nedjelja, 22.03.2020.
U oluji
Ovaj post za posljednji dan ovog tjedna napisala sam jučer. Danas me ujutro dočekao potres.. Razmišljala sam da li da ga objavim ili ne. Kako u teškim trenucima nastojim raditi stvari koje me umiruju, odlučila sam ipak da ću ga objaviti pa možda i nekome isto malo skrene pažnju s oluje u kojoj se sada nalazimo.
Indijanac i njegov prijatelj hodali su kroz Times Square u New Yorku tijekom pauze za ručak. Ulice su bile pune ljudi. Automobili su trubili, taxiji su škripali gumama, sirene su odzvanjale, a zvukovi grada su bili gotovo zaglušujući.
Odjednom, Indijanac kaže: “Čujem cvrčka.” Njegov prijatelj je odgovorio: “Što? Ne možeš čuti cvrčka u ovoj buci!”
“Ne, ja sam siguran u to,” kaže Indijanac: “Čujem cvrčka.” “To je ludo,” njegov je prijatelj inzistirao.
Indijanac je pažljivo slušao na trenutak, a zatim je prešao ulicu prema velikom parku ispunjenom grmovima. Pogledao je ispod grane i, naravno, ondje se nalazio mali cvrčak. Njegov je prijatelj bio posve izvan sebe. “To je nevjerojatno”, rekao je prijatelj. “Mora da imaš nadljudski sluh!”
“Ne,” reče Indijanac. “Moj se sluh ne razlikuje od tvog. Sve ovisi o tome što slušaš. “ “Ali to nije moguće!”, reče prijatelj. “Ne bih nikad mogao čuti cvrčka u ovoj buci.” “To je istina”, odgovori Indijanac. “To ovisi o tome što ti je doista važno. Dopusti mi da ti pokažem. “
Posegnuo je u džep, izvadio nekoliko kovanica, i diskretno ih bacio na pločnik. I onda, dok je buka prepune ulice još uvijek odzvanjala u njihovim ušima, primijetili su kako se svaka glava u promjeru od dvadeset metara okrenula u smjeru njihovog pločnika provjeravajući nije li to njihov novčić ispao.
“Vidiš li na što mislim?”, upitao je Indijanac. “Sve ovisi o tome što ti je važno.”
Za kraj tjedna odabrala sam ovu poučnu priču. Oduvijek mi se sviđala. Znam da su mi se kroz život mijenjale stvari koje su mi bile važne. U djetinjstvu je bilo jednostavno - pun trbuščić, ljuljačka i trava. Onda su se stvari zakomplicirale - što ću obući, kako mi stoji ova majica i rijetko sam bila zadovoljna. Zadnjih desetak godina stvari se ponovno pojednostavljuju - važno mi je zdravlje, vesele me sitnice kao lijep pogled s prozora ili šetnja prirodom, smijanje, glazba, ples, slikanje... Nadam se da će se i dalje pojednostavljivati jer čim imam manje želja, tim sam zadovoljnija u životu.
Slike fotkala moja malenkost
- 17:15 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
