svjetlost svjetlosti

Laž

Hoću nešto reći, reći samoj sebi, ispisati osjećaj na praznu stranicu zaslona.
Kako ispisati, reći kad ništa ne osjećaš, nemaš misli ili one lebde, neuhvatljivo, prebrzo.
Kontradiktorno, da, nema ih ili lebde prebrzo, izgubljene u osjećajima mojim.
Osjećajima bezvoljnosti i bez životnosti.
Bježim od sebe, od ljudi, unutrašnji strah je jači , nadvladava, strah da me netko ne povrijedi jer sam tako krhka , slaba da ne mogu podnijeti krivi pogled a kamo li nečiju riječ koja bi me povrijedila. I moj izbor je zatvoriti se u svoju čahuru, svoj svijet koji se sastoji od ništavila.Ali sam u njemu sigurna , sigurna.
Biti sam, osamljen, je pretužno za čovjeka kojeg je Bog htio u društvu drugog čovjeka kako bi bio cjelina. A ovako, sam , sam si polovina a polovičan si necjelovit, i odatle ta praznina, praznina necjelovitosti koju osjećaš kao što čovjek kojemu je amputiran ud osjeća ga i dalje, kao da je tu, al je amputiran i nema ga.
To je odgovor frustraciji samoće. Koju ne mogu nadomjestiti niti nikakve aktivnosti, interesi, hobiji ili-ili nešto što umjetno stvaramo kako bi sami sebe zavaravali. Lagali sami sebe. Lagali protiv Boga, lagali Bogu pretvarajući se a ne držeći da je to grijeh , veliki grijeh, Laž.