svjetlost svjetlosti

Traganje za svjetlošću tamo gdje je nema

03.05. 20,30 h
a ja u svojoj samoći,hladna ili vrela srca, nemogu definirati svoj tupi osjećaj
koji je prisutan u meni još od jučerašnjeg jutra i razgovora.Ne očekujem ništa ni za nekoliko dana koliko je od mene tražio da se sabere i posloži.
Pristala sam,ali i jučer a i danas sam svjesna da sam samo pristala na produžetak agonije.I što vrijeme više odmiče to mi je sve jasnije i osvještenije.Poznajem ga a opet po tko zna koji put mu dajem priliku,valjda više zbog sebe negio njega. Problem je u meni i mojoj usamljenosti, žalosno i žalim samu sebe zašto tako postupam, jel to ljubav ili neki iluzorni osjećaj, želja, ludilo,strah, nada u beznađu, izgubljenost u zbrci vlastitog života na koji je i on uveliko sudjelovao.I zbog svih čistih saznanja i spoznaja, kakva je on osoba a ja i dalje čekam njega a znam da ga nikada neću dočekati. Doista suludo, bolesno.