nedjelja, 29.03.2020.
Ljubavna
Dragi moji, nadam se da ste mi dobro i da izdržavate izazove današnjeg vremena. Ostavljam vam svoje stihove za umiriti nemiran duh i slike umirujuće divne prirode za odmoriti oči..
Dva drvena stolca, na jednom sjedi ona, pogleda sjetna i obuhvaća daljinu, pokušavajući proživjeti najljepše trenutke ovog života...
Tvrdi stolac izjeden godinama, napuklo drvo ne da joj udobnost i drži je Budnom.
Stara kućica već dugo u raspadu škripi iza nje pod naletima povjetarca..
Bijele tratinčice svjetlucavo se njišu upijajući sretno svaku zraku Sunca i Života,
Mali zeko mirno sjedi i gleda staričine sjetne, ali zadovoljne oči..
Put njezin do ovog trenutka bio je trnovit kao oštro kamenje pod kopitima konja dok vuku kočiju, čas tešku, čas laku...
Bilo je gladi i tuge, ali put do Budnosti protkan je svime... Ali ona ne žali ni trenutka...
Njegove oči pune ljubavi gledale su je 50 divnih godina,
Njihova Ljubav privukla je dvije predivne duše u Život..
Stara kućica prepuna uspomena nekad nije bila stara, već od mladog mirisnog drveta, sagrađena Ljubavlju i Smijehom..
Bose nožice trčkarale su ovuda gdje mali zeko mirno sjedi i tratinčice veselo gledaju u Vjetar... Tople večeri u zagrljaju na ovoj verandi.
Proživljavajući sve to još jednom, svaka bora na licu još jednom se razvuče u osmijeh..
Topao vjetar Života gladi joj stare ruke koje su nekoć milovale mala bujna lišca i one oči pune Ljubavi...
Kao žednom čovjeku kap vode, srce joj ispuni sreća..
Zahvaljuje djeci jer su je odabrala, odrasla u svoje ljude i žive sretan Život Budni...
Zahvaljuje na Ljubavi i prijateljstvu njene srodne Duše.. Misao joj prekine topla stara ruka koja je obujmi kao nekad...
Sada dva lica, sretna u sjeti sjede na škripavim stolcima uspomena prožeta smijehom...
Slike fotkala moja malenkost
- 22:00 -
Komentari (32) - Isprintaj - #
