vlastiti materinji jezik)
- umišljene debile (kojima sam okružena)
- očajne, suicidalne bijednike (nerijetko rezultat gore navedenih umišljenih debila)
- hihotanje
- glupače (varijanta gore navedenih umišljenih debila)
- seksizam, šovinizam, rasizam, nacizam, fašizam i još nekoliko -izama (da se niste usudili zaključiti da je i sotonizam ovdje! Hail Satan!)
- modu (to je tako ružna stvar da se stalno mijenja)
- kad se netko prema meni odnosi kao prema curi
- rozenu boju (ne boju, već ono što predstavlja)
- školu, neke predmete, ocjene niže od 5
- lijenost, bezvoljnost
- jadanje i cviljenje (osobito kada netko cvili za nekim tko ga nije vrijedan zbog same činjenice što ga ne želi)
- djecu i one koji se ponašaju kao djeca
- cigarete (smrad! Taj užasni SMRAD!!! Kašlje mi se… boli me glava… a s glavoboljom sam mrzovoljna…)
- alkohol (ne, stvarno, meni to ne treba. I bez opojnih sredstava dovoljno dobro pišem da mogu biti zadovoljna time)
- ispraznost (umjesto da uživam u ispraznosti, ja sam svome životu sama odredila određeni smisao koji drage volje pratim)
- glavobolju
- ljudsku glupost i pohlepu
- ljudske norme
- gužve (valjda imam fobiju od previše ljudi na jednom mjestu)
- ogovaranja
- lijepe laži
- fotke koje niječu moju ljepotu (mislim da jesam lijepa, ali mrzim kada se to ne vidi na slici)
- svoj razred (ima nekoliko iznimaka koje su mi sasvim OK)
- kad netko prepisuje moje zadaće
- kad netko uzme nešto moje bez pitanja
- spavati (makar ne nekad povremeno i makar sam zaključila kako bez toga ne funkcioniram dobro)
- diskriminaciju
- odjeću koja ističe ženstvenost moga tijela
- tinejdžersko ponašanje (uglavnom veze)
- umanjenice riječi (tipa pusica, bokić i shit, ali jako sam tolerantna tako da se ne bunim)
- tepanje
- Paris Hilton, Britney Spears (makar moram priznati da sam bila veoma sretna kada sam saznala da ova prva ide u zatvor, a druga je pukla i obrijala si glavu. CRKNITE VEĆ JEDNOM!!!)
- plitkost
- loše dramatiziranje i sapuničavost
- kad idioti (nazovimo ih ljudima) bulje u mene kao da nikad nisu vidjeli darkericu / metalku / gotičarku / sotonista
- politiku
- žamor i galamu (okolina mi zna ometati tok misli, zato stalno slušam glazbu)
- neugodnu šutnju u društvu
- slanje poruka mobitelom (chat mi je draži)
- kršćane koji se u crkvi ponašaju gore od mene (držim se pravila koje nam govori nešto tipa ''na tuđem teritoriju pokaži poštovanje ili ne idi tamo'', ne znam kako je točno išlo)
- buditi se s mržnjom
- i još mnogo toga
| Give me a look in your mind (36) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
nemam romanticne nagone... i nisam cura...
