U trenutku

https://blog.dnevnik.hr/utrenutku

utorak, 17.03.2020.

Vidjeti zatvorenih očiju

"Ono najbolje i najljepše ne može se vidjeti, pa čak ni dotaknuti. To se mora osjetiti srcem." Helen Keller

"Posrćem, padam, ustajem… Teškom mukom nastavljam dalje, ali idem naprijed… Sve sam željnija i sve više i više se penjem. Nazirem sve širi horizont. Svaka je borba – pobjeda." Helen Keller

Hodam i gledam predivne sunčeve zrake kako obasjavaju gotovo nasmiješene, tek propupale krošnje drveća. Na ulicama sasvim drugi svijet sjena koje kao da žive. Čujem šuštanje vjetra koji se uporno probija kroz male novorođene listiće na granama, povija travu lijevo desno dok se sunce trudi zadržati svoju zraku na vlatima trave. Sve to vidim i čujem. Koliko često takve prizore uzimamo zdravo za gotovo i prođemo pokraj te divote gotovo usnuli..

Čitala sam priču o životu jedne posebne osobe, također ispred svog vremena - Helen Keller. Od rođenja slijepa i gluha, pronašla je ljepotu i smisao života. Bila je književnica, borila se za prava osoba s invaliditetom, za mir, za prava žena. Takve priče velikana i danas nadahnjuju. Potaknu me na još veću zahvalnost. Svi imamo svoje izazove u životu koji nam se ponekad čine najtežima, no kada vidim s kakvim se izazovima nose drugi ljudi, zahvalna sam na svojima. Kao što je Helen rekla: „Plakala sam što nisam imala cipele, dok nisam vidjela čovjeka koji nije imao nogu.“ Ostavljam vas u djeliću uhvaćene ljepote na fotkama i još jednim citatom Helen Keller:

„Samoća i žaljenje su naši najgori neprijatelji i ako im se predamo, nikada nećemo učiniti nešto mudro na ovom svijetu.“

- 17:10 -

Komentari (16) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.