nemam romanticne nagone... i nisam cura...
Evil-Juri i ostalima: o mjestu gdje smo se sreli sam pisala u postu «I just wanted to say THANKS», nešto ispod ovoga posta, na ovom blogu. A sada post:
Najradije bih pisala ovaj post u srednjem rodu, ni ne znate koliko mi smeta uloga koja je u ovome svijetu, čiji sam nesvojevoljan dio, namijenjena ženskim bićima! Kad ih vidim, uspiju me ražalostiti, makar mi ne mogu vratiti suze, oduzete potiskivanjem. Gledam ih i žalim, žalim njihove odnose prema drugome spolu, žalim odnose tog drugog spola prema njima… čak i kad se za njihove oči ne događa ništa neuobičajeno, zaista nešto obično i svakidašnje… meni je ODVRATNO vidjeti ih kako se hihoću, kako misle da njihova vrijednost ovisi samo o broju dečki s kojima su bile, kako se daju zafrkavati bez da uzvrate. (Valjda mene zato većina pusti na miru, jer ja se neću smijati ako mi bilo tko napravi djetinjastu glupost tek toliko da svom bezveznom smijehu može pridodati razlog.) Zbog toga se odričem ženskosti, zbog toga ne želim biti čovjek, jer ljudi su bića koja smatraju normalnim diskriminirati svoje ženke, i to čak ne smatraju problemom kao što priznaju rasizam kao problem. Ne, ja nisam žena. Da, moje tijelo je žensko. Ne, ne želim biti muškarac, želim samo biti što jesam, neovisno o spolu moga tijela. Dođe mi da poludim kada me netko na chatu otepe ako priznam da sam žensko, jer bi valjda dečko s mojim mislima bio zanimljiviji. Proklinjem vas! Makar je to priznanje laž što se tiče moje unutrašnjosti, ali vama je svejedno za unutrašnjost, zar ne? (Obraćam se većini kakvu mrzim.) Ne želim se jebati s vama ako mi se priča na chatu… Ako imate nekih problema sa mnom zbog toga, obratite se slobodno mojem nepostojećem kurcu.
Gdje su moji ''romantični nagoni''? Oprostite mi ljudi, moja vrsto (yeah right, ja sam čovjek), nema ih! Pojeo ih je mrak, progutala ih je tama kojoj sam privržena! Tama ih je progutala, učinivši ih svojima… učinivši ih neljudskima… Ne mogu voljeti kako vole ljudi oko mene. Pokušala sam biti čovjek, osjećajući se nakon toga… čudno? Zbunjeno? Isprazno? Ne znam objasniti riječima koje mi je um trenutačno stavio na raspolaganje… Možda sam se jednostavno osjećala kao običan čovjek, a taj osjećaj mi je draži dok mi je stran. Naravno, svatko je nekad napaljen (sramite se priznati, ali to je činjenica), samo što se kod mene to ne manifestira u ispadima tipa ''Kako je zgodan!'' i sličnim glupostima, niti želim odmah biti s tim nekim (počinjem mrziti tinejdžerski žargon zbog ovakvih izraza). Ako priznajem kako mi je netko lijep, bilo fizički ili psihički, to ne znači da želim uživati u privrženosti ili ljubavi tog istoga. Možemo biti prijatelji, veoma mi je drago kada nekoga nazivam prijateljem, ali jednostavno nemam ''romantičnih nagona'' (taj izraz sam pokupila iz jedne knjige), niti si ih želim vratiti ili ih razviti. Zaljubljena sam u tamu u sebi, mrak oko sebe (onaj doslovni mrak), zaljubljena sam u svoje postojanje, u postojanje Mire u sebi… u svoje misli, u ono što pišem… u pjesme i glazbu, u pjesmu ćukova što mi se glasaju na lipama blizu prozora… u prirodu kada je imam prilike vidjeti u njenoj veličanstvenosti… Meni ne trebaju ljudski problemi, ne želim se opterećivati onime što moji vršnjaci zovu vezama, jer te veze lako pucaju, svejedno koliko se trudili lagati jedno drugome da će biti zauvijek. Čast iznimkama. Pred iznimkama skidam šešir; sad čak i imam šešir, mislim da s njim na glavi pomalo ličim na Van Helsinga iz istoimenog filma. Gadim se samoj sebi što ga ne namjeravam nositi radi ostalih, ali loše podnosim njihove poglede, njihov prazni cerek opet je počeo ostavljati nevidljive rane… i ne bih ga imala gdje staviti kada bih ga u razredu, na nastavi skinula s glave. Moj šešir… postajem emocionalno vezana za taj predmet…
| Give me a look in your mind (13) | Worship my words with a crimson sacrifice| # | ^ |