Evil-Juri i ostalima: o mjestu gdje smo se sreli sam pisala u postu «I just wanted to say THANKS», nešto ispod ovoga posta, na ovom blogu. A sada post:
Najradije bih pisala ovaj post u srednjem rodu, ni ne znate koliko mi smeta uloga koja je u ovome svijetu, čiji sam nesvojevoljan dio, namijenjena ženskim bićima! Kad ih vidim, uspiju me ražalostiti, makar mi ne mogu vratiti suze, oduzete potiskivanjem. Gledam ih i žalim, žalim njihove odnose prema drugome spolu, žalim odnose tog drugog spola prema njima… čak i kad se za njihove oči ne događa ništa neuobičajeno, zaista nešto obično i svakidašnje… meni je ODVRATNO vidjeti ih kako se hihoću, kako misle da njihova vrijednost ovisi samo o broju dečki s kojima su bile, kako se daju zafrkavati bez da uzvrate. (Valjda mene zato većina pusti na miru, jer ja se neću smijati ako mi bilo tko napravi djetinjastu glupost tek toliko da svom bezveznom smijehu može pridodati razlog.) Zbog toga se odričem ženskosti, zbog toga ne želim biti čovjek, jer ljudi su bića koja smatraju normalnim diskriminirati svoje ženke, i to čak ne smatraju problemom kao što priznaju rasizam kao problem. Ne, ja nisam žena. Da, moje tijelo je žensko. Ne, ne želim biti muškarac, želim samo biti što jesam, neovisno o spolu moga tijela. Dođe mi da poludim kada me netko na chatu otepe ako priznam da sam žensko, jer bi valjda dečko s mojim mislima bio zanimljiviji. Proklinjem vas! Makar je to priznanje laž što se tiče moje unutrašnjosti, ali vama je svejedno za unutrašnjost, zar ne? (Obraćam se većini kakvu mrzim.) Ne želim se jebati s vama ako mi se priča na chatu… Ako imate nekih problema sa mnom zbog toga, obratite se slobodno mojem nepostojećem kurcu.
Gdje su moji ''romantični nagoni''? Oprostite mi ljudi, moja vrsto (yeah right, ja sam čovjek), nema ih! Pojeo ih je mrak, progutala ih je tama kojoj sam privržena! Tama ih je progutala, učinivši ih svojima… učinivši ih neljudskima… Ne mogu voljeti kako vole ljudi oko mene. Pokušala sam biti čovjek, osjećajući se nakon toga… čudno? Zbunjeno? Isprazno? Ne znam objasniti riječima koje mi je um trenutačno stavio na raspolaganje… Možda sam se jednostavno osjećala kao običan čovjek, a taj osjećaj mi je draži dok mi je stran. Naravno, svatko je nekad napaljen (sramite se priznati, ali to je činjenica), samo što se kod mene to ne manifestira u ispadima tipa ''Kako je zgodan!'' i sličnim glupostima, niti želim odmah biti s tim nekim (počinjem mrziti tinejdžerski žargon zbog ovakvih izraza). Ako priznajem kako mi je netko lijep, bilo fizički ili psihički, to ne znači da želim uživati u privrženosti ili ljubavi tog istoga. Možemo biti prijatelji, veoma mi je drago kada nekoga nazivam prijateljem, ali jednostavno nemam ''romantičnih nagona'' (taj izraz sam pokupila iz jedne knjige), niti si ih želim vratiti ili ih razviti. Zaljubljena sam u tamu u sebi, mrak oko sebe (onaj doslovni mrak), zaljubljena sam u svoje postojanje, u postojanje Mire u sebi… u svoje misli, u ono što pišem… u pjesme i glazbu, u pjesmu ćukova što mi se glasaju na lipama blizu prozora… u prirodu kada je imam prilike vidjeti u njenoj veličanstvenosti… Meni ne trebaju ljudski problemi, ne želim se opterećivati onime što moji vršnjaci zovu vezama, jer te veze lako pucaju, svejedno koliko se trudili lagati jedno drugome da će biti zauvijek. Čast iznimkama. Pred iznimkama skidam šešir; sad čak i imam šešir, mislim da s njim na glavi pomalo ličim na Van Helsinga iz istoimenog filma. Gadim se samoj sebi što ga ne namjeravam nositi radi ostalih, ali loše podnosim njihove poglede, njihov prazni cerek opet je počeo ostavljati nevidljive rane… i ne bih ga imala gdje staviti kada bih ga u razredu, na nastavi skinula s glave. Moj šešir… postajem emocionalno vezana za taj predmet…
| Give me a look in your mind (13) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
